Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-439/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinjama toga suda Roberti Pandža, predsjednici vijeća, Jadranki Travaš, članici vijeća - sutkinji izvjestiteljici i Kseniji Grgić, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Juričan, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik AUN iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-807/2019-29 od 11. prosinca 2025., na sjedn ici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P - 807/2019-29 od 11. prosinca 2025. u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. i V. i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja:

„ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.428,91 eur (slovima: tritisućečetiristodvadesetosameura i devedesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 60,46 eur tekućom od 30. rujna 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 56,05 eur tekućom od 31. listopada 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 58,42 eur tekućom od 30. studenog 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,72 eur tekućom od 31. prosinca 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 60,93 eur tekućom od 31. siječnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 140,81 eur tekućom od 30. travnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 108,46 eur tekućom od 31. svibnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 71,24 eur tekućom od 30. lipnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 83,89 eur tekućom od 31. srpnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 72,39 eur tekućom od 31. kolovoza 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 65,79 eur tekućom od 30. rujna 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 64,97 eur tekućom od 31. listopada 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 64,38 eur tekućom od 30. studenog 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,28 eur tekućom od 31. prosinca 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,33 eur tekućom od 31. siječnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,56 eur tekućom od 29. veljače 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 68,51 eur tekućom od 31. ožujka 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,53 eur tekućom od 30. travnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,48 eur tekućom od 31. svibnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 68,97 eur tekućom od 30. lipnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,48 eur tekućom od 31. srpnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 0,68 eur tekućom od 30. rujna 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 204,45 eur tekućom od 31. listopada 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 205,77 eur tekućom od 31. siječnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 68,84 eur tekućom od 28. veljače 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,04 eur tekućom od 31. ožujka 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,28 eur tekućom od 30. travnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 62,59 eur tekućom od 31. svibnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 62,47 eur tekućom od 31. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 227,50 eur tekućom od 31. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 104,13 eur tekućom od 30. studenog 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 1,05 eur tekućom od 31. prosinca 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 101,21 eur tekućom od 31. siječnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 30,47 eur tekućom od 30. lipnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 171,58 eur tekućom od 31. srpnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 35,81 eur tekućom od 31. kolovoza 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 35,54 eur tekućom od 30. rujna 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 36,68 eur tekućom od 31. listopada 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 37,48 eur tekućom od 30. studenog 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 134,14 eur tekućom od 30. travnja 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 20,48 eur tekućom od 31. kolovoza 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 219,07 eur tekućom od 30. rujna 2015.g. pa do isplate, time da se stopa zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa nadalje određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u skladu s odredbama čl.29 ZOO, u roku od 15 dana.“

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

r i j e š i o  j e

Ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom IV. izreke bez vraćanja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 13. travnja 2006. sklopljen između tužitelja AU i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička, solemniziran kod Javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina pod brojem: OU377/06-1 dana 14. travnja 2006.g. i to:

- t.4 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje kamate, koja se obračunava u CHF, po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,

- t.7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a u slučaju promjene kamatne stope iz t.4 da tužitelj kao korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.428,91 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to navedeno u točki II. izreke. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno glavnica vezana za CHF.

Pod točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.230,48 EUR.

Pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.425,24 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2025. do isplate.

2. Protiv ove presude u dijelu pod točkom I., II. IV. i V. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastav žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 96/08, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom utvrdio ništetnost i bez pravnog učinka dio odredaba t.4. Ugovora o kreditu broj 9011151934 od 13. travnja 2006. kojim je ugovoreno plaćanje kamate, koja se obračunava u CHF, po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te t.7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a u slučaju promjene kamatne stope iz t.4 da tužitelj kao korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete te je naložio isplatu iznosa navedenih u točki II. izreke pobijane presude temeljem odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05 - dalje: ZOO) smatrajući da tuženik navedeni iznos duguje tužitelju s osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu do izvršene konverzije predmetnog Ugovora o kreditu.

6. Između stranaka je nesporno da su tužite lj, odnosno korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu 13. travnja 2006. a na temelju kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 47.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja te da je čl. 4. istog ugovora određena kamatna stopa u visini od 4,35% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

7. Odlučujući o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu t.4. kojom je ugovoreno plaćanje kamate koja se obračunava u CHF i t. 7. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a u slučaju promjene kamatne stope iz t. 4. da tužitelj kao korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, obzirom da ugovarajući navedene odredbe tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao tužitelja o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje odluke. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da su navedene odredbe ništetne sukladno čl. 322. ZOO-a te čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03).

8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržane u t. 4. i 7. nepoštene jer se o njima nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati budući da su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru pa je time položaj tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu bio nepovoljniji obzirom da je tužitelj pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

9. Tako je prvostupanjski sud na temelju, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 te primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, dalje: ZZP-a/14), te čl. 322. ZOO-a pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. S tim u vezi, valja reći da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu dana 12. prosinca 2015. nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Zbog navedenog valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

11. Nije sporno da su tužitelj i tuženik 12. prosinca 2015. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj temelju 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) izvršili konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12. Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozvao na pravna shvaćanja zauzeta u odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima je i tuženik, a radi utvrđenja ništetnosti odredaba o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditima koji su zaključeni u određenom vremenskom periodu i to na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj P-1401/12 u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbe o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne.

13. Odbijen je i prigovor zastare, obzirom da je zastarni rok kod stjecanja bez osnove 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako tužitelj traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu rok počinje teći od 13. lipnja 2014., a kod utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe zbog valutne klauzule rok teče od 16. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko vještačenje kojim je utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule više preplat io do sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu iznos od 3.428,91 EUR.

15. Prvostupanjski sud je primjenom 1111. i 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti nalažući tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.428,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. Tuženik tijekom postupka a sada i u žalbi osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva ističući da je tužitelj s tuženikom dana 12. prosinca 2015. sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, kojim je na temelju Zakona izvršena konverzija osnovnog ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EU sukladno odredbama ZID ZPK/15 temeljem kojeg su se suglasnom voljom ugovornih strana izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu s učinkom sklapanja od dana sklapanja takvog ugovora na način da se položaj tužitelja izjednači s položajem potrošača koji je koristio kredit s valutnom klauzulom, u EUR.

17. Međutim, ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da predmetnim Dodatkom Ugovora o kreditu koji je zaključen temeljem ZID ZPK/15 te sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Naime, ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

19. Treba reći da je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

20. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

21. U konkretnom slučaju između stranaka je nesporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu.

22. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

23. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

24. Međutim, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, sud prvog stupnja ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačni pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.

25. Stoga se nepravilnim ukazuje shvaćanje prvostupanjskog suda kako sklapanjem Dodatka, sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s toč. 4. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (toč. 4. i 5. st. 1. čl. 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

26. Također valja reći da stroga pravila o konverziji i načinu njezina izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja, korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, obzirom da je od odlučnog značenja i da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

27. Stoga, ovaj sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao

28. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 1111. ZOO - a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba čl. 4. st. 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obi lježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.

29. Slijedom navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3 . ZPP-a, preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 3.428,91 EUR tužitelju sa pripadajućim kamatama.

30. Kako ne postoji tražbina tužitelja to nema osnove niti za odlučivati o prigovoru prijeboja, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti presudu bez vraćanja na ponovno suđenje , te odlučiti kao u izreci rješenja.

31. Obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka pod točkom V. izreke te odlučiti o troškovima temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice A i N, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj djelomično usp io u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

31.1. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj trošak.

31.2. Imajući u vidu gore navedeno odlučeno je i da žalbeni trošak svaka stranka snosi svoj trošak.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Roberta Pandža