Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1448/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Penić Lukač, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Davorinu Tamašu, odvjetniku iz Slatine, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-622/2025-4 od 29. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-622/2025-4 od 29. prosinca 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su nepoštenima i ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke sadržane u Ugovora o kreditu sklopljenom između stranaka 16. ožujka 2005. (točka I. izreke). Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da je tuženik povrijedio interes i prava tužiteljice kada je koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 8.789,97eur sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate (točka III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.566,16 eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., III. i IV. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže presudu preinačiti, podredno ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a na navode žalitelja valja odgovoriti da presuda i rješenje sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama i nema proturječja između stanja spisa i danih razloga.

5. Neosnovano tuženik osporava prvostupanjsku presudu smatrajući da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 187. ZPP jer tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje činjenice, i to u dijelu kojim tužiteljica predlaže da sud utvrdi da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kada je koristio nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (točka I. izreke prvostupanjske presude). Tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je pravni prednik tuženika povrijedio prava i interese tužiteljice tako što je u Ugovoru koristio ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kada tužiteljica ostvaruje prava za koja smatra da joj pripadaju temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, ona ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti takve odredbe, posebno onda kada se ima u vidu da joj tuženik u postupku osporava vezanost učincima presuda donesenih u kolektivnom sporu. Valja navesti da i slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. ( a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Anexa ugovoru o kreditu nije izgubi la pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

6. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu smatrajući da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP. Tužiteljica je podneskom od 13. lipnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev. Time što je sud postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, sud prvog stupnja je pravilno postupio jer je tužiteljica tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Osim toga, tužiteljica je u tužbi potraživala isplatu iznosa od 73.000,00 kn/9.688,77 eur, dok je nakon provedenog financijskog vještačenja postavila zahtjev za isplatom iznosa od 8.789,97 eur, radi čega se ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP kojom je propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugo zahtjeva uz postojeći.

7. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te isplatom iznosa od 8.789,97 eur na ime preplate po ugovoru o kreditu zbog ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o [broj kredita] od 16. ožujka 2005. kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 420.000,00 CHF. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 5,25 % koja je promjenjiva i koja se određuje odlukom kreditora (tuženika). Nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 19. srpnja 2016. sklopili Sporazum o konverziji kojim je provedena konverzija tužiteljeva kredita u kredit denominiran u EUR.

9. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog, postupka je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštena, i posljedično tome, ništetna. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

10. Tuženik u žalbi prije svega ističe da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u CHF s valutnom klauzulom u kunama u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbe čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe cjelokupne Glave IVa ZPK i svrhu konverzije kredita, tužiteljica nema osnove potraživati utuženi iznos.

11. S obzirom da je predmet spora utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 16. ožujka 2005. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe, ovaj sud smatra da kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica primarno temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

15. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

17. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi da je sud zanemario odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK, te da je trebao teleološki a ne gramatički tumačiti odredbe Glave IV.a ZPK. Pritom tuženik ističe da je imao zakonsku obvezu tužitelju ponuditi konverziju kredita, te da je tužiteljica mogla samostalno odlučiti hoće li s tuženikom sklopiti Sporazum o konverziji.

18. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda. biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

20. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

21. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK/15 potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Dakle, predmet reguliranja ZID ZPK/15 je konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK/15 jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

22. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju nejasno je, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2005. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno, a još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na jednostavno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju. Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpuno restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno. Osim toga, nema nikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu, razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

23. Tuženik u žalbi ističe i da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji se vodio pod brojem Gos-1/2019, te odredbi čl. 81. st. 5. ZZP/03. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl. brojem Gos-1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa je nejasno zašto bi za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka bilo uopće pravno relevantno.

24. Što se tiče primjene odredbe čl. 81. st. 5. ZZP/03 ista propisuje da se odredbe glave o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na odredbe na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Sporazum o konverziji nedvojbeno sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu ne predstavljaju zakonske odredbe prisilne naravi koje su unijete u ugovor u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP, već su izraz suglasne volje stranaka. Stoga odredbe osnovnog ugovora o kredita, suprotno stavu i žalbenim navodima tuženika, nisu izuzete od ispitivanja nepoštenosti u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZK.

25. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je tužitelj ica stavljena u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugore s valutnom klauzulom u EUR, te da joj nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ne pripadaju prava kao i potrošačima koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u CHF, a iste nisu konvertirali u EUR. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (20. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu resti tuciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

26. Ukazuje se da je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

27. Odlukom Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG od 23. studenoga 2017. pod to č. 85. Navodi se da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

28. Isto tako, odlukom Suda Europske unije broj C-118/17 OJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

29. Slijedom naprijed iznijetog, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je nakon sklapanja Sporazuma o konverziji te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu OJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu K protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

31. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno ili nepotpuno utvrdio činjenično stanje potrebno je navesti da je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio spornu odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te je na temelju istih pravilno utvrdio da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, tužiteljici bila nerazumljive, da je ista uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da je ista u tom dijelu nepoštena. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

32. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je nastupila zastara za pojedina mjesečna potraživanja. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05,41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljem tekstu: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara je prekinuta u smislu čl. 241. ZOO, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara počela ponovno teći. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnove isplate zbog ugovorenih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći 13. lipnja 2014. (kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna). Stoga je tužba od 11. lipnja 2019. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

33. Kako je utvrđeno da su ništetne odredbe kojom banka može vršiti promjenu ugovorene kamatne stope u skladu s odlukama banke, te kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, posljedica takvih ništetnih odredbi u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora.

34. Visinu tužbenog zahtjeva je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke iz čijeg nalaza proizlazi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.789,97 eur.

35. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08) kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio.

36. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

37. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

38. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada joj je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

40. Odluka o troškovima postupka je također pravilna i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 5. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 155. ZPP, tužiteljici, koja je trošak zatražila do završetka raspravljanja (čl. 164. st. 3. ZPP) dosudio parnični trošak sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Pravilno je sud prvog stupnja primjenom Tbr. 9. točka 3. OT tužiteljici za pristup na ročište za objavu presude priznao trošak od 50 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur, 100,00 eur, jer se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje postupka.

41. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkama I., III. i IV. izreke.

42. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer žalba nije bila osnovana (čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić