Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1705/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Martina Alagić, odvjetnica u Vukovaru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2098/2019-58 od 11. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2098/2019-58 od 11. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke gdje nije prihvaćen zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troškova postupka.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 2098/2019-58 od 11. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I i II izreke te sudi:

Odbija se tužitelj DG s tužbenim zahtjevom kojim traži naložiti tuženiku Addiko Bank d.d. isplatu svote od 2.744,04 eura te svote od 7.012,96 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, te prouzročenog parničnog troška u svoti od 3.135,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. pa do isplate.

Svaka stranka snosi svoje troškove cijele parnice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju svote od 2.744,04 eura i 7.012,96 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate, pod točkom II izreke je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak u svoti od 3.135,72 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2026. pa do isplate , dok je pod točkom III izreke s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška iznad dosuđene svote tužitelj odbijen.

2. Protiv prvostupanjske presude a prema obrazloženju žalbe u dijelu pod točkom I i II izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, odnosno preinačiti sve uz naknadu troška parnice te troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka upućujući na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) ocjenjujući kako provedenom konverzijom odnosno, priznatom svotom preplate u konverziji nije namirena razlika koja je nastala prilikom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule a taj je aneks sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik te tužitelj nije imao mogućnosti, nego prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita. Tako je uslijed ništetnosti odredbi ugovora o kreditu tužitelj oštećen pa mu pripada pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, sukladno odredbama čl. 323. st.1. u svezi čl. 1011. ZOO.

5. Između stranaka nije sporno da su dana 3. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje Aneks) na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZIDZPK), konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euro koji je sklopljen u ispunjenju zakonskih obveza i u skladu s propisanim, i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije s time, da se radi o Ugovoru kojim se mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa na način kako to nalaže Zakon.

6. ZIDZPK je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF i rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj.

6.1. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

7. Odredbom čl. 2. Aneksa je korisnik kredita, tužitelj prihvatio izračun konverzije te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom a daljnjim odredbama su stranke Aneksa suglasno utvrdile sklapanje Ugovora o kreditu te je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tuženika regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro te su stranke suglasno utvrdile manjak na dan 30. rujna 2015. kao i svotu preplate utvrđenu na dan 30. rujna 2015. kao i preostalu glavnicu kredita te svote budućih mjesečnih anuiteta kao i otplatni plan , kojega se tužitelj obvezao nastaviti plaćati do isplate kredita.

8. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

9. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

10. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi čl.a 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut Sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

11. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom kao i manje uplaćenom iznosu koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

12. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

13. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

14. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključila Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

14.1. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ju, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

15. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

16. Stoga je sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

17. Kada su dakle svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih odredbi iskorištene u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom i koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, na što je tužitelj izrijekom pristao, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK.

17.1. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

18. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Dodatka sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK uključuje i te uplate.

19. Slijedom iznijetoga je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke tako, da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

20. Odluka o parničnom trošku donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj izgubio parnicu.

21. Tužitelj naime, nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogla biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II izreke gdje nije priznat trošak parnice tuženiku a na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačena odluka o parničnom trošku u označenom dijelu tako, da svaka stranka snosi svoj trošak parnice i odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka cijele parnice, jednom odlukom.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis