Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1684/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice CŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužitelja HŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] zastupanih po punomoćnicima Zoranu Vukiću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, u Rijeci, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima Damiru Metelko i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1632/2019-42 od 23. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1632/2019-42 od 23. siječnja 2026. u pobijanom dijelu iz stavka VIII izreke.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1632/2019-42 od 23. siječnja 2026. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1632/2019- 42 od 23. siječnja 2026. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke te iz stavka VII izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljima iznos od 2.837,30 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče 1. listopada 2015 pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.800,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“ kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1632/2019-42 od 23. siječnja 2026. u pobijanom dijelu iz stavka IV, V i VI izreke

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-1632/2019-42 utvrđene su ništetnima odredbe čl. 7. st. 2 i čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu br. 5102073129 od 1. listopada 2004. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti Chf i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, kao u stavku I i II izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljima iznos od 2.837,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.3. U stavcima IV, V i VI izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da ne postoje tražbine tuženika od 984,58 eura, od 2.456,77 eura i od 1.449,44 eura s traženim zateznim kamatama.

1.4. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 2.800,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, kao u stavku VII izreke prvostupanjske presude.

1.5. Zahtjev tužitelja odbijen je u iznosu od 3.161,44 eura ili preko 2.837,30 eura do 5.998,74 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada do isplate. Odbijen je i zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u cijelosti te je odbijen i zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, kao u stavku VIII izreke presude suda prvog stupnja.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka VIII izreke žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga i predlažu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova i troška sastava žalbe, podredno prvostupanjsku presudu ukinuti u osporenom dijelu iz stavka VIII izreke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.2. Žali se i tuženik osporavajući žalbom prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka I- VII izreke pozivom na sve žalbene razloge s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i zahtjevi tužitelja odbiju u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženiku, podredno da se ta presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) ostvaren je u odluci o prihvaćanju kondemnatornog zahtjeva u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

5.1. Tuženik u izjavljenoj žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno da li sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu i u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

5.2. Ovaj sud međutim navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju u kojoj se uređujući sudac ili njemu bliska osoba nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime bi, kako tvrdi, bila uvjetovana njihova pristranost. Stoga žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe po čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće, tim više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

6.1. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelji kao korisnik kredita i sudužnik te tuženik kao banka 1. listopada 2004. zaključili Ugovor o kreditu br. 5102073129 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.068,00 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 28 godina odnosno 336 mjeseci i to u mjesečnim anuiteta od po 536,76 Chf u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf iz tečajne liste tuženika na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,25 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika.

6.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke 8. veljače 2016. sklopile Aneks ugovoru o kreditu br. 5102073129 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U Aneksu ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. izvršena je konverzija kredita u valutu euro.

7.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnost odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 7. st. 2 i čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu br. br.5102073129 od 1. listopada 2004. kao u stavku I. i II. izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03). Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tuženik je na ročištu od 24. listopada 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje TŽ. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njihovog pristanka na takav ugovor a da su bili potpuno obaviješteni o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, odluke iz stavka I i II izreke presude suda prvog stupnja odražavaju pravilnu primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03.

7.2. Presudom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača posl. br. P-1401/12 su odredbe ugovora o kreditima o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.3. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

7.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku iz stavka I. i II. izreke presude suda prvog stupnja u kojima je utvrđena ništetnost odredbi predmetnog govora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf pri otplati kredita, kao u stavku I izreke ove presude.

8.1. Nije osnovana ni žalba tužitelja protiv odluke iz stavka VIII izreke presude suda prvog stupnja kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 3.141.,44 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama jer je suglasnošću stanaka 8. veljače 2016. zaključen Aneks ugovoru o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su stranke suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdili iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

8.2. Odredbama čl. 19.a - čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima.

8.3. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa ugovoru od 8. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

9.1. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

9.2. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa od 8. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljima kao potrošačima prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg su tužitelji prihvatili te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa ugovoru od 8. veljače 2016. za tužitelje. Oni iznosi koji su u anuitetima otplaćeni a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

9.3. Slijedom navedenog Aneksa ugovoru od 8. veljače 2016. zaključenog pristankom tužitelja na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelji i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 1. listopada 2004. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje su tužitelji platili na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljima da bi ih oni potom očitovanjem svoje volje iskoristili za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 1. listopada 2004. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa ugovoru od 8. veljače 2016.

9.4. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru od 23. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

9.5. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

9.6. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu LŽ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

9.7. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Aneksa ugovoru od 8. veljače 2016. preplata po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, izostale su pretpostavke za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelji kao dužnici u predmetom ugovoru o kreditu od 1. listopada 2004. i Aneksa od 8. veljače 2016. imao pravo na naknadu štete, što njihov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim. Stoga je neosnovana žalba tužitelja protiv odluke iz stavka VIII izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 3.141.,44 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama, povodom koje je odlučeno kao u stavku I izreke ove presude, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

10.1. Kada je, kao u stavku III. izreke osporene presude tuženiku naložio isplatu iznosa od 2.837,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, prvostupanjski je sud iz dopune nalaza i mišljenja vještaka od 5. studenog 2025. utvrdio da zatezna kamata na više plaćenu kamatu do 30. rujna 2015. iznosi 1.108,42 eura a zatezna kamata na pozitivne tečajne razlike iznosi 1.728,88 eura ili ukupno 2,837,30 eura te je uvažio shvaćanje da tužiteljima pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije, smatrajući da ZPK kao specijalni propis nije uredio područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO te da se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO. Međutim odredbom čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZPK propisano je da se pri konverziji ne obračunavaju zatezne kamate.

10.2. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Aneksom ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. – konverzijom kredita u valutu euro uz odgovarajuću primjenu odredbe čl. 19. st. 1. toč. 4. ZPK. Suprotno prvostupanjskom zaključku na kojem se temelji odluka iz stavka III izreke prvostupanjske presude s dosudom iznosa od 2.837,30 eura na ime zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba do dana izvršene konverzije , tuženik je pretplatu izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Aneksa ugovora o kreditu i s učinkom od 1. listopada 2004. kada je zaključen Ugovor o kreditu br. 5102073129.

10.3. Obzirom da učinak Aneksa ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 1. listopada 2004. na dalje, tužitelji su uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u čl. 5. i 6. Dodatka ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Aneksa ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj Chf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog sporazumno ugovorenog Aneksa.

10.4. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika su tužitelji svojevoljno pristali, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa od 8. veljače 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 8. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja otpale su pretpostavke za vraćanje stečenog primjenom čl. 1111. ZOO a u izostanku postojanja novčane obveze otpada i tražbina zateznih kamata u iznosu od 2.837,30 eura, obzirom na akcesornost te tražbine.

10.5. Iz tih razloga valjane pravne osnove iz Aneksa od 8. veljače 2016. i posljedične primjene čl. 19.c st. 1. toč. 4 ZPK u vezi čl. 9., čl. 20., čl. 65. st. 1. i čl. 247. ZOO nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike zakonske zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita do dana izvršene konverzije u iznosu od 2.837,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Tužitelji nemaju pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa ugovora od 8. veljače 2016. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

10.6. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka III izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

11. Time su otpale utužene tražbine, što posljedično čini bespredmetnima deklaratorne odluke suda prvog stupnja o nepostojanju protutražbine tuženika iz stavka IV, V i VI izreke prvostupanjske presude. Naime, nakon što je odbijen kondemnatorni tužbeni zahtjev jer je novčana tražbina tužitelja neosnovana, do prijeboja ionako ne može doći tako da nema mjesta primjeni čl. 338. st. 3. ZPP s odlučivanjem o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka IV, V i VI izreke valjalo ukinuti kao u stavku I izreke ovog rješenja, bez potrebe vraćanja na ponovno odlučivanje.

12.1. Žalbu tuženika protiv odluke o naknadi parničnog troška sadržane u stavku VII izreke prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.800,00 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama valjalo je prihvatiti i tu odluku preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP te odlučiti kao u stavku I, toč. 2. izreke presude.

12.2. Navedena se odluka temelji na činjenici da su tužitelji u ovom sporu zatražili pravnu zaštitu kao potrošači a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, C i H od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelji nisu uspjeli s kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelji nisu mogli predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

13.1. O zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku II izreke rješenja.

13.2. Iako je uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej