Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-916/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TPĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-470/2023-45 od 13. siječnja 2026., dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 470/2023-45 od 13. siječnja 2026. u stavku I. i II. izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da isplati tužiteljici TPĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove tečaja, u iznosu 6.048,83 EUR (šest- tisućačetrdesetiosam eura i osamdesetitri centa ) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose :

− 3,30 EUR od 31.10.2008. do isplate

− 8,05 EUR od 31.12.2008.

− 11,47 EUR od 31.01.2009.

− 13,02 EUR od 28.02.2009.

− 8,76 EUR od 31.03.2009.

− 9,57 EUR od 30.04.2009.

− 3,05 EUR od 31.05.2009.

− 2,06 EUR od 31.08.2009.

− 1,84 EUR od 30.09.2009.

− 4,08 EUR od 30.11.2009.

− 7,93 EUR od 31.12.2009.

− 13,40 EUR od 31.01.2010.

− 12,15 EUR od 28.02.2010.

− 19,58 EUR od 31.03.2010.

− 18,17 EUR od 30.04.2010.

− 20,92 EUR od 31.05.2010.

− 44,70 EUR od 30.06.2010.

− 54,76 EUR od 31.08.2010.

− 49,60 EUR od 30.09.2010.

− 41,28 EUR od 31.10.2010.

− 58,82 EUR od 30.11.2010.

− 80,29 EUR od 31.12.2010.

− 64,65 EUR od 31.01.2011.

− 70,67 EUR od 28.02.2011.

− 63,69 EUR od 31.03.2011.

− 64,96 EUR od 30.04.2011.

− 94,50 EUR od 31.05.2011.

− 97,38 EUR od 30.06.2011.

− 122,07 EUR od 31.07.2011.

− 109,39 EUR od 31.08.2011.

− 95,51 EUR od 30.09.2011.

− 93,29 EUR od 31.10.2011.

− 92,23 EUR od 30.11.2011.

− 98,80 EUR od 31.12.2011.

− 104,52 EUR od 31.01.2012.

− 105,29 EUR od 29.02.2012.

− 101,33 EUR od 31.03.2012.

− 104,01 EUR od 30.04.2012.

− 105,84 EUR od 31.05.2012.

− 102,76 EUR od 30.06.2012.

− 103,57 EUR od 31.07.2012.

− 101,26 EUR od 31.08.2012.

− 96,34 EUR od 30.09.2012.

− 101,66 EUR od 31.10.2012.

− 104,21 EUR od 30.11.2012.

− 102,35 EUR od 31.12.2012.

− 92,32 EUR od 31.01.2013.

− 100,84 EUR od 28.02.2013.

− 101,58 EUR od 31.03.2013.

− 98,24 EUR od 30.04.2013.

− 87,59 EUR od 30.06.2013.

− 90,14 EUR od 31.07.2013.

− 94,23 EUR od 31.08.2013.

− 99,90 EUR od 30.09.2013.

− 99,05 EUR od 30.11.2013.

− 101,39 EUR od 31.12.2013.

− 93,80 EUR od 31.01.2014.

− 96,62 EUR od 28.02.2014.

− 95,70 EUR od 31.03.2014.

− 92,58 EUR od 30.04.2014.

− 92,04 EUR od 30.06.2014.

− 95,57 EUR od 31.07.2014.

− 98,54 EUR od 31.08.2014.

− 97,93 EUR od 30.09.2014.

− 100,50 EUR od 31.10.2014.

− 102,25 EUR od 30.11.2014.

− 101,22 EUR od 31.12.2014.

− 101,50 EUR od 31.01.2015.

− 101,50 EUR od 28.02.2015.

− 101,50 EUR od 31.03.2015.

− 101,50 EUR od 30.04.2015.

− 101,50 EUR od 31.05.2015.

− 101,50 EUR od 30.06.2015.

− 101,50 EUR od 31.07.2015.

− 101,50 EUR od 31.08.2015.

− 101,50 EUR od 30.09.2015.

do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.606,81 eur sa zateznim kamatama od 13. siječnja 2026.

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-470/2023-45 od 13. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 da isplati tužiteljici TPĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove tečaja, u iznosu 6.048,83 EUR (šest- tisućačetrdesetiosam eura i osamdesetitri centa ) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose :

− 3,30 EUR od 31.10.2008. do isplate

− 8,05 EUR od 31.12.2008.

− 11,47 EUR od 31.01.2009.

− 13,02 EUR od 28.02.2009.

− 8,76 EUR od 31.03.2009.

− 9,57 EUR od 30.04.2009.

− 3,05 EUR od 31.05.2009.

− 2,06 EUR od 31.08.2009.

− 1,84 EUR od 30.09.2009.

− 4,08 EUR od 30.11.2009.

− 7,93 EUR od 31.12.2009.

− 13,40 EUR od 31.01.2010.

− 12,15 EUR od 28.02.2010.

− 19,58 EUR od 31.03.2010.

− 18,17 EUR od 30.04.2010.

− 20,92 EUR od 31.05.2010.

− 44,70 EUR od 30.06.2010.

− 54,76 EUR od 31.08.2010.

− 49,60 EUR od 30.09.2010.

− 41,28 EUR od 31.10.2010.

− 58,82 EUR od 30.11.2010.

− 80,29 EUR od 31.12.2010.

− 64,65 EUR od 31.01.2011.

− 70,67 EUR od 28.02.2011.

− 63,69 EUR od 31.03.2011.

− 64,96 EUR od 30.04.2011.

− 94,50 EUR od 31.05.2011.

− 97,38 EUR od 30.06.2011.

− 122,07 EUR od 31.07.2011.

− 109,39 EUR od 31.08.2011.

− 95,51 EUR od 30.09.2011.

− 93,29 EUR od 31.10.2011.

− 92,23 EUR od 30.11.2011.

− 98,80 EUR od 31.12.2011.

− 104,52 EUR od 31.01.2012.

− 105,29 EUR od 29.02.2012.

− 101,33 EUR od 31.03.2012.

− 104,01 EUR od 30.04.2012.

− 105,84 EUR od 31.05.2012.

− 102,76 EUR od 30.06.2012.

− 103,57 EUR od 31.07.2012.

− 101,26 EUR od 31.08.2012.

− 96,34 EUR od 30.09.2012.

− 101,66 EUR od 31.10.2012.

− 104,21 EUR od 30.11.2012.

− 102,35 EUR od 31.12.2012.

− 92,32 EUR od 31.01.2013.

− 100,84 EUR od 28.02.2013.

− 101,58 EUR od 31.03.2013.

− 98,24 EUR od 30.04.2013.

− 87,59 EUR od 30.06.2013.

− 90,14 EUR od 31.07.2013.

− 94,23 EUR od 31.08.2013.

− 99,90 EUR od 30.09.2013.

− 99,05 EUR od 30.11.2013.

− 101,39 EUR od 31.12.2013.

− 93,80 EUR od 31.01.2014.

− 96,62 EUR od 28.02.2014.

− 95,70 EUR od 31.03.2014.

− 92,58 EUR od 30.04.2014.

− 92,04 EUR od 30.06.2014.

− 95,57 EUR od 31.07.2014.

− 98,54 EUR od 31.08.2014.

− 97,93 EUR od 30.09.2014.

− 100,50 EUR od 31.10.2014.

− 102,25 EUR od 30.11.2014.

− 101,22 EUR od 31.12.2014.

− 101,50 EUR od 31.01.2015.

− 101,50 EUR od 28.02.2015.

− 101,50 EUR od 31.03.2015.

− 101,50 EUR od 30.04.2015.

− 101,50 EUR od 31.05.2015.

− 101,50 EUR od 30.06.2015.

− 101,50 EUR od 31.07.2015.

− 101,50 EUR od 31.08.2015.

− 101,50 EUR od 30.09.2015.

do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015.pa do 31.12.2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.606,81 EUR ( dvijetisućešestoišest eura i osamdesetijedan cent ), prema troškovniku,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„Utvrđuje se da tužiteljica u podnesku zaprimljenom 30. rujna 2025.god. mogla postaviti tužbeni zahtjev kada je isti specificirala nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u ovom postupku na način da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa, kao i pojedinačnih mjesečnih iznosa, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinog iznosa do isplate.“

3. Protiv presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023-dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda i rješenje u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba protiv presude je osnovana.

6. Žalba protiv rješenja nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom sa osnova ništetnosti ugovorene odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF u iznosu od 6.048,83 eura sa zateznim kamatama time da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu 8. ožujka 2016.

8. U žalbenom postupku sporno je, da li je preinaka tužbenog zahtijeva povišenjem istog dopuštena i da li je predmetna odredba valutne klauzule ništetna te s time u vezi da li tužiteljica ima pravni interes na predmetni tužbeni zahtjev kao i isplatu obzirom na sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu 8. ožujka 2016.

9. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

11. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva i istaknutog prigovora vezano za preinaku tužbenog zahtjeva.

12. Na žalbene navode valja odgovoriti da nije ostvarena niti bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju sadržajno upire tuženik.

13. Naime, iako nisu izvedeni svi dokazi koje je tuženik predložio, on nije bio onemogućen u raspravljanju pred sudom s obzirom da prvostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu.

14. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 220. st. 2. ZPP-a jer činjenica da prvostupanjski sud nije ocijenio sve dokaze čije izvođenje je tuženik predložio nije bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

15. Pored navedenog na žalbene navode valja reći i to da je prvostupanjski sud dao razloge zašto nije prihvatio izvođenje preostalih predloženih dokaza kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke ( toč. 11 obrazloženja ).

16. Jednako tako, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika TP ( list 456 spisa).

17. Nadalje, zbog pogrešnog pravnog pristupa osnovani su žalbeni pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom kako će to nastavno biti obrazloženo.

18. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio;

- da je tuženik ADDIKO BANK d.d. Zagreb pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria- bank d.d. ;

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik

tuženik Hypo Alpe Adria Bank, kao banka sklopili Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 11. ožujka 2005. kojim je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF (švicarskih franaka ) i to stambeni kredit (za kupnju i adaptaciju kuće ), uz kamatnu stopu od 5,25 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema čl. 4. Ugovora;

- da su ugovor potpisali i sudužnici ĆP i TPĐ MP i založni dužnici EP i ŠP, a iznos kredita je uplaćen tužiteljici;

- da su stranke sklopile Aneks navedenom ugovoru dana 8. ožujka 2016:

- da se tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe i tijekom postupka poziva na direktni učinak odluka donijetih u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa;

- da obzirom na navedeno u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne su odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka odnoso sudužnika

ĆP i TPĐ MP ;

- da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo i da su predmetne odredbe nepoštene i ništetne;

- da je radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja po kreditu provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje;

- da prema mišljenju vještaka preplata radi promjene tečaja ukupno iznosi 6.048,83 eura eur;

- da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja odnosno sukladno nalazu i mišljenju vještaka i da je preinaka dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a;

- da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka te dopuna nalaza i mišljenja vještaka kao stručan i objektivan.

19. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da je dopuštena preinaka povišenjem tužbenog zahtjeva sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a te je u smislu čl. 12. ZPP-a zaključio da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana sklapanja konverzije i da se sklapanjem konverzije tužiteljica nije odrekla prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove te na temelju čl. 4. i čl. 6 i 8. te čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.

20. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da je preinaka dopuštena kao i da je na temelju čl. 12. ZPP-a predmetna odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništetna , a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan.

21. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

22. U odnosu na žalbene navode vezano za preinaku tužbenog zahtjeva povišenjem prvenstveno valja reći da iz sadržaja zapisnika sa ročišta od 2. prosinca 2025. ( list 458 spisa) proizlazi da je prvostupanjski sud rješenjem odlučio na način da će o navedenom odlučiti u odluci o glavnoj stvari, a što i proizlazi iz izreke pobijanog rješenja.

23. Nadalje, suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge kada je nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja dopustio preinaku sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa su suprotne tvrdnje tuženika bez pravnog uporišta.

24. Stoga, na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u stavku izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

25. U odnosu na ostale žalbene navode potrebno je reći slijedeće.

26. Prvenstveno valja reći da su stranke dana 8. ožujka 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

27. Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je sukladno čl. 12. ZPP-a utvrđena ništetnost odredbi Ugovora od 11. ožujka 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koja se odnosi na valutnu klauzulu odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

28. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502. c ZPP.

29. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

30. Jednako tako, iz stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka, sudužnika ĆP i MP.

31. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika tuženika TP ( list 456 spisa).

32. Obzirom na navedeno, te imajući u vidu iskaz tužiteljice prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se predmetnoj odredbi nije pregovaralo, te je prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

33. Stoga, kako tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorene odredbe na određivanje njezine novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

34. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da je pregovarao sa tužiteljicom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

35. U konačnici, prednik tuženika je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

36. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

37. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

38. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

39. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu od 8. ožujka 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

40. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 11. ožujka 2005. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

41. Nadalje, nema dvojbe da su sporna odredba predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u Chf nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodrediva, dakle nije jasna ni lako razumljiva tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

42. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

43. U odnosu na žalbene navode kojima je pobijanom odlukom naložena isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

44. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneksa ugovoru dana 8. ožujka 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa, a sve sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu prema mišljenju vještaka

45. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

46. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

47. Stoga, zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa ugovora dana 8. ožujka 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

48. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).

49. Nadalje, isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.- 79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO).

50. U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

51. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneks ugovora od 8. ožujka 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije.

52. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneks ugovora za tužitelja. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da se njima podmiruju tužiteljičine obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.

53. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Aneks ugovora s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

54. Slijedom navedenog Aneksa zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja Ugovora 11. ožujka 2016. pa na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.

55. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njezinom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz Ugovora od 11. ožujka 2005. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksom ugovora od 8. ožujka 2016.

56. Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

57. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njezine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa 8. ožujka 2016. čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

58. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu od 8. ožujka 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

59.Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks 8. ožujka 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.

60. Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

61. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu ŽP protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

62. U odnosu na zaključenje Aneksa 8. ožujka 2016. prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa 8. ožujka 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

63. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku od 1. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi.

64. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

65. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa ugovora o kreditu.

66. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Aneksa ugovora kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks ugovoru sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.

67. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Aneksa ugovora od 8. ožujka 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.

68. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda T i Ć od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

69. Iako je tuženik sa žalbom uspio, tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.

70. Stoga, obzirom na sve navedeno valjao je žalbu tuženika prihvatiti te na temelju 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku I. izreke presude i na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a kao u izreci rješenja, a na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a kao u stavku II. izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej