Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-64/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Vuković, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Vuković & Lalić d.o.o., protiv tuženice ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Zagorec, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Primorac i partneri d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1430/2019-58 od 20. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1430/2019-58 od 20. studenog 2025., u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1430/2019-58 od 20. studenog 2025., u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke.

III. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1430/2019-58 od 20. studenog 2025., u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka te odlučuje:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom naslovljenom kao presuda i presuda na temelju odricanja pod točkom I. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 23.380,94 € sa zateznim kamatama na pojedinačno dospjele iznose pobliže navedene pod tom točkom izreke. Točkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 412,24 € sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2016. do isplate. Pod točkom III. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 18.376,18 € sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2016. do isplate. Točkom IV. izreke je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 15.031,16 € sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2016. do isplate, dok je pod točkom V. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.147,12 € sa zateznim kamatama od 20. studenog 2025. do isplate.

2. Protiv dijela navedene presude žali se tužiteljica pobijajući istu pod točkama III. i V. izreke, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkom 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25. – dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu te pobijanu presudu preinačiti na način da prihvati konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti u dijelu u kojem se tužiteljica nije odrekla istog, uz osudu tuženice na naknadu parničnog troška, a podredno predlaže žalbu usvojiti i presudu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Potražuje i trošak žalbenog postupka.

3. Protiv dijela navedene presude žalbu izjavljuje i tuženica pobijajući istu pod točkom IV. izreke te dijelu točke V. ( kojom joj nije priznat zatraženi trošak preko dosuđenog iznosa ) također zbog svih zakonom predviđenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkom 1. do 3. ZPP-a, ukazujući izričito i na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane odredbom čl. 354. st. 2. točkom 11. ZPP, te prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužben i zahtjev te tužiteljicu obveže na naknadu parničnog troška tuženici, a podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

4. Tuženica u odgovoru na žalbu, u bitnome osporava u cijelosti sve navode iz žalbe tužiteljice kao neosnovane i pravno neutemeljene predlažući odbiti žalbu tužiteljice u cijelosti. Potražuje i trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Tužiteljica u odgovoru na žalbu, u bitnome osporava žalbu tuženice kao neosnovanu u cijelosti i paušalnu, predlažući sudu da ju odbije u cijelosti kao neosnovanu. Potražuje i trošak odgovora i pristojbe na žalbu.

6. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

7. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate po osnovi iznosa anuiteta koji su plaćeni na ime ugovora o kreditu sklopljenog između kreditora Privredne banke Zagreb d.d. i korisnika kredita - sada pokojnog UU, sina tužiteljice i izvanbračnog supruga tuženice.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio , nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Također, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane odluke iznio jasne, razumljive i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženica.

10. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlaze sljedeća utvrđenja od utjecaja na predmet spora:

- da je tužiteljica majka, a tuženica izvanbračna supruga, sada pokojnog UU,

- da je UU kao korisnik kredita zaključio sa Privrednom bankom Zagreb d.d. 7. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9011138956 kojim mu je dodijeljen iznos od 50.000,00 € sa namjenom adaptacije stambenog objekta i rokom vraćanja od 120 mjeseci, pri čemu je tužiteljica imala svojstvo založnog dužnika,

- da je UU sa partnerima KU i SU 2006. kupio u [adresa] zemljište radi izgradnje urbane vile, koju kupnju je financirao između ostalih i kreditnim sredstvima dobivenim putem kredita PBZ. d.d. od 7. travnja 2006.,

- da je UU preminuo **.**.2009. te su na nasljeđivanje pozvani zakonski nasljednici prvog zakonskog nasljednog reda i to tuženica kao izvanbračna supruga te roditelji ĐU i EU,

- da su ĐU i EU osporili tuženici status zakonskog nasljednika i sastav ostavinske imovine, pa su rješenjem Općinskog suda u Splitu br. O-2313/09 od 9.2.2012. upućeni na parnicu protiv tuženice, kao osobe čije pravo je bilo manje vjerojatno, nakon čega su pravomoćnom odlukom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-2916/14-53 od 28. 02. 2019., ispravljene rješenjem istog suda P-2916-14-59 od 15. travnja 2019., odbijeni sa tužbenim zahtjevom ( str. 118- 129 spisa ),

- da su tužiteljica i EU pokrenuli 10. 5. 2018. parnični postupak protiv tuženice pod poslovnim brojem spisa P-2468/18 ( nastavljen pod brojem P-1430/19) radi isplate mjesečnih anuiteta po osnovi kredita koji je UU sklopio sa PBZ d.d., tvrdeći da su nakon njegove smrti plaćali anuitete u njegovo ime,

- da je EU, otac UU, preminuo **.**.2020., te je tužiteljica proglašena njegovom zakonskom nasljednicom u cijelosti,

- da su djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu poslovni broj O-1951/2020-21 od 27. listopada 2022. ( str. 147-152 spisa), tužiteljica i tuženica proglašene zakonskim nasljednicima iza pokojnog UU, svaka u ½ dijela, pri čemu je utvrđeno da ostavinsku imovinu čini 1/6 dijela nekretnina čest. zem. [katastarska čestica], upisanih u z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te je navedeno da preostali upisani dio ostavitelja od 1/6 dijela predstavlja izvanbračnu stečevinu tuženice,

- da su nakon smrti pokojnog UU vršene uplate obveza prema kreditoru PBZ d.d. u periodu od 6. srpnja 2009. pa do konačne otplate kredita 13. svibnja 2016., te je provedenim vještačenjem po imenovanom vještaku Zrinku Ručeviću utvrđeno da je riječ o ukupno 80 uplata koje su vršene uglavnom na ime tada pokojnog UU ( ukupno 63 uplate ), na ime EU ( 6 uplata ), na prezime EU ( 6 uplata ) Đ ( 1 uplata ) te četiri uplate bez naznake uplatitelja,

- da je tužiteljica uz tužbu dostavila kao dokaz preslike uplatnica koje su plaćene na ime kredita nakon smrti njezina sina te tužbom tvrdi da je sa suprugom vršila uplate po osnovi predmetnog kredita koji je kao korisnik sa PBZ d.d. zaključio njezin pokojni sin.

11. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja i primjene odredbe čl. 139. Zakona o nasljeđivanju ( "Narodne novine" 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019, dalje ZN) prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica dokazala kako je sa suprugom nakon smrti sina UU, nastavila u cijelosti ispunjavati obveze prema kreditoru i vjerovniku PBZ d.d., koju činjenicu je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza i utvrđenja da nitko osim roditelja pokojnog i tuženice nije bio potencijalni zakonski nasljednik, a da je tužiteljica bila i založni dužnik po ugovoru o kreditu pa je i u tome imala interes podmirivati dospjele obveze te je dostavila uplatnice iz čega proizlazi da je istima raspolagala upravo iz razloga jer je i vršila uplate, pri čemu je i tuženica učinila nespornim takvo plaćanje da bi potom tu činjenicu osporila, pa slijedom takvog utvrđenja zaključuje da je tuženica dužna isplatiti tužiteljici (koja je naslijedila i tražbinu supruga EU) 1/2 dijela obveza UU iz ugovora o kreditu koji zapravo predstavlja dug tuženice po osnovi bračne stečevine, kao i još polovinu od druge polovine tog duga ( ¼ ukupnog duga) koji je predstavljao dug zakonskih nasljednika, što čini sveukupnu obvezu tuženice u visini od 3/4 iznosa kredita koji su banci nakon smrti UU platili tužiteljica i EU kao njezin prednik.

12. U odnosu na visinu potraživanja, temeljem provedenog financijskog vještačenja kojim je utvrđena ukupna visina plaćenog iznosa nakon smrti pokojnog UU u iznosu od 33.407,34 €, a polazeći od primjene odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; dalje. ZOO) te odredbe čl. 215. st. 1. ZOO u pogledu početka tijeka zastarnog roka i činjenice da je tužba pokrenuta 10. svibnja 2018., prvostupanjski sud utvrđuje osnovanim prigovor zastare tuženice za iznos od 18.376,18 €, jer su uplate tih iznosa tužiteljica i njezin suprug kao prednik učinili u razdoblju od 17. kolovoza 2009. do 19. travnja 2013. ( izračun nalaza vještaka str. 223-229 spisa) pa odbija zahtjev za isplatom tog iznosa 18.376,18 eura sa zateznim kamatama od 14. svibnja 2016. do isplate (toč. III izreke) , dok u odnosu na preostali dio zahtjeva koji nije obuhvaćen prigovorom zastare, utvrđuje osnovanost primjenom čl. 139. ZN i čl. 52. st. 1. ZOO te nalaže tuženici da tužiteljici isplati iznos od 15.031,16 € sa zatraženim zateznim kamatama od 14. svibnja 2016. do isplate ( točka IV izreke ).

13. Tužiteljica u žalbi pobija odbijajući dio zahtjeva pod točkom III. izreke, smatrajući u bitnom da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da su ona i njen suprug kao prednik pokrenuli parnični postupak protiv tuženice osporavajući joj svojstvo zakonske nasljednice kao i da bi nekretnina koja je bila vlasništvo njezina sina u 1/3 dijela predstavljala ostavinsku imovinu, koji je pravomoćno okončan presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-2916/14-53 od 28. 02. 2019., ispravljenom rješenjem od 15. travnja 2019., pa da za vrijeme dok nije pravomoćno bilo utvrđeno da je tuženica izvanbračna supruga pokojnog UU, nisu tekli zastarni rokovi u smislu čl. 237. ZOO, slijedom čega tužiteljica smatra da odbijeni dio potraživanja nije bio u zastari. Osim toga ističe da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio materijalno pravo smatrajući da zastara počinje teći dan nakon izvršene pojedinačne uplate, da je to protivno čl. 139. st. 4. ZN i čl. 52. st. 1. ZOO pa kako je zadnja uplata izvršena 13. travnja 2016., da je to zapravo dan kada je tužiteljica ostvarila pravo zahtijevati ispunjenje regresne obveze od tuženice. Uz navedeno, tužiteljica pobija i odluku o troškovima postupka ukazujući kako prvostupanjski sud nije vodio računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

14. Tuženica u žalbi pobija dio kojim je obvezana na plaćanje tužiteljici ( točka IV. izreke ) u bitnome ističući da je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak u pogledu toga da bi bilo dokazano kako je tužiteljica platila iznose koje potražuje tužbom, a iz razloga jer je provedenim vještačenjem vještak utvrdio da iz uplatnica ne proizlazi da su ih platiti tužiteljica i njezin suprug, te da tuženica protivno stajalištu prvostupanjskog suda, nije učinila nespornim činjenicu da bi tužiteljica i njen sup rug izvršili plaćanje rata kredita, jer su takve isplate mogle vršiti i treće osobe, pa tako npr. i sestra pokojnog UU. Tuženica osporava i dosuđene zatezne kamate te smatra da je u tom dijelu pogrešno primijenjena odredba čl. 185. st. 2. ZOO i da je sud trebao odbiti zahtjev tužiteljice za isplatom kamata na uplaćene iznose anuiteta prije dana pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju broj O-3973/2020 tj. 3. 4. 2021., a osim toga ponavlja kako je ona iskazala namjeru da sudjeluje u otplati kredita, što smatra da dokazuje i dopis koji je uputila banci 31. 8. 2009.. Uz navedeno, ponavlja da su tužiteljica i suprug znali da tuženica ima svojstvo izvanbračne supruge i nasljednika, što su neosnovano poricali, pa kako u trenutku podmirenja kredita još nije bilo doneseno rješenje o nasljeđivanju, smatra da je solidarna odgovornost na koju se prvostupanjski sud poziva, mogla biti razlog za plaćenjem obveza prema vjerovniku eventualno tek nakon donošenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju. Stoga tuženica zaključuje da su tužiteljica i pokojni suprug znali da podmiruju tuđu, a ne svoju obvezu, pa da je donesena odluka u tom smislu nepravilna i nezakonita.

15. Razmatrajući tako iznesene žalbene navode ovaj drugostupanjski sud prihvaća sva utvrđenja i obrazloženja prvostupanjskog suda kao pravilna i zakonita, obzirom da je taj sud, u pogledu glavne stvari i utvrđene obveze tuženice u pogledu isplate i tijeka kamata, kao i istaknutog prigovora zastare, suprotno žalbenim navodima stranaka, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio materijalno pravo te donio zakonitu i pravilnu odluku koju je obrazložio na jasan, razumljiv i dostatan način.

16. Naime, provedenim prvostupanjskim postupkom je utvrđeno da je nakon smrti pokojnog CU ( preminulog **.**.2009.), nastavljeno sa otplatom kreditnog zaduženja koje je navedeni kao korisnik kredita imao prema PBZ d.d. kao vjerovniku temeljem ugovora o kreditu zaključenom 7. travnja 2006.. Također, u postupku nije sporno da je tuženica pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena zakonskom nasljednicom pokojnog izvanbračnog supruga, kao i da nije sudjelovala u otplati kredita nakon smrti pokojnog supruga.

17. U odnosu na žalbene navode tuženice u sklopu kojih ukazuje na činjenicu da je imenovani vještak u nalazu i mišljenju na okolnost visine potraživanja ( str. 220 -229 spisa) naveo da iz dostavljene dokumentacije spisa ( otplatnog plana, prometa po kreditu, pregledu uplata te dostavljenih uplatnica i naloga klijenta ) se ne može nedvojbeno utvrditi tko je u razdoblju od 6. srpnja 2009. pa do konačne otplate proveo uplate i podmirenje dugovanja prema banci kao vjerovniku, valja istaknuti da prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 8. ZPP odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

18. Prvostupanjski sud je u tom smislu upravo brižljivom ocjenom svih dokaza zasebno, ali i zajedno, donio zaključak i obrazložio da su upravo tužiteljica i njezin suprug vršili sva plaćanja nakon smrti njihovog sina. Do takvog zaključka je došao polazeći od činjenice da je tužiteljica navedeno potvrdila iskazom danim na ročištu 19. 10. 2023. ( str. 166 spisa) kojom prigodom je potvrdila i činjenicu da je osobno potpisala određene uplatnice koje prileže spisu ( str. 23. i 27. spisa), pri čemu iz njezina iskaza proizlazi da su nakon smrti sina ona i suprug kontaktirali poznanika koji je radio u banci i koji ih je savjetovao da nastave plaćati kredit jer će inače ostati bez založene nekretnine, radi čega su nastavili plaćati sve rate do konačne otplate . Uz navedeno, prvostupanjski sud je cijenio i činjenicu da je tužiteljica raspolagala svim uplatnicama što govori u prilog tome da je plaćanje vršila zajedno sa suprugom, pri čemu u postupku nije sporno da je njezin suprug preminuo 2020., te ga je tužiteljica naslijedila kao zakonska nasljednica u cijelosti. Također, prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir i da je tužiteljica bila založni dužnik po predmetnom ugovoru o kreditu, iz koje činjenice ( uz to da je majka pokojnog UU ) proizlazi pravni interes iste za podmirivanjem potraživanja po osnovi kreditnog zaduženja njenog sina prema banci kao vjerovniku.

19. Stoga takve okolnosti u svojoj ukupnosti ( da je tužiteljica bila majka pokojnog UU te založni dužnik po kreditu koji je on podigao za života, da je sa suprugom kontaktirala poznanika iz banke koji joj je preporučio da nastavi plaćati kreditne obveze te činjenice da je dostavila uz tužbu preslike svih uplatnica ) ukazuju na pravilnost utvrđenja i stajališta koje je prvostupanjski sud zauzeo u konkretnom slučaju, i u sklopu kojih je primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da konkretne okolnosti slučaja u dostatnoj i razumnoj mjeri dokazuju činjenicu da su upravo tužiteljica i njezin suprug kao prednik, vršili plaćanja po osnovi predmetnog ugovora o kreditu u ime njihovog sina, pri čemu na takvo utvrđenje ne utječe činjenica da su uplatnice koje je tužiteljica dostavila u većoj mjeri glasile na ime pokojnog sina.

20. Neosnovano tuženica smatra da na utvrđenu osnovanost tužbenog zahtjeva utječe činjenica da je putem dopisa banci od 31. 8. 2009. iskazala namjeru da sudjeluje u otplati kredita, obzirom da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da iz tog dopisa ( str. 169 spisa ) ne proizlazi da je tuženica iskazala namjeru za otplatom kredita, već je samo banku obavijestila da je nasljednica te zamolila obavijest kako za nju ne bi nastupile negativne posljedice temeljem tog ugovora.

21. Nakon što je pravilno utvrdio da su tužiteljica i njezin suprug kao prednik u periodu nakon smrti njihovog sina pa do konačne oplate kredita ( od 6. srpnja 2009. do 13. svibnja 2016. ) vršili uplate u njegovo ime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su takvim postupanjem platili i dio dugovanja tuženice, i to polovinu od ukupnog duga koji je predstavljao obvezu tuženice i koji na nju otpada temeljem činjenice da je bila izvanbračna supruga pokojnog UU, te polovinu druge polovine temeljem činjenice da roditelji i izvanbračna supruga predstavljaju nasljednike drugog nasljednog reda koji u smislu čl. 11. st. 1. ZN nasljeđuju ostavitelja koji nije ostavio potomke na način da roditelji nasljeđuju jednu polovicu ostavine na jednake dijelove, a drugu polovicu ostavine nasljeđuje ostaviteljev bračni drug ( čl. 11. st. 2. ZN ), pri čemu se temeljem čl. 139. st. 5. ZN dugovi među nasljednicima dijele razmjerno njihovim nasljednim dijelovima.

22. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno u sklopu prethodnog pitanja ( čl. 12. st. 1. ZPP ) utvrdio da je polovina kreditne obveze predstavljala obvezu tuženice kao izvanbračne supruge ( obzirom je sredstvima kredita za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice kupljena nekretnina u [adresa] radi izgradnje urbane vile ) što znači da je druga polovina kreditne obveze predstavljala ostavinsku imovinu odnosno dugovanje na koje se kao materijalno pravo primjenjuje odredba čl. 139. st. 5. ZN.

23. Međutim, u odnosu na dio dugovanja koji je predstavljao obvezu tuženice kao izvanbračne supruge i koju je tužiteljica podmirivala plaćanjem anuiteta kao treća osoba, materijalno pravnu osnovu valja sagledati i kroz odredbu čl. 91. ZOO kojom je propisana zakonska subrogacija i iz koje proizlazi da kada obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima.

24. U tom smislu valja ukazati da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je tužiteljica bila založni dužnik po kreditnom zaduženju koje je njezin sin imao kao korisnik kredita, u kojoj okolnosti je sadržan i njezin pravni interes za podmirivanjem dugovanja, pa pravna osnova u odnosu na taj dio zahtjeva proizlazi iz primjene odredbe čl. 91. ZOO ( tako npr. i VSRH u odluci Rev 3041/2018-2 od 4. srpnja 2023. u kojoj je izraženo stajalište da kada je tužitelj otplatio kredit prvo tuženice, a kako bi izbjegao ovrhu na nekretnini, samim ispunjenjem obveze je na tužitelja prešla tražbina banke u smislu odredbe čl. 91. ZOO ).

25. U odnosu na žalbene navode tužiteljice valja ukazati kako ista nepravilno smatra da za vrijeme dok nije pravomoćno utvrđeno da je tuženica izvanbračna supruga pokojnog UU, nisu tekli zastarni rokovi u smislu čl. 237. ZOO , pa da je prvostupanjski sud nepravilnom primjenom materijalnog prava odbio dio tužbenog zahtjeva, kao i stajalište da je zastara počela teći uplatom zadnje rate kredita odnosno 13. travnja 2016..

26. Naime, ostavitelja nasljeđuje onaj koji je smrću stekao nasljedno pravo ( čl. 4. st. 1. ZN) pri čemu se nasljedno pravo stječe u trenutku ostaviteljeve smrti ( čl. 4. st. 4. ZN-a) a izvanbračni drug je temeljem odredbe čl. 8. st. 1. ZN izjednačen u pravu nasljeđivanja s bračnim drugom.

27. Stoga je tuženica kao izvanbračna supruga stekla nasljedno pravo u trenutku smrti izvanbračnog supruga odnosno 6. srpnja 2009., pa kada su joj tužiteljica i pokojni otac izvanbračnog supruga osporili svojstvo zakonskog nasljednika u ostavinskom postuku nakon čega su upućeni na parnicu sa kojom u konačnici nisu polučili uspjeh, to nije riječ o nesavladivim preprekama propisanim odredbom čl. 237. ZOO ( kako nepravilno smatra tužiteljica ), budući da takva okolnost nije objektivno i stvarno onemogućavala tužiteljicu da pokrene parnični postupak radi ostvarenja svoje tražbine ( i što je u konačnici i učinila 10. 5. 2018.). Pri tome valja primijetiti da je tužiteljica i podnošenje tužbe u svibnju 2018. provela prije pravomoćnosti odluke na koju se poziva u žalbi ( pravomoćne odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-2916/14-53 od 28. 02. 2019.) i kojom je odbijena za zahtjevom da tuženica ne predstavlja zakonsku nasljednicu i da u ostavinu ne ulaze nekretnine koje su financirane putem kredita dobivanog od PBZ d.d..

28. Dakle, kako je tužiteljica pravnim raspolaganjima neuspješno pokušala osporiti svojstvo zakonskog nasljednika tuženici, nije riječ o nesavladivim preprekama koje bi onemogućile sudsko ostvarivanje ispunjenja konkretne obveze, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 215. st. 1. ZOO u pogledu početka vremena zastarijevanja te odredbu čl. 241. ZOO u sklopu podnošenja tužbe kao trenutka kojim se prekinuta zastara, pa su neosnovani žalbeni navodi kako tužiteljice ( kojima osporava odbijajući dio zahtjeva za potraživanje) tako i tuženice ( kojima osporava usvajajući dio zahtjeva smatrajući da tužiteljica i njezin suprug nisu mogli utužiti potraživanje prije nego li je doneseno rješenje o nasljeđivanju kojim je utvrđena nasljednicom).

29. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice da bi zastara počela teći plaćanjem zadnje rate kredita obzirom da takvo stajalište dolazi u primjenu u okolnostima kada vjerovnik otkaže cjelokupan ugovor o kreditu, a što se u konkretnom slučaju nije dogodilo, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo na zateznu kamatu od dana nakon plaćanja svakog konkretnog anutiteta. Međutim, kako tužbeni zahtjev nije u pogledu kamata postavljen na taj način, već je tužiteljica zatražila kamatu od 14. svibnja 2016. kao sljedećeg dana nakon uplate posljednje rate kredita, a sud u parničnom postupku sukladno načelu dispozicije izraženom u odredbi čl. 2. st. 1. ZPP odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilno dosudio zateznu kamatu od zatraženog datuma.

30. Slijedom iznesenog, kako žalbeni razlozi tužiteljice i tuženika u sklopu kojih pobijaju prvostupanjsku presudu u odnosu na glavnu stvar nisu pravilni niti osnovani, to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom III. prvostupanjske odluke ( točka I. izreke ) odnosno odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom IV. prvostupanjske odluke ( točka II. izreke ) .

31. U odnosu na troškove postupka, prvostupanjski sud je odluku utemeljio na primjeni čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023; dalje Tarifa) te vrijednosti predmeta spora, pri čemu je ukazao da je ona od podnošenja tužbe do 25.05.2023. iznos ila 56.788,28 eura, a od 26.05.2023. pa nadalje 33.407,37 eura ( obzirom da se tužiteljica 26. svibnja 2023. odrekla dijela zahtjeva u pogledu isplate iznosa od 23.380,94 eura). Također, prvostupanjski sud je ukazao da je čitavo vrijeme postupka vrijednost predmeta spora bila u istom tarifnom razredu, nakon čega je u fazi postupka do 26. svibnja 2023. utvrdio da je tužiteljica uspjela u omjeru od 26,47%, a tuženica sa 73,53%, dok je nakon toga datuma tužiteljica uspjela u omjeru od 45%, a tuženica u omjeru od 55%., pa je oduzimanjem tih postotaka dobio konačan omjer uspjeha prema kojemu je tuženici odmjerio naknadu parničnih troškova.

32. Pravilno obje stranke u sklopu žalbenih navoda osporavaju odluku o troškovima postupka, u sklopu čega tužiteljica ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir i uspjeh stranaka u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, već samo visinu, pri čemu se nepravilno poziva na odredbu čl. 153. st. 7. ZPP, umjesto pravilno na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP kojom je propisano:

"… Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva…".

33. Naime, omjer uspjeha stranaka u parnici se ocjenjuje prema konačno postavljenom tuženom zahtjevu te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica u tom smislu konačno uspjela sa 26 % zahtjeva ( iznosom od 15.031,16 € od ukupno zatraženog iznosa od 56.788,28 € ). Međutim, osim visine tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je morao voditi računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu pravne osnove zahtjeva, i u kojem smislu je tužiteljica uspjela sa ¾ tužbenog zahtjeva odnosno 75%. Tužiteljica pri tome pogrešno smatra da je njezin uspjeh u odnosu na pravnu osnovu potpun, obzirom da se njezin uspjeh u odnosu na 25% zahtjeva koji se odnosio na obvezu plaćanja kredita koju je podmirivala u svoje ime kao zakonska nasljednica, ne može računati kao njezin uspjeh po pitanju pravne osnove. Kada se takav uspjeh tužiteljice prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uzme u obzir kako glede pravne osnove ( 75%) tako i visine ( 26%) dobiva se ukupan uspjeh od 50,5% ( 101/2) što s druge strane znači da uspjeh tuženice u sporu iznosi 49,5 %.

34. Takav konačni uspjeh stranaka, u sklopu kojeg tužiteljica predstavlja stranku koja je uspjela u sporu sa 50,5% zahtjeva, a tuženik sa 49,5%, ukazuje na razmatranje opravdanosti primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP i sukladno kojoj ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Primjena navedene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP osim djelomičnog uspjeha stranaka u parnici sa približno jednakim dijelovima ( što postotak od 50,5% odnosno 49,5% nedvosmisleno i predstavlja ) polazi i od utvrđenja svih konkretnih okolnosti slučaja, te drugostupanjski sud primjećuje kako se tužiteljica u tijeku postupka odrekla dijela tužbenog zahtjeva što nije utjecalo na visinu tarifnog razreda za ocjenu troška, pri čemu su obje stranke procesnim raspolaganjem utjecale na tijek postupka i njegovo trajanje.

35. Stoga takve konkretne okolnosti slučaja upućuju na pravilnost i zakonitost primjene odredbe čl. 154. st. 4. ZPP i odluke u sklopu koje svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka, pri čemu navedene okolnosti slučaja ne opravdavaju dosuđivanje naknade niti tužitelju niti tuženiku primjenom odredbe čl. 156. st. 1. ZPP.

36. Slijedom iznesenog je djelomičnim uvažavanjem žalbi stranaka i primjenom čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku u pogledu troškova postupka i odlučiti kao pod točkom III. izreke.

37. Kako tužiteljica i tuženica nisu uspjele sa žalbom u pogledu glavne stvari već samo djelomično u odnosu na troškove postupka, to im nije priznat trošak žalbenog postupka odnosno sastava žalbe i zatražene pristojbe, slijedom čega je temeljem odredbi čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao pod točkom IV. i V. izreke.

38. U odnosu na zatraženi trošak odgovora na žalbu obje stranke, isti nije dosuđen budući da takav trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao pod točkama VI. i VII. izreke.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić