Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-159/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, iz Zagreba, Jurišićeva 4, kojega zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7670/2024-12 od 21. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7670/2024-12 od 21. listopada 2025.

II. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. III. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu br.[broj kredita] od 10. listopada 2007., kojeg su sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor, koja glasi: „naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10 % (jedancijeladeset posto) od iznosa kredita, minimalno 500 (petsto kuna nula lipa) kn, naplaćuje se neposredno prije isplate kredita,“ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 80,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2007. do isplate (toč. II. izreke), te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 276,54 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. listopada 2025. do isplate (toč. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troškova žalbe.

3. Tužitelj istu presudu žalbom pobija u dijelu toč. III. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, ne navodeći određeno žalbene razloge, uz prijedlog da se presuda u tom pobijanom dijelu preinači u skladu s navodima žalbe uz naknadu parničnog troška, ili da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita iz ugovora o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te zahtjev za isplatu temeljem te ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi određeno ukazuje tuženik. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama vezanim za utvrđenje nepoštenosti odredbe o naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i njezinu ništetnost, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

7. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

8. U postupku je prvostupanjski sud u bitnome utvrdio da su stranke 10. listopada 2007. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 12.574,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, da je toč. 6. ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti jednokratnu naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita prilikom prvog korištenja kredita od 1,10%, te da je ova naknada naplaćena tužitelju 12.10.2007. prilikom isplate kredita u iznosu od 605,08 kn (sada 80,31 EUR).

9. Nadalje je utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosila na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je bila riječ o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika kao kreditora na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu tih troškova, niti mu pojasnio na što se naknada za obradu kredita konkretno odnosi i od čega se konkretno sastoji, te kakve ekonomske posljedice iz te odredbe za njega proizlaze. Nadalje je na temelju provedenog testa razmjernosti utvrđeno da predmetna odredba ugovora utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik u postupku nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud nalazi da je sporna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništena u smislu čl. u smislu čl. 96. st. 1. i 2. i 100. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 127/07, 79/09, 89/09, 78/12 – dalje: ZZP/07), jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da tužitelju temeljem stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO) isplati iznos od 212,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. svibnja 2007. do isplate.

11. Utvrđenja prvostupanjskog suda i primjenu materijalnog prava, izuzev u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka, prihvaća i ovaj sud.

12. U smislu odredbe čl. 96. st. 4. ZZP/07 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

13. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

14. Iz sporne ugovore odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci banke o kreditiranju građana koji je sastavni dio toga Ugovora. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

15. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, niti je tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

16. Tuženik u žalbi tvrdi da je sporna odredba ugovora o kreditu bila jasno istaknuta i razumljiva, jer je u ugovoru bilo jasno navedeno da se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,10 % od iznosa odobrenog kredita, koja je bila prihvaćena suglasnom voljom stranaka i da banka kao kredita institucija imao pravo naplatiti ovu naknadu.

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja ugovora, pa suprotna izlaganja žalitelja kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda nisu osnovana.

18. Imajući u vidu da se je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud. Stoga je, protivno navodima žalbe ugovorna odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu pravilno utvrđena ništetnom.

19. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

20. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

21. Odluka o parničnim troškovima pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP.

22. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka parnične radnje trebao utvrditi prema vrijednost predmeta spora od 1.330,00 EUR, odnosno prema zbroju deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva, kako je to naznačeno u tužbi, jer je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da je riječ o sporu o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – odnosno povrat novčanog iznosa od 80,31 EUR, zbog čega navedeni iznos i predstavlja vrijednost predmeta spora.

23. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbe stranka odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš