Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3606/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Martini Radovan, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-441/2024-10 od 29. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-441/2024-10 od 29. travnja 2025., u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke presude.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 441/2024-10 od 29. travnja 2025. u dijelu pod točkom III. izreke kojim tužitelju nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 239,82 € s pripadajućim zateznim kamatama od 29. travnja 2025. pa do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom naslovljenom kao presuda i rješenje je pod točkom I. izreke presude utvrđena ništetnom odredba članka 10. st. 1. Ugovora o [broj kredita], od 05. rujna 2007., sklopljenog između stranaka a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. “. Pod točkom II. izreke presude je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 165,90 € / 1.205,00 kn[1] sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6. 09. 2007. do isplate. Točkom III. izreke presude je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 239,82 € s pripadajućim zateznim kamatama od donošenja presude 29. travnja 2025. pa do isplate, dok je izrekom rješenja određena vrijednost predmeta spora u visini od 165,90 €.

2. Protiv navedene presude pod točkom III. izreke, po sadržaju i naravi u dijelu kojim mu nije priznat parnični trošak preko dosuđenog iznosa, žali se tužitelj pobijajući odluku iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. točkama 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, – dalje u tekstu: ZPP), te prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijano rješenje.

3. Protiv prvostupanjske presude ( točke I., II. i III. izreke ) žalbu izjavljuje tuženik pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava propisan odredbom čl. 353. st. 1. točkom 3. ZPP te apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, sa prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbene zahtjeve tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju tuženik u žalbi određeno upire, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno ne proturječe, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima pobijane presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Međutim, u odnosu na primjenu materijalnog prava na koju pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da se prvostupanjski sud s obzirom na trenutak nastanka ugovornog odnosa između stranka ( 5. rujna 2007. ) pogrešno pozvao na primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) koji je bio nevažeći od 7. kolovoza 2007., pa je mjerodavno materijalno pravo valjalo sagledati primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07). Međutim, kako su zakonske odredbe čl. 96. ZZP/07 u pogledu provođenja testa i utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima u osnovi istovjetne ranijoj odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP) na koju se prvostupanjski sud pogrešno pozvao, kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), takva pogrešna primjena materijalnog prava nije odlučna budući je i pravilnom primjenom valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu ( čl. 368. st. 2. ZPP).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenom 5. rujna 2007. između stranka u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ( čl. 10. st. 1. Ugovora ), te zahtjev za isplatom po osnovi stečenog bez osnove.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi kako između stranaka nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 5. rujna 2007. Ugovor o [broj kredita], pri čemu je člankom 10. st. 1. ugovoreno: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik usluge suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana…"

10. Također, u postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva odnosno činjenica da je tuženik temeljem odredbe čl. 10. st. 1. ugovora 5. 9. 2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 165,90 € /1.250,00 kn.

11. Polazeći od utvrđenja prema kojem tužitelj u konkretnom slučaju predstavlja potrošača jer je gotovinski kredit sklopio kao fizička osoba za osobne potrebe ( pomoći sinu radi opremanja stambenog prostora), utvrđenja da je predmetni ugovor tužitelj pročitao, ali da se u pogledu ugovorene naknade radilo o unaprijed formuliranoj odredbi na koju nije mogao utjecati i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, stajališta da takva odredba iako jasna i razumljiva nije izuzeta iz provođenja testa nepoštenosti u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), potom utvrđenja da je postupanje tuženika u sklopu ugovorene naknade bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je dovelo do značajne neravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, prvostupanjski sud primjenom materijalnog prava u smislu odredbe 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 1111 i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), usvaja tužbene zahtjeve tužitelja te utvrđuje nepoštenost i posljedično ništetnost ugovorne odredbe u pogledu naknade za obradu kredita te obvezuje tuženicu na povrat neosnovano isplaćenog iznosa naknade, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana stjecanja pa do isplate.

12. Tuženica u žalbi pobija prvostupanjsku odluku smatrajući u bitnome da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 81., 82. i 85. ZZP/03, da je tužitelj kao potrošač bio upoznat s točnim iznosom ulazne naknade, da 2007. kada je ugovor sklopljen nije postojalo zakonsko ograničenje u pogledu takvog ugovaranja, da prvostupanjski sud nije bio ovlašten ocjenjivati nepoštenost jer je ugovorna odredba čl. 10. st. 1. ugovora bila razumljiva , da postupanje tuženika nije bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja te za nije dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio doseg i smisao odredbi ZZP/07 koje se imaju primijeniti na konkretan slučaj. Uz navedeno tuženik ponavlja prigovore i u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata te zaključno osporava i odluku o troškovima postupka smatrajući da je nezakonito primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj: 138/2023; dalje: Tarifa).

13. Tužitelj žalbom osporava samo odluku o troškovima postupka smatrajući da je izračun troškova nepravilan i nezakonit uslijed pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora.

14. Tako izneseni žalbeni navodi stranaka ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske odluke.

15. Naime, kako u postupku nije sporno da je prednik tuženika temeljem odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora naplatio naknadu u iznosu od 1.250,00 kn odnosno 165,90 €, to je za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu odlučno da li je takvo ugovaranje i plaćanje jednokratne naknade unaprijed od iznosa odobrenog kredita u korist banke bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu.

16. Budući su stranke predmetni ugovor o kreditu zaključile u rujnu 2007., kao materijalno pravni propisi na konkretan spor se primjenjuju odredbe ZZP/07, a ne odredbe ZZP/03, a kako pravilno u sklopu žalbenih navoda ističe tuženik. Međutim, kako odredbe ZZP/07 u odnosu na pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju istovjetno odredbama ZZP/03, to je prvostupanjski sud i u sklopu tako pogrešno navedenog materijalnog prava, pravilno razmotrio sve okolnosti koje su od utjecaja na predmet spora. Ovo stoga jer su odredbe ZZP u nacionalno zakonodavstvo implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, konkretno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993: dalje: Direktiva), kao direktive minimalne harmonizacije te temeljnog akta donesenog upravo sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica u pogledu primjene i reguliranja nepoštenih odredaba u potrošačkim ugovorima.

17. U tom smislu odredba čl. 96 ZZP/07 ( sadržajno istovjetna odredbi čl. 81. ZZP/03) u pogledu utvrđenja ništetnosti određene ugovorne odredbe propisuje uvjete temeljem kojih se provodi test nepoštenosti, a koje polazi od pretpostavke postojanja ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te postupanja trgovca ili pružatelja usluge suprotno dobroj vjeri, pri čemu ono uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Sud prvog stupnja je provedenim postupkom utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 10. st. 1. Ugovora, što proizlazi ne samo iz presumpcije sadržane u odredbi čl. 96. st. 2. ZZP/07 ( istovjetnoj odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03) i prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, već i iz iskaza tužitelja iz kojeg je utvrđeno da su mu na potpisivanje dali unaprijed pripremljen ugovor koji je pročitao, ali kojom prigodom nije sa djelatnicima banke posebno pričao niti pregovarao o konkretnoj ugovornoj odredbi koja se ticala naknade.

19. U tom smislu drugostupanjski sud ukazuje da bitan element koji ukazuje na element narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa, što proizlazi i iz prakse Europskog suda ( npr. presude C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C -154-15, C- 307/15 i C-308/15 BŽ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, ) pri čemu je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja od temeljne važnosti za potrošača jer on osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

20. U odnosu na zahtjev dobre vjere nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, , t. 74.).

21. Primjenom navedenih standarda na konkretan slučaj, proizlazi da je tužitelju, kao potrošaču, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovaranjem odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, pri čemu je bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se ukazuje nepoštenom.

22. Kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, sud prvog stupnja je pravilno primjenom zaključio da je riječ o ništetnoj ugovornoj odredbi, pa nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji ukazuju na suprotno.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva samo na gramatičkoj razumljivosti, već i obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene određene odredbe kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze. Kako u konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tužitelju bilo obrazloženo koji stvarni troškovi nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za njega ( uslijed ne pružanja informacija toga zašto se naknada ugovara, kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužitelj mogao shvatiti njezine posljedice.

24. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 G i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., B i CŽ od 30. travnja 2014., t. 75.,)

25. Stoga za predmet postupka nije odlučno da li je tužitelj kao potrošač bio upoznat sa samim postojanjem sporne ugovorne odredbe, već da li je tuženik u odnosu na takvu ugovornu odredbu koju je unaprijed uglavio u standardnom ugovoru, pojasnio značenje, razloge zbog kojih se ona donosi i ekonomske posljedice takvog ugovaranja za potrošača, a što u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi bio slučaj.

26. U odnosu na žalbene navode tuženika kojim osporava postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača, valja ukazati da iz prakse Europskog suda ( presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51. ) proizlazi da se ona ne može ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. U tom smislu znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da određena odredba i njezina posljedica dovoljno ozbiljno ugrožava pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C‑621/17, EU:C:2019:820, t. 51.).

27. Stoga postojanje znatne neravnoteže valja promatrati temeljem ukupnog odnosa između stranaka te vezano uz uvjet dobre vjere i objektivne nemogućnosti tužitelja kao potrošača da ne prihvati spornu ugovornu odredbu, kao i činjenicu da iako je u spornoj odredbi navedena visina naknade u postotku od 2,50% uz navod da minimalno može iznositi 200,00 kn, takvo ugovaranje nije posve transparentno u pogledu visine naknade a kako tužitelju nisu obrazloženi niti pojašnjeni razlozi za takvo ugovaranje, to isti nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze niti da li je ugovorena naknada ekvivalentna i opravdana stvarnim troškovima koji eventualno terete tuženika.

28. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita bila nedovoljno određena i precizna, da je ugovor sklopljen prema unaprijed određenom sadržaju jedne ugovorne strane (tuženice) pri čemu tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi, nije je bio upoznat s uvjetima i kriterijima određivanja predmetne naknade, niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je upravo novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju, te ju ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju predmetne odredbe i skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi njezina visina, pa kako to nije učinila, takva je odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama, i to na štetu tužitelja. Suprotni žalbeni navodi tuženice ovakav zaključak suda prvog stupnja, ne dovode u sumnju.

29. Stoga, rukovodeći se rezultatima provedenog postupka u kojem su izvedeni svih predloženi dokazi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovorna odredba čl. 10. st. 1. ugovora o kreditu suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača, pa je posljedično protivna odredbama ZZP-a odnosno ništetna. U konkretnom slučaju je riječ o djelomičnoj ništetnosti, pa kako je posljedica iste vraćanje onoga što je primljeno po takvoj osnovi, to je tuženica pravilno obvezana na vraćanje nesporno primljenog iznosa od 165,90 eura ( točka II izreke ).

30. Žalbeni navodi tuženika u pogledu istaknutog prigovora zastare također nisu osnovani, te je sud prvog stupnja pravilno otklonio takav prigovor, cijeneći da tužitelji uz zahtjev za isplatu postavlja i deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti, a iz pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (posl. br. Su-IV-47/2020-2) proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

31. Tužitelj pri tome ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO, pri čemu je tuženik, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj platio jednokratnu naknadu, slijedom čega su neosnovani i žalbeni navodi tuženika iznesenim u tom smjeru.

32. I odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa).

33. Pri tome nisu osnovani žalbeni navodi tuženika u sklopu kojih smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Tarife dajući joj retroaktivno djelovanje. Naime, odredbom Tbr. 52. st. 3. Tarife je propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka , pa kako je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučivao u sklopu prvostupanjske odluke donesene i objavljene 29. travnja 2025., to je pravilno primijenio vrijednost boda u visini od 2,00 € ( Tbr. 54. u vezi Tbr. 52. st. 3. Tarife ).

34. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja u sklopu kojih osporava sam izračun troškova prema vrijednosti predmeta spora, smatrajući da je prvostupanjski sud izračun trebao sačiniti prema vrijednosti koju je tužitelj naznačio u visini od 1.350,00 €. Ovo stoga što se prema pravnom shvaćanju i sudskoj praksi najvišeg suda ( Vrhovni sud Republike Hrvatske broj: Revt-156/13 od 7. svibnja 2014. i Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022.) deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu , koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se u takvom slučaju vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Kako je tuženik već u odgovoru na tužbu, prigovorio vrijednosti predmeta spora označenoj od strane tužitelja, a takva odluka je od utjecaja na izračun visine pripadajućih troškova one stranke koja poluči uspjeh u sporu, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora ekvivalentno visini tužbenog zahtjeva za isplatom odnosno novčanom iznosu od 165,90 €, nakon čega je pravilno odmjerio trošak u skladu sa važećim odredbama Tarife.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika u pogledu glavne stvari je valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP a u pogledu odluke o troškovima postupka temeljem odredbe čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP te potvrditi prvostupanjsku presudu ( točka I izreke ), dok je žalbu tužitelja u pogledu odluke o troškovima postupka također valjalo odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP ( točka II. izreke).

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić