Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-585/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Suzane Radaković kao članica vijeća u pravnoj stvari tužitelja AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove/isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P- 364/2021-20 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-364/2021-20 od 8. siječnja 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. i 9. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 15. lipnja 2007., te pod točkom II. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-364/2021-20 od 8. siječnja 2025. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 15. lipnja 2007. tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja su pod točkom I. izreke utvrđene ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarskog franka CHF iz čl. 1., 7. i 9. ugovora o kreditu od 15. lipnja 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita.

Pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 6.687,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka svakog prvog dana u mjesecima od kolovoza 2007. do listopada 2012. pa do isplate te je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 1.526,55 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava. Traži trošak žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu odluku po službenoj dužnosti, u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne se uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP. No djelomično je pogrešno primijenjeno materijalno pravu u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 1. ugovora o kreditu.

5. Naime, predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 34.242,44 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (članak 1. Ugovora) te u dijelu kojim je način otplate kredita ugovoren u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja i primjena Općih akata kreditora za sve što nije ugovoreno (članak 7. i 9 Ugovora o kreditu) te isplata temeljem stjecanja bez osnove na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 34.242,44 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Naime, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-221/2018. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen (točka II. izreke ove drugostupanjske odluke).

7. Nadalje, iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka radi individualne pravne zaštite, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka. Pri tome , ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom Ugovoru kojeg su zaključili tužitelj i tuženik identična je ugovornim odredbama o kojima se raspravljalo u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz kojih razloga se je tužitelj temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a mogao pozivati na utvrđenja iz presude donesene u tom sporu. Zato je pravilna prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu.

8. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

9. Na tragu tumačenja odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz presude suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014., nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego je potrebno da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

10. Uz iznijeto, odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

11. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

12. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13. Bez utjecaja su žalbene tvrdnje o tome da prvostupanjski sud nije proveo dokaze predložene po tuženiku te dokaz saslušanjem stranaka. Tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije predložio saslušanje stranaka. Predložio je saslušanje javnog bilježnika, a od predloženog dokaza saslušanjem svog zaposlenika je odustao. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđenja okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. Pravilna je odluka suda prvog stupnja o neprihvaćanju dokaznog prijedloga tuženika za saslušanje Javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka. Naime, kada se uzme u obzir da je djelokrug rada Javnog bilježnika pri solemnizaciji već sastavljenog ugovora određen odredbama čl. 57., čl. 58. i čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" br. 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16 i 57/22), jasno je da Javni bilježnik nije mogao sudjelovati u pregovaranju o ponudi kredita tužiteljici pa tako ni imati saznanja o činjenicama navodnog davanja potrebnih obavijesti tužitelju u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora.

13.1.Nadalje, bez utjecaja su i žalbene tvrdnje u odnosu na tužitelja kao potrošača. Da je tužitelj potrošač je prvostupanjski sud pravilno utvrdio njegovim saslušanjem iz čijeg iskaza je utvrdio da je kredit podigao radi kupovine osobnog automobila, a na taj iskaz tuženik nije imao primjedbi, pa se i zbog navedenog žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti. Pored navedenog u okolnostima u kojima nije preuzeo teret dokaza za suprotno, tuženik ne može s uspjehom u žalbi osporavati tužiteljev status potrošača, na tragu zaključka br. 8. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV-56/2023 od 23. studenog 2023.

13.2.Neosnovane su i žalbene tvrdnje da je vještak izračunavao rate, a ne anuitete jer suprotno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka kojemu je prvostupanjski sud dao zadatak da utvrdi razliku tečaja za CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta spram tečaja za CHF za dan korištenja kredita, a po tom je zadatku vještak u cijelosti postupio.

13.3. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.4 Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila je 14. lipnja 2023. obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja iz tužbe podnesene 26. ožujka 2021. dakle prije nastupa zastare 14. lipnja 2023., nije zastarjelo kao što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

14. Odluka o troškovima postupka nije obrazloženo pobijana pa ju ovaj sud nije posebno ni ispitivao imajući na umu sadržaj čl. 365. st. 2. ZPP prema kojem ovaj sud više ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti kada se radi o odluci o troškovima postupka te je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 380. točka 2. ZPP.

15. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

16. Kako je tuženik sa žalbom uspio u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, o zatraženim troškovima žalbenog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 166. st. 1 ZPP kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.