Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-285/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vidović & Vidović iz Varaždina, protiv tuženika Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja i presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-1037/2019-28 od 5. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P- 1037/2019-28 od 5. prosinca 2025. u stavku I i II izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 23.855,64 EUR (dvadeset tri tisuće osamsto pedeset pet eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 182,71 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 195,71 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 206,15 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 220,98 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 217,58 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- 237,72 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 233,90 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 241,34 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 305,78 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 292,52 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 333,04 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 319,04 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 296,52 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- 344,04 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 385,65 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 300,11 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 351,75 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 334,13 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 337,34 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- 411,92 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 419,18 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 481,49 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 449,48 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 414,44 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 376,31 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 373,69 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 389,88 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 403,99 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 293,27 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 392,64 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 398,83 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 403,07 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 395,94 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 397,81 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 392,47 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 381,08 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- 393,39 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- 399,30 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 395,00 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 371,77 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 391,50 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 393,23 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- 385,49 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- 361,44 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- 360,83 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 366,74 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- 376,21 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- 389,33 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- 382,56 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- 387,35 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

- 392,79 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

- 274,65 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

- 280,94 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

- 278,88 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate,

- 271,92 EUR od 30. travnja 2014. do isplate,

- 269,69 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate,

- 270,70 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- 278,60 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate,

- 285,25 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- 283,87 EUR od 30. rujna 2014. do isplate,

- 289,63 EUR od 31. listopada 2014. do isplate,

- 293,53 EUR od 30. studenoga 2014. do isplate,

- 291,23 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate,

- 293,36 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 28. veljače 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 30. travnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. svibnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 30. lipnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. srpnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. kolovoza 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

i to:

- po stopi od 14% godišnje od 31. listopada 2009. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka u iznosu od 4.438,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2025. do isplate.

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 23.855,64 EUR (dvadeset tri tisuće osamsto pedeset pet eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 182,71 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 195,71 EUR od 30. studenoga 2009. do isplate,

- 206,15 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate,

- 220,98 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate,

- 217,58 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- 237,72 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 233,90 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 241,34 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 305,78 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate,

- 292,52 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 333,04 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 319,04 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 296,52 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- 344,04 EUR od 30. studenoga 2010. do isplate,

- 385,65 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 300,11 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 351,75 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 334,13 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 337,34 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- 411,92 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 419,18 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 481,49 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 449,48 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 414,44 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 376,31 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 373,69 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate,

- 389,88 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 403,99 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 293,27 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 392,64 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 398,83 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 403,07 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 395,94 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 397,81 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 392,47 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 381,08 EUR od 30. rujna 2012. do isplate,

- 393,39 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- 399,30 EUR od 30. studenoga 2012. do isplate,

- 395,00 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 371,77 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 391,50 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 393,23 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- 385,49 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- 361,44 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- 360,83 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 366,74 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- 376,21 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- 389,33 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- 382,56 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- 387,35 EUR od 30. studenoga 2013. do isplate,

- 392,79 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

- 274,65 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

- 280,94 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

- 278,88 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate,

- 271,92 EUR od 30. travnja 2014. do isplate,

- 269,69 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate,

- 270,70 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- 278,60 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate,

- 285,25 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- 283,87 EUR od 30. rujna 2014. do isplate,

- 289,63 EUR od 31. listopada 2014. do isplate,

- 293,53 EUR od 30. studenoga 2014. do isplate,

- 291,23 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate,

- 293,36 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 28. veljače 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 30. travnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. svibnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 30. lipnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. srpnja 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 31. kolovoza 2015. do isplate,

- 291,87 EUR od 30. rujna 2015. do isplate,

i to:

- po stopi od 14% godišnje od 31. listopada 2009. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici BŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 4.438,14 EUR (četiri tisuće četiristo trideset osam eura i četrnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007-Odluka USRH, 84/2008, 96/2008-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023-dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe sa zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom sa osnova ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope iznosa i otplate kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF iz Ugovora o kreditu sklopljenog 9. lipnja 2006. u iznosu od 23.855,64 eura sa zateznim kamatama, a koja ništetnost je utvrđena sukladno čl. 12. ZPP-a time da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu dana 6. travnja 2016.

6. U žalbenom postupku sporno je, da li su predmetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li tužiteljica ima pravni interes na predmetni tužbeni zahtjev kao i isplatu obzirom na sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu 6. travnja 2016.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa osnovani su žalbeni pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatom kako će to nastavno biti obrazloženo.

11. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita dana 9. lipnja 2006. sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u iznosu od 202.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita uz redovnu kamatnu stopu promjenjivu sukladno odluci banke; da se tužiteljica navedeni iznos obvezala tuženiku platiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja:

- da je nesporno da se radilo o potrošačkom kreditu za kupnju kuće;

- da su stranke 6. travnja 2016. sklopile Aneks uz predmetni Ugovor o [broj kredita] (dalje: Aneks) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15.;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da tužiteljica ima svojstvo potrošača;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka ZŠ, supruga tužiteljica;

- da je tuženik tijekom postupka odustao od saslušanja djelatnika banke CŠ;

- da tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo;

- da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštena te samim time i ništetna;

- da tužiteljica sklapanjem Ugovora o konverziji nije u cijelosti ostvarila povrat onoga što joj je bilo nezakonito naplaćeno i da nije ostvarila zaštitu pruža Direktiva 93/14 EU koja je implemenitrana u naš pravni sustav;

- da je radi utvrđenja visine zahtjeva izveden dokaz financijsko knjigovodstvenog vještačenja po vještaku Nataliji Jambrečić ;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka preplata ukupno iznosi 23.855,64 eura;

- da stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke;

- da je prigovor zastare neosnovan;

12. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je sukladno čl. 12. ZPP-a zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana sklapanja konverzije i da se sklapanjem konverzije tužiteljica nije odrekla prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da su predmetne odredbe ugovora ništetne, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan.

14. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

15. U odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke dana 6. travnja 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

16. Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je sukladno čl. 12. ZPP-a utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 9. lipnja 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

17. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502. c ZPP.

18. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

19. Jednako tako, iz stanja spisa proizlazi da je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka RŠ iz čijih iskaza proizlazi da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, te je prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

20. Ovdje valja ukazati da je tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke.

21. Stoga, kako tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužiteljici na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

22. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da je pregovarao sa tužiteljicom kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

23. U konačnici, prednik tuženika je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

24. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužiteljici dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

25. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

26. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužiteljice o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

27. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu od 6. travnja 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

28. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 9. lipnja 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti CHF, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese, a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

29. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive, dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

30. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

31. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pobijani dio prvostupanjske odluke kojima s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno nalazu i mišljenju vještaka, valja reći kako između stranaka sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu od 6. travnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

32. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks uz ugovor o kreditu od 6. travnja 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljičin položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužiteljici traženu razliku preplaćenog iznosa.

33. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

34. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

35. Stoga, zbog odredbi čl. 19. a-19. e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 9. lipnja 2016. sukladno odredbi čl. 19. a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111.ZOO.

36. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl.1111-čl. 1120. ZOO).

37. Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl. 1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

38. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 6. travnja 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19. c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 6. travnja 2016. za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica u anuitetima otplatila, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19. c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.

39. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužiteljica koja je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatila konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

40. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor od 6. travnja 2016. zaključenog tužiteljičinim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužiteljica i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja Ugovora 9. lipnja 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.

41. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu, radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323 st. 1. ZOO vraćeni tužiteljici da bi ih ona potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz Ugovora od 9. lipnja 2006. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa od 6. travnja 2016.

42. Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

43. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja CHF jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužiteljica nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 6. travnja 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

44. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu od 6. travnja 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

45. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 9. svibnja 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.

46. Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.

47. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu KŠ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2 ZOO.

48. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu od 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO

49. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu od 6. travnja 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22).

50. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava "fluktuirajućih tečajeva" a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja CHF u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje ("unfair surprise") za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 9. svibnja 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi.

51. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

52. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa ugovora o kreditu.

53. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Aneksa od 6. travnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice s obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks od 6. travnja 2016. sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.

54. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Aneksa od 6. travnja 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.

55. Stoga je, slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP Preinačiti navedenu presudu te odlučiti kao u stavku I. izreke ove odluke.

56. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda B i Z od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

57. Stoga je, slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu i u odluci o troškovima te odlučiti kao u stavku I. izreke ove odluke.

58. Iako je uspio sa žalbom, tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka te je odlučeno kao u stavku II. izreke ove odluke.

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej