Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1041/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Gordane Bošković Majerović kao predsjednice vijeća, Vlaste Mrzljak kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milene Frankić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Abramović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2344/2023-252 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2344/2023-252 od 22. prosinca 2025. u t. II izreke za iznos od 4.000,00 eura te zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos tekuće od 24. studenog 2012. pa do 20. listopada 2015. na iznos od 1.019,24 eura.

II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2344/2023-252 od 22. prosinca 2025. u t. II izreke za iznos od 4.000,00 eura te za tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos i sudi:

1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.000,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom

-na iznos od 2.980,76 eura tekućom od 24. studenog 2012. do isplate,

-na iznos od 1.019,24 eura tekućom od 21. listopada 2015. do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos od 7.000,00 eura tekućom od 24. studenog 2012. do 20. listopada 2015. i to od 24. studenog 2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 20. listopada 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

III Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2344/2023-252 od 22. prosinca 2025. u t. III izreke u dijelu u kojem je odlučeno da tužitelj snosi sam svoje troškove postupka i odlučuje:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.831,63 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2026. do isplate do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodiš te referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.000,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2015. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.000,00 eura te sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos tekuće od 24. studenog 2012. godine pa do 20. listopada 2015. godine.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

2. Protiv dijela navedene presude u t. II izreke te u t. III izreke u dijelu u kojem je određeno da tužitelj snosi svoje troškove postupka, žalbu je podnio tužitelj iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijani dio presude preinači u skladu sa žalbenim razlozima uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka specificiranih kao u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Ispitujući pobijani dio presude po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25- dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, ali je djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Činjenično stanje je također u potpunosti i pravilno utvrđeno, a svi izvedeni dokazi su ocijenjeni savjesno i brižljivo, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženici na isplatu naknade neimovinske štete zbog navodnog kršenja ljudskih prava sadržanih u čl. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te prava zajamčena Zakonom o izdržavanju kazne zatvora i Ustavom Republike Hrvatske i to zabrane mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne jer da je cijelo vrijeme boravka na izdržavanju kazne zatvora bio smješten u nedostatnom prostoru i nehigijenskom okruženju.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja su utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj boravio u istražnom zatvoru Zatvora u Zagrebu od 20. travnja do 12. kolovoza 2011. te potom na izdržavanju kazne zatvora u Centru za dijagnostiku od 12. kolovoza do 5. rujna 2011. te u Zatvoru u Zagrebu na izdržavanju kazne zatvora od 5. rujna 2011. do 20. listopada 2015., sve temeljem presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu posl.br. Kv-1219/12 od 7. siječnja 2013.,

- da je tužitelj prvo bio u istražnom zatvoru na prvom odjelu ..., počevši od 20. travnja 2011. pa do 8. ili 10. mjeseca 2011. godine , da je nakon toga kratko premješten na peti odjel, a zatim krajem 2011. godine na šesti odjel , da je na šestom odjelu bio skoro dvije godine, odnosno do veljače 2013., a od veljače 2013. sljedećih oko godinu i dva ili tri mjeseca bio je na osmom odjelu, nakon čega je premješten na sedmi odjel, gdje je sve do kraja izdržavanja kazne,

- da su sve ćelije u kojima je bio bile otprilike istih dimenzija, da su u svakoj od tih ćelija bila tri kreveta na kat i jedan pomoćni krevet, zatim dva noćna ormarića, jedan stol i dvije klupe za ukupno četiri osobe te WC poluotvorenog tipa,

- da su u ćeliji svakog dana boravili oko 22 sata, da su dva sata dnevno u pravilu imali pravo na šetnju u dvorištu i jedanput tjedno sport (nogomet) sat vremena ,

- da je uvidom u podatke Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvor u Zagrebu, Ur.br. 514-10-06-14- 01/04- 25-03 od 13. lipnja 2025. utvrđeno kako je tužitelj boravio u istražnom zatvoru Zatvora u Zagrebu u razdoblju od 20. travnja do 12. kolovoza 2011. smješten na I. zatvorskom odjelu u sobama 8, 10 i 12 smješten s 5 -6 istražnih zatvorenika, da se u razdoblju od 12. kolovoza do 5. rujna 2011. nalazio na izdržavanju kazne zatvora u Centru za dijagnostiku u Zagrebu (posebno kazneno tijelo smješteno na istoj adresi kao i Zatvor u Zagrebu), smješten na V. zatvorskom odjelu u sobi 91 s još 6 -7 zatvorenika, da se u Zatvoru u Zagrebu nalazio na izdržavanju kazne zatvora od 5. rujna 2011. do 20. listopada 2015., smješten kako slijedi:

- od 5. rujna do 3. listopada 2011. na VI. zatvorskom odjelu u sobi 98 s još 5 -6 zatvorenika,

- od 3. listopada 2011. do 4. siječnja 2013. na VIII. zatvorskom odjelu u sobi 135 sa još 6 zatvorenika,

- od 4. siječnja do 11. veljače 2013. na VI. zatvorskom odjelu u sobi 109 s još 5 -6 zatvorenika,

- od 11. veljače 2013. bio je smješten na VIII. zatvorskom odjelu u sobama 147 i 137 s još 5-6 zatvorenika,

- da je u sobi 137 na VIII. zatvorskom odjelu boravio do 7. travnja 2014.,

- da se ne raspolaže podacima o smještaju nakon 7. travnja 2014., kao i podacima o točnom broju zatvorenika s kojima je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu boravio jer su Evidencije smještaja zatvorenika na odjelima i u sobama za traženo razdoblje izlučene i uništene, sukladno odredbama Pravilnika o zaštiti i korištenju arhivskog i registraturnog gradiva Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa,

- da su sobe 8, 10, 12, 91, 98, 109, 136, 137 i 147 površine 21,10 m[2] i volumena 49,80 m[3] , a u sobi se nalazi sanitarni čvor površine 1,57 m , odvojen od ostatka sobe zidom visine 180 cm, da je sanitarni čvor opremljen „čučavcem“, umivaonikom s toplom i hladnom vodom i ogledalom, a u sobama 98 i 109 opremljen WC školjkom, umivaonikom s toplom i hladnom vodom i ogledalom.

- da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj u Zatvoru u Zagrebu u dijelu izdržavanja kazne zatvora i to u periodu od 1615 dana bio smješten u prostorijama u kojima je površina njegovog osobnog prostora bila od 3 -4 m[2] (u pravilu 3,01 m[2] ).

- da iz iskaza tužitelja proizlazi kako je u razdoblju od 7. travnja 2014. do 20. listopada 2015., odnosno u periodu od 533 dana tužitelj bio smješten u sobama iste kvadrature i to s 5-6 zatvorenika, što znači da je i u tom razdoblju imao na raspolaganju 3,01 m[2] osobnog prostora.

9. Na temelju navedenog činjeničnog utvrđenja, sud prvog stupnja je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan.

10. Razloge navedene u obrazloženju suda prvog stupnja djelomično prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja treba primijeniti odredbe ZIKZ, Ustav i Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje se u bitnom svode na deklariranje zaštite ljudskog dostojanstva te konkretnije na stajalište da u izvršavanju kazni i mjera lišenja slobode država mora osigurati da osoba lišena slobode boravi u zatvoru ili pritvoru u uvjetima koji osiguravaju poštovanje njezina ljudskog dostojanstva, a da joj u protivnom pripada pravo na naknadu štete.

12. Mjerodavna načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora Europski sud za ljudska prava iznio je u predmetu Muršić protiv Hrvatske [Vv], br. 7334/13, §§ 136.

- 141., presuda od 20. listopada 2016., a koje je pravilno prihvatio i sud prvog stupnja, u bitnom se ona svode na:

1) standard od 3 m[2] površine po zatvoreniku u prostoriji u kojoj boravi više zatvorenika;

2) površina prostorije koja je manja od 3 m[2] po zatvoreniku smatra se nedostatkom osobnog prostora koja ima za posljedicu čvrstu pretpostavku povrede čl. 3. Konvencije;

3) oborivost čvrste pretpostavke povrede čl. 3. Konvencije moguća je uz kumulativno ispunjenje sljedećih čimbenika: (a) smanjenja potrebnog minimalnog osobnog prostora od 3 m[2] su kratka, povremena i minimalna; (b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe; (c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovi koja se, općenito gledano, smatra primjerenom ustanovom za lišenje slobode i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru,

4) u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi 3-4 m[2] osobnog prostora po zatvoreniku - prostorni čimbenik snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru. U takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika, te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima,

5) za ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj prostoriji s više od 4 m[2] osobnog prostora u kojem boravi više zatvorenika, a pitanje osobnog prostora se ne ističe, ostali aspekti fizičkih uvjeta u zatvoru se ispituju.

13. Međutim, uz navedeno, ispituju se i drugi aspekti uvjeta u zatvorskim ustanovama (primjerice pristup vježbi na otvorenom, prirodno svjetlo ili zrak, dostupnost ventilacije, prikladnost grijanja, mogućnost privatne uporabe nužnika i sukladnost s osnovnim higijenskim zahtjevima i sl.), a koji, pored pitanja prenapučenosti, mogu biti bitni i odlučni za procjenu jesu li sukladni s čl. 23. i 25. Ustava i čl. 3. Konvencije.

14. Stoga je za odluku o tužbenom zahtjevu prije svega odlučna činjenica utvrđene skučenosti prostora sobe u kojoj je tužitelj boravio (duže vremena i od 3 - 4 m[2] ), pri čemu je također od odlučne važnosti i činjenica da tužitelj nije imao mogućnost dovoljne slobode kretanja i prikladnih aktivnosti izvan sobe (2 sata dnevno), što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosudu primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete.

15. Naime, u sobama u kojima je bio smješten i tužitelj boravio je prekomjerni broj pritvorenika na način da nije bilo moguće istodobno sjedenje ili konzumacija hrane za sve osobe, a u sobi je postojao WC tzv. čučavac sa umivaonikom, odvojen od ostatka sobe samo zidom visine 180 cm i tzv. „leptir vratima“, pa je obavljane nužde bilo nemoguće obaviti u intimnosti i diskreciji, a pritom se nije moglo izbjeći niti širenje neugodnih mirisa i zvukova po cijeloj sobi. Obzirom na utvrđenu površinu soba od 21,10 m[2] u kojima je tužitelj bio smješten te broj zatvorenika koji se kretao od 5 -6 osoba zajedno s tužiteljem, proizlazi da je svakom zatvoreniku bilo na raspolaganju od 2,64 m[2] do 3,01 m , time da je od utvrđene površine potrebno oduzeti prostor sanitarnog čvora od 1,57 m[2] , te da su se u sobi nalazili kreveti i namještaj, što dalje vodi do zaključka da je svakom zatvoreniku bilo na raspolaganju i manje slobodnog prostora.

16. Stoga navedene neodgovarajuće okolnosti povezane s činjenicom da je tužitelj 1615 dana boravio u takvim neprikladnim prostorijama, uz dodatnu činjenicu da je samo dva sata dnevno boravio izvan tog prostora, a od 24 sata dnevno 22 sata u ćeliji, ukazuju da se radi o neprikladnim uvjetima smještaja u zatvoru.

17. U ovom konkretnom slučaju utvrđeno je da je, s obzirom na količinu vremena koju je tužitelj tijekom cijelog trajanja dana provodio u sobi, odnosno imajući u vidu da nije imao mogućnost baviti se bilo kakvim aktivnostima (što bi uključivalo mogućnost rada, mogućnost bavljenja sportom, duljeg boravka na svježem zraku od dva sata), tužitelj bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

18. Za uvjete boravka tužitelja u zatvoru odgovoran je tuženik koji nije poduzeo odgovarajuće mjere za poboljšanje smještajnih kapaciteta.

19. Dakle, tužitelju je zbog prenapučenosti i neadekvatnih higijenskih standarda prostorija u kojima je duže vrijeme bio smješten, povrijeđeno pravo na tjelesno i duševno zdravlje i pravo na dostojanstvo te mu temeljem odredbe članka 19., članka 1046. i članka 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) pripada novčana naknada.

20. Cijeneći sve okolnosti slučaja, u prvom redu cijeneći sve uvjete boravka tužitelja u zatvoru (smještaj, prehrana, osobna higijena, slobodno vrijeme , okolnost da je tužitelj bolovao od hepatitisa koji je liječen u takvim, neodgovarajućim uvjetima ), po stavu ovog drugostupanjskog suda, tužitelju pripada kao pravična novčana naknada zbog povrede prava iz članka 3. Konvencije, kao i povrede odredbe članka 74. stavak 3. ZIKZ-a, te članka 23. stavak 1. i članka 25. stavak 1. Ustava RH naknada u visini od 11.000,00 eura. Budući je tužitelju dosuđen iznos od 7.000,00 eura, ovom presudom je valjalo dosuditi daljnji iznos od 4.000,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom kao u t. II izreke ove presude, a djelomično potvrditi pobijanu t. II izreke pobijane presude za iznos od 4.000,00 eura.

21. U odnosu na odluku o zateznim kamatama valja kazati kako je tužitelj na iznos neimovinske štete u visini od 9.980,76 eura zatražio zatezne kamate tekuće od 24. studenog 2012. kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

22. Kako zatezna kamata po čl. 1103. ZOO na obveze pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, to na naznačeni iznos naknade neimovinske štete teče od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, odnosno od 24. studenog 2012.

23. Budući je tužitelj za iznos naknade štete preko iznosa od 9.980,76 eura do iznosa od 15.000,00 eura, a koji je precizirao podneskom od 12. ožujka 2025. zatražio zateznu kamatu od 21. listopada 2015., ista je za daljnji dosuđeni iznos od 2.980,76 eura (ranije dosuđenih 7.000,00 eura + daljnjih 2.980,76 eura = 9.980,76 eura) dosuđena od 24. studenog 2012., a na daljnji iznos dosuđen ovom odlukom u visini od 1.019,24 eura od 21. listopada 2015.

24. Osnovana je žalba tužitelja u odnosu na pobijanu odluku o troškovima parničnog postupka u dijelu u kojem tužitelj snosi sam svoje troškove postupka.

25. Naime, tužitelj je uspio u sporu 100% s osnovom tužbenog zahtjeva, a s visinom tužbenog zahtjeva je uspio sa 73%, slijedom čega je njegov uspjeh u odnosu na osnovu i visinu 86,5%. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika od 27%, konačni uspjeh tužitelja je 59,5%. U navedenom omjeru su tužitelju priznati troškovi parničnog postupka za sastav tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) u visini od 100 bodova ili 200,00 eura, sastav 4 obrazložena podneska po Tbr. 8/1 Tarife, svaki po 100 bodova ili ukupno 400 bodova, odnosno 800,00 eura, zastupanje na ročištima 3. veljače 2015., 18. ožujka 2015., 28. travnja 2015., 31. siječnja 2025. i 18. prosinca 2025., svako po 100 bodova po Tbr. 9/1 Tarife ili ukupno 500 bodova, odnosno 1.000,00 eura, sastav žalbe po Tbr. 10/1 Tarife u iznosu od 165,90 eura, sastav revizije po Tbr. 10/6 Tarife u visini od 248,86 eura i sastav Ustavne tužbe po Tbr. 27/1 Tarife u visini od 663,61 euro, odnosno, ukupno 3.078,37 eura.

Obzirom na uspjeh u sporu od 59,5% tužitelju je odmjeren trošak parničnog postupka u iznosu od 1.831,63 eura s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja ove presude do isplate.

26. Slijedom iznesenog valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP presuditi kao u t. I i II izreke ove presude.

27. Odluka u t. III izreke ove presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, pa kako žalitelj djelomično uspio sa žalbom, istom je priznat trošak žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura (čl. 154. st. 2. ZPP).

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović