Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-12/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NN, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7657/2024-10 od 3. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7657/2024-10 od 3. studenog 2025., u pobijanom dijelu toč. II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 212,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. svibnja 2007. do isplate, te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 187,5 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2025. do isplate.

II. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 865,6 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2025. do isplate , te se taj dio zahtjeva tužitelja odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 11. 3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 19. travnja 2007., koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“ (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 212,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. svibnja 2007. do isplate, te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.053,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 3. studenog 2025. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačenje presude i odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška i troškova žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz ugovora o potrošačkom kreditu koji je zaključen između stranka, te zahtjev za isplatu temeljem te ništetne odredbe.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti onu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi određeno ukazuje tuženik. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama vezanim za utvrđenje nepoštenosti odredbe o naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i njezinu ništetnost, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

6. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

7. U postupku je prvostupanjski sud u bitnome utvrdio da su stranke 19. travnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 22.189,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, da je čl. 11. ugovoreno se korisniku kredita jednokratno naplaćuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,50% od iznosa kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita , te da je tužitelju 30.4.2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 332,84 CHF/212,04 EUR.

8. Nadalje je utvrđeno da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosila na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je bila riječ o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane tuženika kao kreditora i na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj, da mu tuženik nije obrazložio strukturu tih troškova, niti pojasnio na što se naknada za obradu kredita konkretno odnosi, od čega se konkretno sastoji i kakve ekonomske posljedice iz te odredbe za njega proizlaze.

9. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je sporna odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništena u smislu čl. u smislu čl. 81. st. 1. i 2. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/2003) i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23 – dalje: ZOO), je se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika kao nesavjesnog stjecatelja da tužitelju temeljem stečenog bez osnove sukladno odredbi čl. 1115. ZOO isplati iznos od 212,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. svibnja 2007. do isplate.

10. U smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.

11. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

12. Iz sporne ugovore odredbe jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci Banke o kreditiranju građana koji je sastavni dio toga Ugovora. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ovisi o visini kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naime, da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova tada bi ta naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

13. Tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, niti je tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi obrade kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika.

14. Tuženik u žalbi tvrdi da je sporna odredba ugovora o kreditu bila jasno istaknuta i razumljiva, jer je u ugovoru bilo jasno navedeno da se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1,50 % od iznosa odobrenog kredita, koja je bila prihvaćena suglasnom voljom stranaka i da banka kao kredita institucija imao pravo naplatiti ovu naknadu.

15. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Iz navoda i dokaza koje je tuženik predložio ne proizlazi da je takve informacije dao tužitelju prije sklapanja ugovora.

16. Imajući u vidu da se je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud. Stoga je, protivno navodima žalbe ugovorna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu pravilno utvrđena ništetnom.

17. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

18. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Suprotno navodima žalbe, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO), tako da isticanje prigovora ništetnosti nije ograničeno rokom, jer je riječ o pravnom poslu (odnosno dijelu pravnog posla - ugovora) koji nije pravno valjan od početka (ex tunc). Prema objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020, koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., u slučaju restitucijskih zahtjeva ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, pa je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

20. Međutim, u pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud odlučujući o troškovima postupka djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 40. st. 2. i 3. ZPP, kada je vrijednost predmeta spora utvrdio prema iznosu od 1.330,00 EUR koji je tužitelj naznačio u tužbi, zbrajajući nenovčani zahtjev za utvrđenje sa novčanim zahtjevom. Naime, budući da je ovdje riječ o sporu o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora koji za posljedicu ima ostvarivanje prava na restituciju – odnosno povrat novčanog iznosa od 212,04 EUR, to je navedeni iznos trebalo utvrditi kao vrijednost predmeta spora.

21. Iz navedenih razloga tužitelju je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa) za obrazloženi podnesak od 25.4.2025. (po Tbr. 8/1. Tarife) i za zastupanje po odvjetniku na ročištima održanim 8.5. i 8.9. 2025. (po Tbr. 9/1. Tarife) trebalo priznati svako po 25 bodova, ili ukupno 75 bodova, što uvećano za trošak PDV-a od 25%, te sudsku pristojbu na tužbu od 26,55 EUR i presudu u iznosu od 25,55 EUR čini ukupni trošak tužitelja u iznosu od 187,5 EUR.

22 Kako je pobijanom presudom tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.053,10 EUR, valjalo je djelomično potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. II. izreke pobijane presude za iznos od 187,5 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2025., a djelomično preinačiti i tužitelja odbiti s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 865,6 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2025. do isplate.

23. Kako je tuženik u žalbenom postupku uspio samo s dijelom sporednog zahtjeva zbog kojega nisu nastali posebni troškovi, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

24. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš