Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1193/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ETL, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacinger odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-339/2025-7 od 15. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-339/2025-7 od 15. siječnja 2026. u pobijanoj točki I, II i III izreke, te dijelu točke IV izreke, kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznos od 2.234,93 eur, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II Preinačava se navedena presuda u dijelu točke IV izreke, kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnične troškove u iznosu od 562,50 eur, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, te se u tom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: [broj kredita] od 02.08.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Kvakan Ivanu dana 08.08.2006. godine, poslovni broj OU-501/06 u dijelu odredbe čl. 2. koji glasi:

„.... promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora... „ II Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu: 218-50- 3597215 od 02.08.2006. godine solemniziranog po javnom bilježniku Kvakan Ivanu dana 08.08.2006. godine, poslovni broj OU-501/06 u dijelu odredbe čl. 7. koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplanom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita..."

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ETL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 81.086,00 kuna / 10.761,96 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, od 31. prosinca 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, tekućim na: 57,17/7,59 Kuna/EUR od 31. prosinac 2009. 148,90/19,76 Kuna/EUR od 31. siječanj 2010. 141,68/18,80 Kuna/EUR od 28. veljača 2010. 184,39/24,47 Kuna/EUR od 31. ožujak 2010. 176,29/23,40 Kuna/EUR od 30. travanj 2010. 192,08/25,49 Kuna/EUR od 31. svibanj 2010. 328,79/43,64 Kuna/EUR od 30. lipanj 2010. 300,65/39,90 Kuna/EUR od 31. srpanj 2010. 391,49/51,96 Kuna/EUR od 31. kolovoz 2010. 363,57/48,25 Kuna/EUR od 30. rujan 2010. 318,66/42,30 Kuna/EUR od 31. listopad 2010. 413,41/54,87 Kuna/EUR od 30. studeni 2010. 533,95/70,87 Kuna/EUR od 31. prosinac 2010. 448,60/59,54 Kuna/EUR od 31. siječanj 2011. 478,53/63,51 Kuna/EUR od 28. veljača 2011. 440,46/58,46 Kuna/EUR od 31. ožujak 2011. 447,30/59,37 Kuna/EUR od 30. travanj 2011. 608,88/80,81 Kuna/EUR od 31. svibanj 2011. 587,15/77,93 Kuna/EUR od 30. lipanj 2011. 74.524,05/9.891,04 Kuna/EUR od 31. srpanj 2011. IV Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju VRŠIĆ KRIŠTOFIĆ VESNI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.280,02 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene kamatne stope po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotnih poena.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, a tuženiku dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka iz točke IV izreke.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kao niti onu iz čl. 354. st. 2. t. 11., na koju se ukazuje u žalbi, ali je materijalno pravo djelomično pogrešno primijenjeno prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

6. O odlučnim činjenicama sud je dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a kako će biti nastavno obrazloženo.

7. Tuženik pri tom iste razloge podvodi i pod bitne povrede ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP (o sadržaju obrazloženja; ista odredba međutim propisuje formu obrazloženja i njegov obvezni sadržaj).

8. Obrazloženje pobijane presude sadrži upravo takve, propisane navode o tome koji su dokazi izvedeni, te ocjenu provedenih dokaza.

9. Tuženik žalbene prigovore obrazlaže na način da osporava ocjenu provedenih dokaza, odnosno činjenicu da je sud povjerovao istinitosti iskaza tužitelja, a ne i istinitosti navodi tuženika; ocjena dokaza je u konkretnom slučaju provedena u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, pa nisu osnovani žalbeni prigovori tuženika.

10. Neosnovano tuženik prigovara i da mu nije dana mogućnost iznošenja dokaza kojima bi potkrijepio svoje navode, čime je zanemareno načelo jednakosti oružja, odnosno tuženik stavljen u nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tužitelja te bi mu bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

11. Tuženik je sudjelovao u postupku te je imao priliku predlagati dokaze, a zbog činjenice, da nisu provedeni svi dokazi koje je predložio, ovaj sud je ukinuo prethodno donesenu presudu prvostupanjskog suda posl. br. P-150/2021-37 od 2. lipnja 2025., upravo radi utvrđivanja činjenica o načinu postupanja tuženika prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem.

12. U predmetnom, ponovljenom postupku prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu, te je obrazložio zašto smatra nepotrebnim provođenje daljnjih, personalnih dokaza (pri čemu je tuženik prije zaključenja glavne rasprave u postupku prije donošenja presude posl. br. P-150/2021-37 od 2. lipnja 2025. ustrajao kod dokaznog prijedloga za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor, na koji se način ne mogu utvrditi odlučne činjenice u ovom predmetu), dok je od prijedloga za saslušanje svjedokinje ET, zaposlene kod tuženika, tuženik odustao.

12.1. Upravo saslušanjem djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju spornog ugovora tuženik je mogao dokazati, da je tužiteljica dobila sve obavijesti potrebne za davanje informiranog pristanka na odredbe ugovora, koje osporava u ovom postupku, pa kada je od tog dokaznog prijedloga odustao, tuženik ne može osnovano prigovarati da bi bio u nepovoljnijem položaju od tužiteljice u ovom postupku, odnosno da mu nije dana mogućnost dokazivanja odlučnih činjenica.

13. U predmetnom postupku tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu traži isplatu preplaćenih iznosa po kreditu koji je sklopila sa tuženikom, a radi ništetnosti odredaba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, dana 2. kolovoza 2006. sklopljen Ugovor o [broj kredita], na iznos od 56.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta.

15. Tužiteljica se pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donesena u postupcima protiv ovdje tuženika a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak, što je prosječnom potrošaču nerazumljivo, nepošteno i prema tome ništetno jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temeljila na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije bila pod kontrolom HNB, što proizlazi iz potvrde HNB od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Navedena je presuda potvrđena u tom dijelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

16. Ovdje tuženik bio je u tom predmetu također tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženika, utvrđeno da je isti u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući s njima ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

17. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

17.1. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP. Isto međutim ne oslobađa sud obveze utvrditi okolnosti prilikom sklapanja konkretnog ugovora, čije se odredbe pobijaju u predmetnoj parnici, radi ocjene valjanosti istih.

18. Odredbe o ugovorenoj promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, radi čega takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

19. Neosnovano tuženik prigovara, da nije utvrđeno jesu li iste presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženica u tom predmetu četvrto tuženik te je istom presudom, i u odnosu na tuženicu, utvrđeno da su kamatne stope mijenjane bez ugovorenih parametara jednostranom Odlukom banke, samim objašnjavanjem o promjeni, kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo a posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost određene ugovorne odredbe , te je u tim presudama utvrđeno da je upravo ovdje tuženica u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 93/03) i to čl. 81., 82. i 90 tog Zakona, u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., koja povreda traje i nadalje.

20. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 navodi se da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštite mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07 i dr., dalje: ZZP) te odluka u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u individualnim postupcima potrošača radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika koje je predmet postupka povodom kolektivne tužbe.

21. Sud je u predmetnom postupku saslušao tužiteljicu, te na temelju njezinog iskaza utvrdio da je uzela kredit za adaptaciju kuće, da joj je prilikom konzultacije oko kredita kod tuženika prezentirano da je sporni kredit najbolji kredit s najboljim uvjetima, da je rata bila prvotno 1.770,00 kuna i takva je trebala biti po otplatnom planu, da bi nakon promjene tečaja CHF rata porasla na tadašnjih 2.400,00 kuna. Tužiteljica je izričito iskazala da ona, da joj je objašnjen doseg ugovorene odredbe o promjenjivim kamatama uz primjenu valutne klauzule u CHF, te da je informirana o svim bitnim parametrima, a posebno činjenica da bi rata kredita mogla porasti 30% i više, ne bi nikad uzela takav kredit.

22. Budući da tužiteljici, koja je prosječni potrošač, a što je sud pravilno utvrdio, nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg ugovorne odredbe uz primjenu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja kredita uz primjenu takvih odredaba ugovora, navedenim je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Z: ZOO, te se radi o ništetnoj odredbi u smislu čl. 322. st. 1. ZOO.

23. Predmet ovoga spora je povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO neosnovano obogatio tuženik budući da se radi o ništetnim odredbama ugovora, na temelju kojih je dio imovine tužiteljice prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, te je, budući da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), tuženik bio nesavjestan stjecatelj koji duguje i kamate od dana izvršenih uplata, kako je to izraženo u brojnim odlukama do sada u pravno identičnim predmetima.

24. Budući da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, proizlazi da prema Metodologiji i izračunu koji je detaljno prikazan u Tablicama 1., 2. i 3. nalaza i mišljenja, te zaključka vještaka sa strane 96 spisa, proizlazi da je tužitelj uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više preplatio upravo utuženih 10.761,96 EUR, stoga je sud udovoljio tužbenom zahtjevu u točci III izreke. U nalazu i mišljenju vještak je u Tablicama detaljno naveo i obračunao uplate po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama, te je vještakinja koristila metodologiju-za početni tečaj CHF na dan 30.9.2006. je iznosio 4,624617 kuna za jedan CHF, te uz izračun kamatne stope ugovora od 4,5 posto godišnje, uz 228 mjesečnih anuiteta.

Tužitelj je nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka tražio, a sud dosudio, samo iznos preplate na temelju promjene tečaja CHF u odnosu na kune, u kojem dijelu nije nastupila zastara.

25. U odnosu na prigovor zastare tuženik izražava neslaganje sa pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., a kojim je Vrhovni sud utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

26. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27. U obrazloženju prvostupanjske presude navodi se, da zastarni rok za stjecanje bez osnove iznosi 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28. Radi toga, budući da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zastara potraživanja iz predmetnog postupka, pokrenutog 17.4.2021., nije nastupila.

29. Radi toga je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu, a o istom je prvostupanjski sud dao i valjane razloge.

30. U odnosu na troškove postupka povodom djelomično odbijenog tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud donio rješenje posl. br. P-150/2021-37 dana 2. lipnja 2025., koje je potvrđeno rješenjem ovog suda posl. br. Gž-4960/2023-11 od 9. rujna 2025. pa u tom smislu više ne može pobijati odluku o troškovima postupka, ističući da je trebalo primijeniti odredbe čl. 154. s.t 2. ZPP, a ne čl. 154. st. 1. ZPP. U ponovljenom postupku tužiteljica je uspjela u sporu u cijelosti te joj pripada naknada troškova na temelju čl. 154. st. 1. ZPP.

30.1. Pristup na ročište za objavu presude je povezan s pravom stranke na pristup sudu iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (NN br. 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama (NN Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17) zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude – za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka, radi čega je tužiteljici osnovano dosuđen trošak za ta ročišta.

30.2. Osnovano se međutim prigovara primjeni čl. 155. st. 1. ZPP, budući da je sud dosudio, osim troškova sastava tužbe i četiri obrazložena podneska, na koje troškove tužiteljica ima pravo na temelju Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, dalje: OT), tri podneska na temelju Tbr. 8/3 OT, te zastupanje na ukupno tri ročišta, sve po 199,08 eur, i ročištima za objavu presude 99,54 eur i 15.1.2026. 100,00 eur, troškove sastava dodatnih podnesaka od 2.11.2025 od 50,00 eur, te dva obrazložena podneska, od 10.7.i 24.11.2025., po 200,00 eur, a protivno odredbama OT.

30.3. Radi toga je trošak neosnovano dosuđen u dijelu, u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici troškove postupka u iznosu od 450,00 eur, što sa PDV-om od 25% iznosi 562,50 eur, te je u tom dijelu prvostupanjsku odluku trebalo preinačiti i zahtjev za naknadu troškova odbiti kao neosnovan. Radi toga od iznosa troškova, čiji je pravilan zbroj 2.797,43 eur, tužiteljici pripada 2.234,93 eur, dok je u preostalom dijelu trošak neosnovano dosuđen.

31. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer u pretežnom dijelu nije uspio sa žalbom, a u dijelu u kojem je uspio, nisu nastali posebni troškovi.

32. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 373. t. 3. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić