Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-962/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednika vijeća, sutkinje Gabriele Topić Kordej kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i sutkinje Suzane Radaković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-246/2024-10 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-246/2024-10 od 19. prosinca 2024. u točkama I, II,III. i IV. izreke, te u točki V. izreke za iznos od 565 eura sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točki V. izreke za iznos od 560 eura (preko iznosa od 565 eura do iznosa od 1.125 eura) sa zateznim kamatama, te se sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 560 eura sa zateznim kamatama.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba o Ugovora o [broj kredita] kojeg su dana 18. prosinca 2008. sklopile stranke, u čl. 18 D tog ugovora u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita.

1. 2. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 180,21 eur za zateznom kamatom od 9. srpnja 12. do isplate.

1.3. Pod točkom III. izreke je izreke utvrđena ništetnom odredba o Ugovora o [broj kredita] kojeg su dana 18. prosinca 2008. sklopile stranke, u čl. 2 tog ugovora u kojem je ugovorena naknada od 2,00% jednokratno, prije isplate kredita.

1.4. Pod točkom IV. izreke je naloženo tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 245,59 eura sa zateznom kamatom od 20. prosinca 2008. do isplate.

1.5. Pod točkom V. izreke je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.224,54 sa zateznom kamatom od 19. prosinca 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, ili ukine i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe sa zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Žalba je djelomično osnovana..

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita u ugovoru o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te restitucijski zahtjev za povrat plaćenih iznosa temeljem tih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Izreka presude je jasna i razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u presudi su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni u ne proturječe izvedenim dokazima, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i sadržaja spisa proizlazi:

- da su tužitelj i tuženik 18. prosinca 2008. sklopili ugovor o kreditu kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 19.993,79 CHF u kunskoj protuvrijednosti (92.520,90 kn);

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora (čl. 2 Ugovora o kreditu)

- da je Odlukom o Tarifi naknade za usluge od 2008. u točki B3.1.10.1a (list 48 spisa) razvidno da naknada za obradu kredita za kupnju motornog vozila iznosi 2% od iznosa kredita

- da je tuženik 20. prosinca 2008. prilikom isplate kredita naplatio tužitelju jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 245,59 eur;

- da je u čl. 18D ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremen otplatu kredita samo uz uvjete koje odredi kreditor;

- da je tuženik 9. srpnja 2012.. naplatio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 180,21 eur

- da je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu na unaprijed formuliranog standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj;

- da tuženik nije tužitelju obrazložio troškove koje ima u vezi postupka odobravanja kredita, strukturu tih troškova i zašto iznos naknade ovisi o visini iznosa kredita;

- da ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita i da tuženik, na kojemu je teret dokaza nije u postupku dokazao opravdanost naplate sporne naknade;

- da je tuženik nezakonito odredbom čl. 18D i čl. 2. Ugovora o kreditu uvjetovao tužitelju prijevremenu otplatu kredita plaćanjem naknade.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su sporne ugovorne odredbe čl. 18D i 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za jednokratnu naknadu za obradu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača nepoštene, a time i ništetne u smislu čl. u smislu čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13; dalje: ZZP) i čl. 323. st. 1. ZOO, te je prihvatio zahtjev tužitelja i obvezao tuženika da tužitelju vrati iznose koje je primio temeljem tih ništetnih odredbi po pravilima stečenog bez osnove (čl. 1111. i 1115. ZOO).

9. Utvrđenja prvostupanjskog suda uz primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

10. Pod od točkom III. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojom je tužitelj obavezan tuženiku platiti 2% od iznosa kredita, jednokratno, prije isplate kredita.

11. Točno žalitelj navodi da u čl. 2. Ugovora o kreditu nije izričito navedena obaveza tužitelja da tuženiku plati 2% od iznosa kredita, jednokratno, prije isplate kredita, a da je prvostupanjskom odlukom utvrđena ništetnost te obveze. Uvidom u sadržaj čl. 2. Ugovora o kreditu je vidljivo da je u odnosu na obavezu plaćanja naknade u čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu navedeno plaćanje svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora. Navedenom je Odlukom utvrđena obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva u visini 2% od iznosa kredita (točka B3.1.10.1a.). U tim okolnostima, a obzirom tužitelj ne traži utvrđenje ništetnim ugovorene obveze za sve naknade i troškove prema Odluci tuženika , a kako je to izričito ugovoreno u čl. 2 Ugovora o kreditu, već traži utvrđenje ništetnosti samo u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj platio (2% od iznosa odobrenog kredita) to se ne može prihvatiti žalbeni navod da se dio odredbe čl. 2. Ugovor o kreditu ne odnosi na odredbu kojom se određuje naknada za obradu kredita.

12. Nadalje, u smislu odredbe čl. 96. ZZP na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

13. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Nadalje, tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom, kako je to pravilno i utvrdio sud prvog stupnja.

16. Prema odredbi čl. 1024. ZOO korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku (st. 2.), time da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (sr. 3.)., a u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti.

17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate kredita.

18. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (time da paušalno pozivanje na svoje akte i Tarifu kojom je propisana visina te naknade zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego naknadu za neostvarenu kamatu (izmaklu korist).

19. Žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je ništetnost spornih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite primjenom odredbe čl. 118. ZZP, nisu osnovani, jer se prvostupanjski sud u razlozima presude nije pozvao na učinke kolektivne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, niti na utvrđenja iz te presude, kako to neutemeljeno tvrdi žalitelj. Naprotiv, sud prvog stupnja je kroz pravilnu primjenu odredbi čl. 96 st. 1. ZZP utvrdio da su odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a time i ništetne.

20. Kako su odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđene ništetnima, jer je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora s nepoštenim odredbama i postupao nepošteno, i time posto nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pravilno mu je naloženo da te iznose vrati tužitelju sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate. Naime, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da su sporne ugovorne odredbe ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

21. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja.

22. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (tako prema zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.), pa tako prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

23.1. Međutim, tuženik osnovano osporava prvostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi na vrijednost predmeta spora, a posljedično i na način obračuna troškova parničnog postupka za zastupanje tužitelja. Naime, s obzirom na to da je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, postavio i kondemnatorni na isplatu, osnovano tuženik prigovara da je vrijednost predmeta spora potrebno odrediti prema visini postavljenog kondemnatornog zahtjeva. Tuženik je u tom pravcu u prvostupanjskom postupku prigovarao vrijednosti predmeta spora, koji prigovor prvostupanjski sud nije prihvatio već je na ročištu 2. listopada 2025. odredio VPS u visini 1.753,03 Eura sukladno VPS koji je tužitelj naznačio u tužbi. Posljedično tome je tužitelju odmjerio troškove postupka za zastupanje tužitelja prema tom VPS-u. Prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je tužitelju odmjerio troškove postupka na taj način, jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, konkretno povrat novčanog iznosa od 425,80 eura i vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju je određena tim zahtjevom.

23.2. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio opravdanim troškove tužitelja za nagradu za sastav tužbe, za zastupanje na ročištu od 2. listopada 2024. i 12. studenog 2024.), trošak sastava podneska od 10. rujna 2024., te trošak ročišta za objavu presude, za koje mu prema VPS od 425,80 eura i Tarifi o nagradama i nakadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23-dalje Tarifa), Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. pripada nagrada u iznosu od po 125 eura za 4 radnje , a za zastupanje na ročištu za objavu 65 eura, sve s PDV (ukupno 565 eura) , zbog čega je za više dosuđeni iznos (do iznosa od 250 eura po radnji s PDV odnosno 1.125 eura) zahtjev tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

24. Stoga je slijedom sveg navedenog trebalo odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

25. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u ovom stadiju postupka uspio u odnosu na sporedno potraživanje s osnova troškova postupka zbog čega nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.