Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-472/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa Odvjetničko društvo Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o. iz Garešnice, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Knezović i Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-379/2025-8 od 16. prosinca 2025., dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P-379/2025-8 od 16. prosinca 2025. u stavku I izreke i u stavku II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.950,00 eura.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Virovitici, poslovni broj P- 379/2025-8 od 16. prosinca 2025. u stavku II izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 153,82 eura i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 153,82 eura.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.086,64 eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 10,65 eur od 1. studenog 2008. do isplate, na iznos od 12,33 eur od 1. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 14,63 eur kuna od 1. veljače 2009. do isplate, na iznos od 15,79 eur od 1. ožujka 2009. do isplate, na iznos od 13,04 eur od 1. travnja 2009. do isplate, na iznos od 12,64 eur od 1. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 8,32 eur od 1. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 4,53 eur od 1. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 5,85 eur od 1. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 8,67 eur od 1. rujna 2009. do isplate, na iznos od 7,06 eur od 1. listopada 2009. do isplate, na iznos od 5,50 eur od 1. studenog 2009. do isplate, na iznos od 9,09 eur od 1. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 12,49 eur od 1. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 16,07 eur od 1. veljače 2010. do isplate, na iznos od 15,13 eur od 1. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 21,17 eur od 1. travnja 2010. do isplate, na iznos od 19,61 eur od 1. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 22,64 eur od 1. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 39,72 eur od 1. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 35,84 eur od 1. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 50,42 eur od 1. rujna 2010. do isplate, na iznos od 42,73 eur od 1. listopada 2010. do isplate, na iznos od 36,94 eur od 1. studenog 2010. do isplate, na iznos od 54,54 eur od 1. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 65,41 eur od 1. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 57,53 eur od 1. veljače 2011. do isplate, na iznos od 58,68 eur od 1. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 7.409,62 eur od 10. ožujka 2011. do isplate, a obračunavaju se po stopi koja je od 30. studenog 2007. do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.103,82 eur, u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude žali se tuženik iz žalbenog razloga propisanog čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014

- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023

- dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatom sa osnova ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule CHF koju ništetnost je utvrdio sukladno čl. 12. ZPP-a, u iznosu od 8.086,64 eura sa zateznim kamatama.

6. U žalbenom postupku, sporno je da li je predmetna odredba Ugovora ništetna i zastara dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude i rješenja. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva i pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U odnosu na žalbene navode valja reći da tuženik niti navodi niti obrazlaže na koji način je tijekom postupka ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a osim u dijelu odluke o troškovima postupka navodeći da mu nisu dostavljeni podnesci.

11. Jednako tako, da iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud nije nezakonitim postupanjem onemogućio tuženika u raspravljanju te je tuženiku dostavljena tužba na odgovor, nalaz i mišljenje vještaka, podnesak kojim tužitelj uređuje tužbeni zahtjev i dr., te je isti sudjelovao u predmetnom postupku.

12. Nadalje, na žalbene navode vezano za bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a u dijelu odluke o troškovima postupka potrebno je reći da tuženik ne navodi koji mu podnesci nisu dostavljeni, a kako je prvostupanjski sud dosudio trošak postupka u odnosu na podneske koji su bili nužni sukladno čl. 155. ZPP-a, paušalni žalbeni navodi bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a u odluci o troškovima postupka su neutemeljeni.

13. Podredno, potrebno je reći da sukladno čl. 150. ZPP-a stranke imaju pravo da razmatraju i prepisuju spise parnice u kojoj sudjeluju.

14. Nadalje, tuženik neosnovano sadržajno upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine"- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999- pročišćeni tekst, 8/1999- ispravak i 14/2002) te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao.

15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je tužitelj dana 9. svibnja 2006. sklopio ugovor o [broj kredita] sa Slavonskom bankom d.d., pravnim prednikom tuženika, kojim je ugovorom tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 65.000,00 CHF;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je predmetni Ugovor tuženik sastavio unaprijed;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je odluka Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 8. lipnja 2020., to je ista podnijeta u roku od 5 godina;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo;

- da tuženik nije dokazao se o spornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo;

- da je valutnoj klauzuli nepoštena te samim time i ništetna;

- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Sanji Radoš;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka preplata sa osnova ništetne valutne klauzule iznosi 8.086,64 eura ;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke i zadatku suda;

16. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio sukladno čl. 12. ZPP-a da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništava u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF te na temelju čl. 322. i čl. 323. te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018, 126/21, 114/22 i 156/22- dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. ZOO odlučio na navedeni način

17. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

18. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

19. Na žalbene navode valja reći da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (i pravni prednik tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

20. Stoga je, i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Naime, odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03 (važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu), bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli, bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju

23. Stoga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

24. Naime, odredba čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

25. Stoga je, pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sud temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništavosti u kolektivnom sporu.

26. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava zaključak prvostupanjskog suda ukazuje se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev- 3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP-a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

27. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

28. Nadalje, na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

29. U konkretnom slučaju iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tuženik propustio tužitelja informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

30. Jednako tako, prvostupanjski sud je i izveo dokaz saslušanjem tužitelja iz kojeg proizlazi da na predmetnu odredbu ugovora nije mogao utjecati niti je pregovarao sa tuženikom ( list 588).

31. Pored navedenog, prvostupanjski sud je postupajući sukladno rješenju ovog suda poslovni broj Gž-2181/2022 od 10. lipnja 2025. ( list 629-630 spisa) izveo dokaz saslušanjem djelatnika tuženika FŠ ( list 637 spisa) iz kojeg proizlazi da nije upoznata sa kreditom tužitelja.

Između ostalog, tuženik je odustao od saslušanja svjedoka HŠ i KŠB kako to proizlazi iz sadržaja zapisnika sa ročišta 8. ožujka 2022. ( list 587 spisa).

32. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorene odredbe na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

33. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja da li je pregovarao sa tužiteljom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora i da se o osporenoj odredbi o valutnoj klauzuli nije pregovaralo, a za koju je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je nerazumljiva, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

34. U konačnici, pravni slijednik tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

35. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

36. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetne odredbe.

37. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

38. Imajući u vidu navedeno, neodlučni su paušalni navodi tuženika da sud nije provodio "odgovarajuće" dokaze, niti cijenio materijalne dokaze priležeće spisu.

39. Dakle, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotna je odredbi čl. 4. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

40. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

41. Na žalbene navode tuženiku da ukazuje da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja, i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

42. Dakle, tuženik ispušta iz vida da nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču.

43. Naime, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

44. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

45. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude K, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

46. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

47. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

48. Nadalje, vještak je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, a upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

49. Žalbeni navodi o tome da je dopušteno ugovarati valutnu klauzulu, nemaju utjecaja na odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i to upravo zbog utvrđenja iz presuda na koje se prvostupanjski sud utemeljeno pozvao, pa se samo može dodati to da sama mogućnost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne znači i ne može značiti da niti jedna ugovorna odredba kojom se ugovara valutna klauzula i /ili promjenjiva kamatna stopa ne može biti ništetna, jer je mogućnost takvog ugovaranja zakonom propisana. U ovom slučaju ugovorna odredba je ništetna po posebnom propisu, Zakona o zaštiti potrošača kao lex specialisu, i to zato što je nepoštena.

50. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

51. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 8. lipnja 2020., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare sukladno čl. 225. ZOO-a, pa su žalbeni navodi neosnovani.

52. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

53. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule isplatu iznosa od 8.086,64 eura sa zateznim kamatama.

54. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te naplate naknade.

55. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO-a, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

56. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao kada je zaključio o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

57. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 138/23) i vrijednosti boda u trenutku donošenja pobijane odluke, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

58. Jednako tako, iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu prije stupanja Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023. budući je pristojba na tužbu plaćena 5. lipnja 2020. ( list 23 spisa) pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je navedeni trošak dosudio tužitelju.

59. Nadalje, prvostupanjski sud je pogrešno postupio kada je tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 153,82 eura obzirom na predmet tužbenog zahtjeva odnosno ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i zahtjev za isplatom sa navedenog osnova, te se ukazuje da je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 51/23) izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama na način da su oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.

60. Stoga, obzirom na naprijed navedeno zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka koji se odnosi na sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 339,12 eura nije osnovan, te je odlučeno kao u stavku I i II izreke.

61. Imajući u vidu navedeno paušalni žalbeni navodi tuženika kojima pobija odluku o troškovima postupka, su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

62. Kako je tuženik uspio sa žalbom samo u odnosu na sporedno potraživanje, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

63. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika dijelom odbiti kao neosnovanu, a dijelom prihvatiti te na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373 toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. i II .izreke te na temelju čl. 166. stavak 2. ZPP-a kao u stavku III. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej