Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-985/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Vičević Gračanin, odvjetnica iz Čavla, protiv tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, kojeg zastupa punomoćnica Bojana Pavković, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Knežević i Partneri iz Rijeke, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-1590/2020-28 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja ZB iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-1590/2020- 28 od 19. prosinca 2024. pod točkom I. izreke u cijelosti.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ZB iz [adresa], kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima sadržano pod II. izreke presude Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-1590/2020-28 od 19. prosinca 2024. za iznos od 1.625,00 eura sa zateznim kamatama tekućom od 14. studenog 2024. do isplate.

II. Uvažava se žalba tužitelja ZB iz [adresa], preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom II. izreke presude Općinskog suda Rijeci, poslovni broj P-1590/2020-28 od 19. prosinca 2024. u dijelu kojim je tuženiku Gradu Rijeci priznat troška u preko iznosa od 1.625,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2024. te se odbija zahtjev tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2024. do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ZB iz [adresa], za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtjeva utvrditi da je stekao pravo vlasništva na nekretninama navedenim pod točkom I. izreke prvostupanjske presude i kojim zahtjeva da ga se po pravomoćnosti te presude ovlasti da upiše svoje pravo vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. studenoga 2024. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovom parničnom postupku je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je na nekretninama navedenim pod točkom I. izreke prvostupanjske presude dosjelošću stekao pravo vlasništva i da ga se ovlasti da to svoje pravo, po pravomoćnosti prvostupanjske presude, upiše u zemljišne knjige uz istovremeno brisanje prava vlasništva tuženika.

5. Sud prvog stupnja tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim i kao takav ga odbija pozivom na čl. 18., čl. 159., čl. 160. i čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov. broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP), uz obrazloženje da posjed tužitelja nije pošten, a da tužitelj nije dokazao niti da se u posjedu nalazi 40 godina, jer se u posjedu, putem svojih prednika, nalazi od 1986. te u trenutku podnošenja tužbe (04. prosinca 2020.) taj rok nije istekao.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj je sud ocijenio da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 365. st. 2. točka 11. ZPP-a, a u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni duge povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona. Kako tužitelj navodima žalbe ne ukazuje na razloge postojanja neke druge postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a to izvan navedenog presuda suda prvog stupnja u ovom dijelu ni ispitivana.

7. Pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti propisane su čl. 159. ZVDSP, a sud prvoga stupnja pravilno je pošao od toga da je u predmetnom slučaju trebalo dokazati pretpostavke za stjecanje prava vlasništva kroz izvanrednu dosjelost, za što je bilo potrebno dokazati postojanje poštenog posjeda i protek dvostruko duljeg vremena posjedovanja u odnosu na redovnu dosjelost (kako sud pravilno navodi 40 godina), koje pretpostavke su u trenutku podnošenja tužbe kumulativno trebale bit ispunjene kako bi tužbeni zahtjev bio osnovan.

8. Ovaj sud smatra pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao postojanje tih pretpostavki.

9. Prije svega, žalitelj ne osporava činjenična utvrđenja sadržana pod točkama 4. do 4.5. obrazloženja u kojima je izvršena identifikacija predmeta spora, s obzirom na razliku u oznakama između katastra i zemljišnih knjiga. Isto tako ne osporava utvrđenja o tome kada je i tko upisan kao posjednik koje od čestica koje su predmet ovog postupka (točka 7. obrazloženja).

10. Slijedom toga, jer iz činjeničnih navoda tužbe, a što potvrđuju i iskazi tužitelja te svjedoka NB i JB, proizlazi da svoj posjed žalitelj izvodi iz posjeda svojih prednika i to bake OB, oca NB i majke JB (činjenični navodi tužbe), dok ne obrazlaže pravni slijed posjedovanja prije njih, nisu osnovani navodi žalbe da je sud prvoga stupnja vrijeme posjedovanja propustio utvrditi i u odnosu na posjednike upisane prije prednika na čiji se posjed tužitelj poziva. Naprotiv, sud je pravilno, ocjenom dokaza u spisu, utvrđivao od kada se u posjedu predmetnih čestica nalaze prednici tužitelja na koje je on ukazivao.

10.1. Točno je pri tome da iz iskaza svjedokinje ZBF proizlazi da je predmet spora kao vlasnica prije OB, uživala NBF kao izvanknjižna vlasnica i da ju je OB u tom dijelu naslijedila. Međutim, činjenica da je OB sporne nekretnine kao izvan knjižno vlasništvo naslijedila od svoje majke NBF i, navodne, ranije posjednice ne proizlazi iz pisanih isprava ili drugih dokaza u spisu, a to ne potvrđuju čak ni tužitelj. Stoga ovaj sud pravilnim smatra zaključak suda da nije bilo moguće, kada to tužitelj sam ne tvrdi i ne dokazuje, prihvatiti kao istinit iskaz ove svjedokinje u ovom dijelu.

11. Pravilno stoga sud (točka 7. obrazloženja) vrijeme posjedovanja predmetnih nekretnina u odnosu na OB računa od trenutka kada se ona prvi puta pojavljuje upisana kao posjednica dijela predmetnih nekretnini, koje odgovaraju katastarskim oznakama 2804/6 i 2804/3, dakle od 1986. te isto tako pravilno utvrđuje da posjed dijela čestica koje odgovaraju katastarskoj oznaci 2804/2 glase kao posjed majke tužitelja, JB od 1996., dok je ranije kao posjednik na istima bila upisana treća osoba ĐB, u odnosu na koju tužitelj ne dokazuje pravni slijed i osnov posjedovanja. Isto tako pravilno sud utvrđuje da dio predmetnih nekretnina koje odgovaraju katastarskoj oznaci 2804/1 dolazi upisan kao posjed nepoznate osobe od 1985., dakle ne kao posjed prednika tužitelja na čiji se posjed on poziva.

12. Slijedom toga, sud pravilno zaključuje da se tužitelj putem svoji prednika, u trenutku podnošenja tužbe (u prosincu 2020.), u posjedu predmetnih čestica nalazi manje od 40 godine, kada se gleda od upisa činjenice posjeda u katastar (1985., 1986. i 1996.) do podnošenja tužbe, što u bitnom proizlazi i iz iskaza svjedoka. Ovo jer i svjedoci iskazuju o uživanju predmeta spora, kako izgleda danas, tek od negdje 1988., budući je prije tu bilo zelenilo ili nasip/gormača, koje je otac tužitelja tada uklonio, kako bi napravio mjesta za parkiranje kamiona, a da je do tada predmet spora za parkiranje koristio u manjem dijelu od onoga kako danas izgleda.

13. Osim toga, ovaj sud je stava da tužiteljev posjed nije pošten.

13.1. Pojam poštenoga posjeda u hrvatskom pravu uređuje čl. 18. ZVDSP-a, a prema sr. 3. tog članka posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Dakle poštenje posjeda se podrazumijeva kada pri stjecanju posjeda posjednik nije bio svjestan da nema pravo posjedovati stvar, odnosno kada nije postojao objektivan razlog (npr. vidljiva činjenica, upozorenje, sporna situacija) da posumnja u valjanost svog posjeda.

14. Međutim, iz iskaza samog tužitelja proizlazi da su početkom 90-tih godina prošlog stoljeća shvatili da se vlasnički list ne slaže s katastrom i da se stoga njegov otac obratio tuženiku i da mu je rečeno da je najjednostavnije da on sporni dio otkupi te je otac podnio zahtjev s kojim je odbijen. Da se otac tužitelja obraćao tuženiku (2006.) kao vlasniku kako bi predmet spora otkupio proizlazi iz isprava u prilogu odgovoru na tužbu (listovi 61 do 64 spisa), pri čemu tužitelj nije dokazao da se taj zahtjev ne bi odnosio na sve čestice koje su predmet ovog postupka.

15. Iz toga proizlazi da su i tužitelj i njegovi prednici (zahtjev je podnio njegov otac, što majci, kao prednici tužitelja također nije moglo ostati nepoznato) bili svjesni da se ne radi o njihovom vlasništvu. Stoga činjenica da predmet spora koriste i nadalje i da tuženik po tom pitanju za sada nije ništa poduzeo ili pak da je voljan dati tužitelju da predmet spora otkupi ne čini tužiteljev posjed poštenim.

16. Slijedom toga, ovaj je sud stava da je sud prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao u izreci pobijane presude te je stoga ista potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan odgovorenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

17. Glede odluke o troškovima postupka treba reći da je u pravu žalitelj kada navodi da za pripremno ročište tuženiku ne pripada pravo na naknadu iz Tbr. 9/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., 107/25., dalje: Tarifa), već naknada iz točke 2. iste ili 100,00 eura što uvećano za PDV iznosi 125,00 eura, dok je u preostalom dijelu naknada troškova pravilno određena kako po osnovi, tako i po visini tuženiku priznatog parničnog troška.

17.1. Slijedom toga je odlučeno kao u izreci na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

18. Trošak žalbe tužitelju nije priznat jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu i to samo glede sporednog zahtjeva (čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević