Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2374/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO), Zagreb, Antuna Mihanovića, 3, OIB: 84397956623 , protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8465/2023-11 od 24. travnja 2025., dana 28. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8465/2023-11 od 24. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 240,50 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Triglav osiguranju d.d. iz Zagreba, Antuna Heinza 4, OIB: 29743547503 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 isplati na ime naknade štete svotu od 1.287,60 € / 9.701,45 kn uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 11.05.2023. godine do isplate do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, u roku 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tj. zbog zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, navodeći da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, dok je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Naime, tužitelj ističe kako je, primjena Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, u cijelosti otklonila obvezu osiguravajućih društava da isplaćuju štetu tužitelju koja je nastala radi štetnog događaja za koji je odgovoran osiguranik osiguravajućih društava. Dakle, tužitelj ustraje na tome da se treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, kao Zakon koji propisuje izvorno pravo na naknadu štete u slučajevima kada je osiguranik tuženika prouzrokovao štetni događaj, radi kojeg događaja je tužitelj u obvezi isplaćivati mirovinu oštećenoj osobi. Naposljetku, tužitelj ističe kako je na tuženiku teret dokaza da je stvarna šteta manja od one koju tužitelj dokazuje dokumentacijom koja prileži u spisu (rješenje o priznanju prava na mirovinu, ispis doznačenih mirovinskih primanja, obračun naknade štete). Slijedom navedenog, tužitelj predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Ne potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja. U bitnome ističe kako se u konkretnom predmetu primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te dostavlja sudsku praksu koja potkrjepljuje takvo materijalnopravno stajalište. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 187,50 EUR te trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 53,00 EUR, tj. iznos od 240,50 EUR.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.287,60 EUR (9.701,45 kn), zajedno sa zateznom kamatom, koji iznos je tužitelj, u razdoblju od 1. ožujka 2021. do 31. ožujka 2023., isplatio osiguranici ĆD u vidu invalidske mirovine, i to 20% isplaćene mirovine.

5.1. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tome da je osiguranici ĆD priznato pravo na invalidsku mirovinu radi posljedica ozljeda koje je osiguranica zadobila u prometnoj nesreći koju je, dana 30. siječnja 2008., prouzročio ČD, koji je u vrijeme prometne nesreće imao s tuženikom sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Pravo na invalidsku mirovinu je priznato zbog opće nesposobnosti za rad, od čega se 20% odnosi na ozljedu izvan rada, tj. na ozljedu nastalu u predmetnoj prometnoj nezgodi, a 80% se odnosi na bolest osiguranice.

5.2. Slijedom navedenog, tužitelj od tuženika regresno potražuje iznos od 1.287,60 EUR, koji iznos je tužitelj isplatio svojoj osiguranici u vidu invalidske mirovine koja joj je priznata upravo radi ozljede koju je prouzročio osiguranik tuženika.

6. Predmetni postupak predstavlja spor male vrijednosti, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, sukladno članku 458. stavku 1. ZPP-a.

7. Prema odredbi čl. 467. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a, tako da žalbeni navodi, kojima se sadržajno upire na žalbeni navod pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu predmet razmatranja u postupku pred drugostupanjskim sudom.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Među strankama nije sporno:

- da je, dana 30. siječnja 2008., došlo do prometne nezgode u kojoj je ozljede zadobila ĆD

- da je za nastanak prometne nezgode isključivo odgovoran ČD, koji je upravljao vozilom registracijske oznake [registarska oznaka], koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika u vrijeme prometne nezgode

- da je ĆD rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu, broj spisa 714877, od 29. travnja 2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad – 80% zbog bolesti, a 20% zbog ozljede izvan rada

10. Među strankama je sporna osnova i visina zahtjeva tužitelja te primjena materijalnog prava, tj. sporno je primjenjuju li se odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, dalje u tekstu: ZOMO) ili odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje u tekstu: ZOOP)

11. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom predmetu, primijenivši relevantne odredbe ZOOP -a, a ne ZOMO-a.

12. Naime, u postupcima u kojima spor pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine relevantne su odredbe ZOOP koje su na snazi u trenutku izvršenih isplata mirovina (jer svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu), a ne, kako to pogrešno smatra tužitelj, odredbe ZOMO koji predstavlja opći propis koji uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Drugim riječima, ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO predstavlja specijalni zakon (lex specialis) pa se stoga primjenjuje pravno načelo lex specialis derogat legi generali, odnosno ZOMO je opći akt kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela.

13. Takvo stajalište proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 25. siječnja 2023., poslovni broj Rev 954/2022, gdje je navedeno:

„Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojim odlukama (primjerice broj Rev 1067/2012 od 5. prosinca 2017., broj Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., broj Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., broj Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., broj Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2022. i broj Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2022.), za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznom osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO odnosno u vrijeme kad su izvršene ispate mirovine.“

14. Relevantna zakonska odredba za određivanje osnovanosti obveze tuženika prema tužitelju jest članak 27. ZOOP kojim je propisano da je društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Članak 27. ZOOP odgovarajuće se primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

15. Nadalje, člankom 8. ZOOP je propisano kako tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama tog zakona, a kojim odredbama je uređen i opseg pokrića, odnosno rizici koje osiguravatelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom te obim i opseg osiguranog pokrića, a na temelju čega se (sukladno načelu razmjernosti) i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

16. Dakle, obveza tuženika regulirana je ZOOP na temelju kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

17. Dakle, prema članku 27. ZOOP, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos invalidske mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

18. Tužitelj je dužan dokazati da trpi stvarnu štetu u smislu čl. 27. ZOOP, tj. dužan je dokazati postojanje razlike iznosa invalidske mirovine koji isplaćuje svojoj osiguranici i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, međutim, u konkretnom predmetu je tužitelj to propustio uraditi, radi čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev. Dakle, iz stanja spisa ne može se utvrditi da tužitelj trpi stvarnu štetu u smislu čl. 27. ZOOP-a.

19. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tužitelja ne mogu prihvatiti.

20. S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odluka o parničnom trošku, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

21. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

22. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je i o zahtjevu tuženika za naknadu troška nastalog povodom njegovog odgovora na žalbu tužitelja. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu, budući da sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević