Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-773/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-114/2023-23 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-114/2023- 23 od 20. studenog 2025. u pobijanom dijelu iz stavka I izreke i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u Chf po kreditu podignutom u Chf, iznos od 7.403,49 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate te iznos od 1.303,84 eura na ime zakonskih zateznih kamata, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 394,53 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pa do isplate, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.240,01 eura uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude 20. studenog 2025. do isplate stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.“ kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-114/2023-23 od 20. studenog 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-114/2023-23 tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 7.403,49 eura na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u Chf sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. listopada 2017. do isplate i iznos od 1.303,84 eura na ime zakonskih zateznih kamata kao i iznos od 394,53 eura na ime razlike pogrešno obračunate glavnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate te mu naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.240,01 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. do isplate, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.881,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2015. do isplate i od 63,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2007. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i IV izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 9.447,85 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge, s prijedlogom da ovaj sud povodom žalbe preinači osporenu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova i troška sastava žalbe, podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz dodjelu u rad drugom vijeću odnosno sucu prvostupanjskog suda.

3.2. Žalba je osnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja navedeni su odlučni razlozi tako da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

5.2. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a- 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) ostvaren je u odluci o prihvaćanju kondemnatornog zahtjeva kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

6.1. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 30. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 9011446888 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 25 godina i to u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf iz tečajne liste tuženika na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,25 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama Odluke o kamatama tuženika.

6.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 13. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br. 9011446888 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U Dodatku ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. izvršena je konverzija kredita u valutu euro.

7.1. Odluka o prihvaćanju kondemnatornih zahtjeva za isplatu iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja polaze od utvrđenja preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf, koja preplate iznose 7.403,49 eura kao i iznosa od 1.303,84 eura na ime zakonskih zateznih kamata te iznosa od 394,53 eura na ime razlike pogrešno obračunate glavnice a temelje se na zaključku prvostupanjskog suda po kojem konverzijom nisu uklonjene posljedice ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti Chf.

7.2. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

7.3. Polazeći od činjenice ugovorenog Dodatka od 13. siječnja 2016. kojim su stranke izvršile konverziju kredita u valutu euro na način da su sve uplate koje su vršene tijekom trajanja ugovora preračunate u vrijednost eura po srednjem tečaju na dan isplate te su uplatama podmirene tužiteljeve mjesečne obveze po novom otplatnom planu u eurima, valja reći da obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u suprotnosti je s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK, zaključen Dodatak tom ugovoru od 13. siječnja 2016. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita.

7.4. U predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora od 13. siječnja 2016. određen odredbama ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

7.5. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 30. svibnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 30. svibnja 2006. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 13. siječnja 2016.

8.1. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Dodatkom ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. – konverzijom kredita u valutu euro. Suprotno prvostupanjskom zaključku na kojem se temelji odluka iz stavka I izreke prvostupanjske presude s dosudom iznosa od 7.403,49 eura kao i iznosa od 1.303,84 eura na ime zakonskih zateznih kamata te iznosa od 394,53 eura s traženim zateznim kamatama, tuženik je pretplatu izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Dodatka ugovora o kreditu i s učinkom od 30. svibnja 2006. kada je zaključen Ugovor o kreditu br. 9011446888.

8.2. Obzirom da učinak Dodatka ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 30. svibnja 2006. na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u čl. 5. i 6. Dodatka ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz Dodatka ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj Chf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

8.3. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu br. 9011446888 od 30. svibnja 2006. zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru od 13. siječnja 2016. s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu u iznosima od 7.403,49 eura, 1.303,84 eura na ime zakonskih zateznih kamata te iznosa od 394,53 eura s traženim zateznim kamatama kao u stavku I izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

9.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

9.2. Ujedno je, vezano za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 13. siječnja 2016., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

9.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu RU protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

9.4. U predmetnom se Dodatku ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

10.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 13. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 13. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO. Ujedno je iz istih razloga valjane pravne osnove iz Dodatka od 13. siječnja 2016. i posljedične primjene čl. 9. i čl. 65. st. 1. u vezi čl. 20. i čl. 247. ZOO neutemeljena odluka iz stavka I izreke prvostupanjske presude kojom se tuženiku nalaže isplata zakonskih zateznih kamata obračunatih na preplatu od 7.403,49 eura za razdoblje do 31. listopada 2017. i to u iznosu od 1.303,84 eura i isplata navodne razlike pogrešno obračunate glavnice u iznosu od 394,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

10.2. U izostanku postojanja novčane obveze u iznosu od 7.403,49 eura otpada i tražbina zateznih kamata, obzirom na akcesornost te tražbine u iznosu od 1.303,84 eura. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka od 13. siječnja 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita, nema mjesta naknadnom osporavanju izračuna glavnice jer su suglasnošću volja utvrđeni iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK. Nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 30. svibnja 2006. i Dodatku ugovora od 13. siječnja 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim. Time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 13. siječnja 2016. što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

10.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početne kamatne stope i početnog tečaja i primijenjenih kamatnih stopa i tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji, što se posljedično odnosi i na tražbinu obračunatih zateznih kamata i navodne razlike u obračunu glavnice. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovora od 13. siječnja 2016. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

10.4. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka I izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku I, toč. 1. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

11. Time su otpale utužene tražbine, što posljedično čini bespredmetnom deklaratornu odluku suda prvog stupnja o nepostojanju protutražbine tuženika iz stavka II izreke prvostupanjske presude. Naime, nakon što je odbijen tužbeni zahtjev jer su tužiteljeve tražbine neosnovane, do prijeboja ionako ne može doći tako da nema mjesta primjeni čl. 338. st. 3. ZPP s odlučivanjem o tuženikovu prigovoru radi prebijanja. Stoga je prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka II izreke valjalo ukinuti kao u stavku I izreke ovog rješenja, bez potrebe vraćanja na ponovno odlučivanje.

12.1. Žalbu tuženika protiv odluke o naknadi parničnog troška sadržane u stavku I izreke prvostupanjske presude kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.881,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. studenog 2025. kao dana donošenja presude do isplate valjalo je prihvatiti i tu odluku preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP te odlučiti kao u stavku I, toč. 2. izreke presude.

12.2. Navedena se odluka temelji na činjenici da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika – trgovca i jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda po Zahtjevu br. 72152/13, U i R od 6. rujna 2016.) i unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa kondemnatornim zahtjevom, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka jer tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u pogledu razumne vjerojatnosti uspjeha u sporu u okolnostima u kojima se sudska praksa o spornom pitanju još nije ustalila, pri čemu se ne radi o tome da bi tužbeni zahtjev bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

13. Iako je uspio sa žalbom, tuženiku nije odmjeren trošak sastava žalbe sukladno prethodno navedenim razlozima na kojima se temelji odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao u stavku II izreke ovog rješenja.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej