Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1347/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru posl. br. P-567/2021-34 od 26. siječnja 2026., dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-567/2021-34 od 26. siječnja 2026. u pobijanim točkama I, II, III i IV izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Zadru posl. br. P-567/2021-34 od 26. siječnja 2026. u točki II izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.214,28 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim. U točki II utvrđuje se da je Ugovor o [broj kredita] s nadnevkom 12. svibnja 2006. ništetan u dijelu kojim se način promjene ugovorene kamatne stope vezuje uz neobjektivizirane parametre. U točki III utvrđuje se da je Ugovor o [broj kredita] s nadnevkom 12. svibnja 2006. ništetan u dijelu kojim se uglavljuje naknada za obradu kredita. Dok se u točki IV nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 231,76 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

U točki V odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa iznos od 1.367,58 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a u točki VI odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtjev da se nalaže isplati iznos od 778,66 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem se u točki I utvrđuje da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj (kao plaćeno po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita) tražio isplatu iznosa od 14,24 Eura sa zakonskom zateznom kamatom a u točki II nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškova parničnog postupka u iznosu od 850,15 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude u točkama I, II, III i IV kao i protiv rješenja u točki II pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova postupka, podredno istu ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje , uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. Tvrdnja iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja grubu povredu prava tuženika na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost kako je to u žalbi navedeno, je netočna jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Stoga se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. st. 1. u vezi čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st .1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

6. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka tuženik bio zastupan po punomoćniku odvjetniku te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom 12.5.2006 a u pogledu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i u pogledu kamatne stope budući da nije bila određena jer nije uglavljena kao promjenjiva pa da u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj nije znao koliko će novčanih jedinica morati platiti tuženiku kod plaćanja kamate te nije odrediva Također predmet spora je i to što je tuženik ugovorio i jednokratnu naknadu za obradu kredita te istu i naplatio u visini od 231,76 eur prilikom obrade kredita.

8. Žalbeni navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP jer da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan u ovoj pravnoj stvari te pogrešno odbio prigovor mjesne nenadležnosti, neosnovani su u cijelosti.

9. Naime, u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti, koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika takva da tužitelj, na kojeg se kao potrošača primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužitelja iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda čine odredbu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) nepoštenom, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove, a navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je naveo da je Ugovor bio već unaprijed pripremljen, on ga je pročitao, nije tražio dodatna pojašnjenja, ali isto tako nije niti mogao pregovarati o odredbama ugovora.

10. Slijedom navedenog, kako među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP te je navedena odredba ništetna, to je pitanje mjesne nadležnosti trebalo odrediti imajući u vidu odredbe iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, odnosno odredbu iz čl. 59. ZPP.

11. Naime, odredbom iz čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da je, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Prema odredbi iz čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Međutim, prema odredbi iz čl. 59. ZPP, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinca nalazi.

12. Stoga, upravo podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Zadru, na kojem području i nadležnosti suda tužitelj ima prebivalište, tužitelj je postupio sukladno odredbi čl. 59. ZPP izabravši sud u [adresa] kao nadležan sud za postupanje u predmetnom postupku budući da je Ugovor, kao i sve poslove u vezi toga obrađivala poslovnica tuženika u [adresa], dok su suprotni navodi tuženika neosnovani te je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

13. Pravilno je prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost citiranih odredaba ugovora o kreditu (toč.II i III izreke) kao i naložio isplatu stečenog temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli (toč I ) kao i o naknadi za obradu kredita (toč. IV izreke).

14. Neosnovano tuženik ističe da je pobijana presuda nevaljana iz razloga što je svoje utvrđenje o ništetnosti spornih ugovornih odredaba prvostupanjski sud izveo primjenom odredbe čl. 502 C ZPP-a.

15. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

16. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), a stupila je na snagu danom prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju, dakle 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 12. 6. 2019.

17. Također tuženik neosnovano upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a u pogledu savjesnosti i poštenja, odnosno postupanja koje uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodeći kako je tužitelj prihvatio ugovor i svaku pojedinačnu odredbu i da je ugovor stvarna volja ugovornih strana.

18. Prvostupanjski su je u dokaznom postupku izvršio uvid u priloženi ugovor o kreditu iz kojeg je vidljivo da je tužitelj isti sklopio kao potrošač za kupnju osobnog vozila, a iz iskaza tužitelja kojeg je pravilno cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a proizlazi da je ugovor sklopljen na način da je su mu u auto kući rekli da ode kod tuženika što je i učinio i tamo je potpisao unaprijed pripremljeni sporni ugovor o kreditu. Izu čega je bilo osnovano zaključiti da stranke o spornim odredbama ugovora nisu pojedinačno pregovarale, kako to ponovno u žalbi neosnovano tvrdi tuženik.

19. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a kako je to već navedeno.

20. S obzirom na to da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03), čitavo vrijeme dok se koriste, prvostupanjski sud je na temelju financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo utvrdio da je tužitelj preplatio navedeni kredit po osnovi nepoštete odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 2.214,28eura.,

21. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja.

22. Tuženik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu u navedenom dijelu nepoštene, odnosno ništetne, međutim, osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa koji su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove pa se tužitelj u ovom postupku individualne pravne zaštite može pozvati na sadržaj navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, tako da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe materijalnog prava (čl. 1111. ZOO-a), prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

23. Tuženik u žalbi smatra da je priznata tražbina tužitelja koja je u zastari.

24. Tužba tužitelja je podnesena dana23. 3. 2021., što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

25. Za ponoviti je da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, pa je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužitelja u zastari, neosnovan.

26. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita ukazuju se neosnovanim žalbeni navodi tuženika kako o istom pobija presuda nema valjano i dostatno obrazloženje.

27. Naime pravilan je zaključak da je tuženik, ugovarajući spornu naknadu postupio suprotno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07, prema kojim se odredbama ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, kao i odredbi čl. 82. ZZP/03 odnosno čl. 97. ZZP/07 gdje je propisano, kako su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ZZP/03 odnosno čl. 96 ZZP/07 mogle smatrati nepoštenim primjerice odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a potrošač se prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa tom odredbom. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 je, kao i prema čl. 102 st. 1 ZZP/07, ništetnost odredbe.

28. Imajući u vidu da se odredbama ZZP uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 3. predmetnih ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita.

29. Nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 odnosno čl. 99 ZZO/07 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba. Presudom suda EU br. C- 26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

30. Osim što se u predmetnim ugovorima ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije bilo jasno što i zašto zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci i da mu nitko nije objasnio zašto naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 3,30% od iznosa kredita, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi jer to podrazumijeva da je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

31. U postupku je utvrđeno na temelju iskaza tužitelja da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su dio unaprijed tzv. tipski formuliranih standardnih ugovora tuženika, kao i da nisu jasne i razumljive iz razloga što tuženik u ugovorima nije naveo niti pojasnio tužitelju što se navedenom naknadom podmiruje, da se o tim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, tim više jer je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

32. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

33. Stoga su netočni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije proveo test poštenosti i nije obrazložio u čemu bi se sastojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te su neosnovani navodi da prvostupanjski sud ni na koji način ne obrazlaže zbog čega smatra da je tuženik nepošten stjecatelj pa da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj imao pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a s obzirom da je utvrđeno da je tuženik kao banka povrijedila interes i prava tužitelja kao potrošača, da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije moglo pojedinačno pregovarati, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nepošten stjecatelj.

34. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tuženika.

35. Iz navedenih razloga pobijana presuda je potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP- a kao u izreci.

36. Nadalje neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost i zakonitost pobijane odluke o troškovima parničnog postupka koju prvenstveno pobija smatrajući da odluka o glavnoj stvari nije pravilna niti zakonita.

37. Nadaje neosnovano tuženik smatra da trošak objave nije bio nužan i potreban za vođenje postupka budući da je prvostupanjski sud isti dosudio sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife nakon što je utvrđeno da je isti i nastao.

38. Stoga se pobijana odluka o trošku ukazuje pravilno utemeljenom na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te je ista potvrđena temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a.

39. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ksenija Jakovčević