Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-335/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EO OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vukoviću, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Zlatku Knezoviću i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P- 133/2025-19 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao osnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-133/2025-19 od 30. listopada 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I. toč. 1. i iz stavka II. c) izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj P-133/2025-19 od 30. listopada 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I. toč. 2. i iz stavka II. a) izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I.2. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 5.518,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine tužiteljeve uplate tuženiku do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do naplate po kamati koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a koja kamata teče na iznose od:

- 3,48 eura od 12. veljače 2009.

- 10,30 eura od 10. ožujka 2009

- 3,15 eura od 29. siječnja 2010.

- 4,16 eura od 27. veljače 2010.

- 11,91 eura od 29. ožujka 2010.

- 12,99 eura od 31. svibnja 2010.

- 34,92 eura od 30. lipnja 2010.,

- 27,82 eura od 6. kolovoza 2010.

- 48,27 eura od 7. rujna 2010.

- 38,91 eura od 2. listopada 2010.

- 32,57 eura od 5. studenog 2010.

- 56,75 eura od 7. prosinca 2010.

- 76,28 eura od 4. siječnja 2011.

- 64,10 eura od 2. veljače 2011.

- 66,28 eura od 14. ožujka 2011.

- 59,52 eura od 13. travnja 2011.

- 71,03 eura od 16. svibnja 2011.

- 88,00 eura od 15. lipnja 2011.

- 105,65 eura od 14. srpnja 2011.

- 122,92 eura od 18. kolovoza 2011.

- 103,01 eura od 15. rujna 2011.

- 93,24 eura od 14. listopada 2011.

- 94,75 eura od 15. studenog 2011.

- 98,58 eura od 16. prosinca 2011.

- 106,57 eura od 16. siječnja 2012.

- 108,81 eura od 11. veljače 2012.

- 125,34 eura od 14. ožujka 2012.

- 111,79 eura od 4. travnja 2012.

- 112,90 eura od a 14. svibnja 2012.

- 115,97 eura od 6. lipnja 2012.

- 111,43 eura od 10. srpnja 2012.,

- 112,43 eura od 14. kolovoza 2012.

- 111,21 eura od 6. rujna 2012.

- 107,19 eura od 9. listopada 2012.

- 113,20 eura od 12. studenog 2012.

- 110,85 eura od 12. prosinca 2012.

- 111,66 eura od 14. siječnja 2013.

- 70,30 eura od 15. travnja 2013.

- 94,94 eura od 15. svibnja 2013.

- 89,79 eura od 13. lipnja 2013.

- 45,57 eura od 17. srpnja 2013.

- 89,55 eura od 13. kolovoza 2013.

- 91,93 eura od 16. rujna 2013.

- 99,38 eura od 14. listopada 2013.

- 272,51 eura od 7. studenog 2013.

- 80,88 eura od 10. siječnja 2014.

- 341,71 eura od 4. veljače 2014.

- 159,49 eura od 15. srpnja 2014.

- 88,46 eura od 22. rujna 2014.

- 89,03 eura od 15. listopada 2014.

- 91,90 eura od 13. studenog 2014.

- 93,24 eura od 13. prosinca 2014.

- 93,11 eura od 15. siječnja 2015.

- 106,79 eura od 13. veljače 2015.

- 78,84 eura od 5. ožujka 2015.

- 106,79 eura od 17. travnja 2015.

- 106,79 eura od 14. svibnja 2015.

- 106,79 eura od 12. lipnja 2015.

- 106,79 eura od 13. srpnja 2015.

- 106,79 eura od 13. kolovoza 2015.

- 119,61 eura od 14. rujna 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.“ kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-133/2025-19 utvrđene su ništetnima odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 2., čl. 3. i čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od 16. prosinca 2004. solemniziranog kod Javnog bilježnika Ignaca Vugera u Sesvetama pod br. OU-1808/2004 od 21. prosinca 2004. između tužitelja i prednika tuženika, kao u stavku I. toč. 1. izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku I. toč. 2. izreke iste presude tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u Chf od 5.518,92 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od veljače 2009. do rujna 2015. pa do isplate.

1.3. U stavku II. a) presude prvostupanjskog suda tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.499,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2025. do isplate.

1.4. U stavku II. b) presude suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova preko iznosa od 3.499,84 eura do iznosa od 4.712,96 eura s traženim zateznim kamatama.

1.5. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova odbijen je, kao u stavku II c) izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i iz stavka II. a) i c) žali se tuženik bog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica a na tim je činjenicama utemeljio odluku o prihvaćanju kondemnatornog zahtjeva u stavku I. toč. 2. izreke presude suda prvog stupnja. Odluka iz stavka I. toč. 2. izreke presude suda prvog stupnja utemeljena je na nepravilnom zaključku suda prvog stupnja o postojanju drugih činjenica čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO).

5.1. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor dana 16. prosinca 2004. zaključili ugovor o [broj kredita] u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 75.900,00 Chf uz odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama kreditora o kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli vezanoj uz Chf

5.2. Nije sporno ni da su tužitelj i prednik tuženika dana 6. svibnja 2016. zaključili Aneks uz ugovor o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršili konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdili iznos preostale neotplaćene glavnice kredita kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

6.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnost odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf iz čl. 2., čl. 3. i čl. 6. Ugovora o [broj kredita] od 16. prosinca 2004. kao u stavku I. toč. 1. izreke osporene presude, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP/03). Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Tuženik je u podnesku od 4. rujna 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka PO. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, odluka iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja odražava pravilnu primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP/03.

6.2. Presudom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača posl. br. P- 1401/12 su odredbe ugovora o kreditima o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

6.3. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

6.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku iz stavka I. toč. 1. izreke presude suda prvog stupnja u kojima je utvrđena ništetnost odredbi predmetnog govora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf pri otplati kredita, kao u stavku I izreke ove presude.

7.1. Kada je, kao u stavku I. toč. 2. izreke osporene presude tuženiku naložio isplatu iznosa od 5.518,92 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama, prvostupanjski je sud iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da taj iznos predstavlja preplatu isplaćenih anuiteta kredita u odnosu na početni tečaj Chf pri zaključenju ugovora o kreditu, temeljem odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

7.2. Međutim, zbog između stranaka sklopljenog Aneksa ugovoru od 6. svibnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.1. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

8.2. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa ugovora od 6. svibnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa ugovoru o kreditu od 6. svibnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koji su u anuitetima otplaćeni a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

8.3. Slijedom navedenog Aneksa ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 16. prosinca 2004. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koji su plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom ugovoru o kreditu od 6. svibnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 16. prosinca 2004. jer te razlike nema obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa ugovoru od 6. svibnja 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

8.4. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja o pravu na isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer to pravo na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa ugovora od 6. svibnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

9.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks ugovoru o kreditu od 6. svibnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

9.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks ugovoru o kreditu od 6. svibnja 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj obzirom da je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

9.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu NO protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

10.1. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici u prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u Chf, u predmetnom se Aneksu ugovora o kreditu od 6. svibnja 2016. ne nalaze takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača. Ne bi proizlazilo da bi Aneks ugovoru o kreditu od 6. svibnja 2016. bio zaključen bez dovoljnih informacija odnosno da bi se radio o nepoštenim odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22). Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

10.2. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su isplaćeni anuiteti iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa od 6. svibnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 6. svibnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za isplatu obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks od 6. svibnja 2016.

10.3. Slijedom navedene nesporne činjenice zaključenja Aneksa ugovoru o kreditu od 6. svibnja 2016. kojim je po pristanku tužitelja izvršena konverzija kredita sukladno odredbama čl. 19.a. do čl.19.e. ZPK, izostale su pretpostavke za primjenu čl. 1111. ZOO što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

11.1. Uočava se kako tijekom prvostupanjskog postupka tužitelji nije naveo činjenice ni ponudio dokaze o ostvarenju pretpostavki za osnovanost zahtjeva kojim bi on kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 16. prosinca 2004. i Aneksu ugovora od 6. svibnja 2016. imao pravo na naknadu štete, u vidu iznošenja činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje, što primjenom odredaba čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

11.2. Prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužiteljevih navoda ne proizlazi da se tužitelj poziva na to da bi zbog posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 16. prosinca 2004. bile ostvarene pretpostavke iz čl. 323. st. 2. ZOO kao ni druge pretpostavke osnovanosti zahtjeva za naknadu štete.

12. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka I. toč. 2. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II, toč. 1. izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

13.1. Žalbom pobijanu odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku II.a) izreke prvostupanjske presude kojom je prihvaćen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.499,84 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. listopada 2025. do isplate valjalo je preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP i odlučiti kao u stavku II, toč. 2. izreke.

13.2. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, E i P od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

13.3. Iz navedenih je razloga valjalo primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odbiti žalbu tuženika koja je u tom dijelu neosnovana i potvrditi odluku iz stavka II. c) izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao u stavku I izreke.

14. Iako je djelomično uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej