Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-898/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Lina Budak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naklade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1362/2021-124 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice ŠR kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn -1362/2021-124 od 30. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke te dijelu pod točkom II izreke za parnični trošak sa kojim nije uspjela.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži naložiti tuženici isplatu 147.633,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na 138.250,00 eura od dana nakon donošenja presude do isplate, na 9.383,50 eura od dana podnošenja tužbe 30. studenoga 2003. do isplate, zatim isplatiti 17.664,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2005. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2006. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2007. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2008. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2009. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2010. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2011. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2012. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2013. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2014. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2015. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2016. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2017. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2018. do isplate, na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2019. do isplate te na 1.104,00 eura od 10. siječnja 2020. do isplate, kao i trošak parnice s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana nakon dana donošenja presude do isplate, sve uplatom na žiro - račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Line Budak, IBAN:

[broj bankovnog računa] kod Zagrebačke banke d.d., Zagreb dok je pod točkom II izreke odlučeno kako svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom I izreke te dijelu pod točkom II izreke za parnični trošak sa kojim nije uspjela, žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 i 146/25., u daljnjem tekstu: ZPP) pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl . 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti istaknuta bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 15. rujna 2025. izr ijekom nisu imale daljnjih dokazni prijedloga pa nije niti osnovan žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koju je pretrpjela ona i njezin, sada pok. brat BR te njezina, sada pok. majka ŽR, uslijed smrtnog stradavanja NR, oca tužiteljice i njezinog pok. brata te supruga njezine pok. majke u selu [adresa] dana 24. lipnja 1996, kada je aktivirana protupješačka nagazna mina Prom-1 na oranici uslijed čega je prednik tužiteljice zadobio vrlo teške ozljede od kojih je preminuo **.**.1996.

6.1. Ovo stoga, što je postavljanje mine izvršeno protupravnim radnjama pripadnika Hrvatskih oružanih snaga PR odnosno, odgovornošću tuženice prema odredbama Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine broj 117/03 - dalje ZORH) odnosno, Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (Narodne novine 117/03 - dalje ZOŠTA).

7. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev ocjenom kako ne postoji odgovornost tuženice za štetu koju su pretrpjeli tužiteljica te njezin pok . brat i pok. majka uslijed smrti supruga i oca, sukladno odredbama ZORH jer prema odredbi čl. 1. ZORH tuženica odgovara za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj i redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom s time, da prema odredbi čl. 1. st. 2. ZORH tuženica odgovara po općim pravilima o odgovornosti za štetu i to samo onu iz čl. 1. koja nema karakter ratne štete sukladno odredbi čl. 3. ZORH.

8. Naime, prvostupanjski sud zaključuje kako je PR u vrijeme nastanka štetnog događaja 24. lipnja 1996. bio pripadnik Hrvatskih oružanih snaga ali je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-116/03 od 5. studenog 2003. oslobođen optužbe da je između ostaloga , točno neutvrđenog dana u mjestu [adresa] na njivi vlasništva CR u zemlju postavio protupješadijsku minu Prom 1 kao minu iznenađenja, tako da je dana **.**.1996. CR u društvu s prednikom tužiteljice radeći na polju tu minu aktivirao, uslijed čije eksplozije je CR na mjestu preminuo a prednik tužiteljice zadobio višestruke ozljede od kojih je preminuo **.**.1996. dok su KR, sin CR i KR, sin G, zadobili teške tjelesne ozljede, pa da bi time počinio teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti.

8.1. Uz to ne prihvaća iskaz saslušanog svjedoka IR koji je kao policijski službenik provodio detektiranje i pronalazak minsko-eksplozivnih naprava postavljenih od VRO-Oluja pa do 1998., jer njegov iskaz nije u kaznenom postupku prihvaćen kao dokaz krivnje PR za počinjenje kaznenih dijela koja su mu stavljena na teret a predstavlja i neživotan i neuvjerljiv navod da bi mu PR osobno priznao počinjenje teških kaznenih dijela uslijed kojih bi se izložio dugogodišnjoj zatvorskoj kazni te ujedno nema niti dokaza da bi ovaj svjedok kao službena osoba o tim saznanjima sastavio odgovarajuća službena izvješća i poduzeo radnje u svrhu procesuiranja počinitelja tih kaznenih dijela.

9. Tako zaključuje da tuženica ne odgovara u smislu odredbi ZORH dok ocjenom provedenih dokaza u svijetlu odredbi ZOŠTA zaključuje da stradavanje prednika tužiteljice uslijed aktiviranja mine postavljene u zemlju na njivi svakako predstavlja akt nasilja, ali ne udovoljava ispunjenju pretpostavki na temelju kojih bi u smislu ZOŠTA odgovarala tuženica jer je to potrebno dokazati u svakom pojedinom slučaju a što tužiteljica u ovoj parnici nije uspjela.

10. Nije sporno da je selo [adresa] bilo okupirano tijekom Domovinskog rata i oslobođeno tek u vojno-redarstvenoj akciji Oluja dana 6. kolovoza 1995. a prema dopisu kabineta načelnika glavnog stožera OS RH, Ministarstva obrane od 1. lipnja 2012. su protupješačke rasprskavajuće mine Prom 1, od koje je stradao prednik tužiteljice, bile proizvedene samo u bivšoj Jugoslaviji u Valjevu (Republika Srbija), za potrebe bivše JNA i njima je mogla raspolagati samo JNA dok Republika Hrvatska nije imala mogućnost kupnje predmetnih mina a sve mine Prom 1, porijeklom su iz vojnog arsenala bivše JNA te su se u Domovinskom ratu koristile u sukobima dok su oružane snage Republike Hrvatske početkom Domovinskog rata kod preuzimanja skladišta i vojarni bivše JNA zatekle navedene mine koje su 2001. godine uništene.

11. Svjedok ĆR u dijelu svog iskaza posredno je potvrdio navode iz dopisa Glavnog stožera te istaknuo kako je na tom području bilo dosta zaostalih mina, pa tako i spornih mina Prom 1 koje su prethodno postavili pripadnici srpskih paravojnih formacija te da je inače 1999. teško dokazati, gotovo nemoguće da je nešto bilo postavljeno 1995. a aktiviralo se 1997. zbog čega u ovom postupku nije bilo moguće sa potrebnom sigurnošću utvrditi niti porijeklo mine od koje je stradao prednik tužiteljice, niti tko je tu minu postavio a naročito ne iz kojih pobuda je to učinjeno.

12. Zato prvostupanjski sud pravilno zaključuje da tužiteljica nije dokazala kako bi u smislu odredbi ZORH i ZOŠT postojala odgovornost tuženice za štetu nastalu stradavanjem i kasnije smrću NR.

13. S obzirom da je u ovom predmetu proveden iscrpan i dugotrajan parnični postupak na što ukazuje i tužiteljica, prvostupanjski sud je ocjenom svih predloženih dokaza pravilno primijenio označeno materijalno pravo propisano kako odredbama ZORH tako i odredbama ZOŠT i zaključio da ne postoje dokazi na temelju kojih bi mogla biti utvrđena odgovornost Republike Hrvatske.

14. Prvostupanjski sud je tako, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja i ocijenio kako tužiteljica nije dokazala da bi stradavanje njezina prednika, koje prema pravomoćnoj presudi nije uzrokovao pripadnik Hrvatskih oružanih snaga PR, predstavljalo akt terora poduzetog s ciljem narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećajne nesigurnosti građana.

14.1. Ovo je pravilno utvrđeno ocjenom iskaza svjedoka IR, ali dovodeći taj iskaz u odnos sa sadržajem pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-116/03 od 5. studenog 2003. zaključkom, da njegov iskaz ne može predstavljati dokaz kako bi se uopće radilo o mini iznenađenja koju je postavila hrvatska vojska jer su takve mine postavljali i pobunjeni Š prema sadržaju dopisa Ministarstva obrane, Glavnog stožera OSRH od 1. lipnja 2012. gdje se navodi da su se takve mine proizvodile samo u bivšoj Jugoslaviji, u Republici Srbiji za potreba bivše JNA a neupitno je selo [adresa] u općini [adresa] bilo okupirano tijekom Domovinskog rata kada su navedenim minama raspolagale vojne i paravojne formacije koje su kontrolirale okupirana područja i kojima su sredstva bivše JNA, pa tako i mine Prom 1 bile dostupne u velikim količinama.

14.2. Tako nije moglo biti utvrđeno kako bi se uopće radilo o mini postavljenoj nakon Domovinskog rata a pogotovo ne djelovanjem pripadnika Hrvatske vojske i to još sa ciljem zastrašivanja i izazivanja osjećaja nesigurnosti građana.

15. Tužiteljica vlastitom ocjenom samo nekih provedenih dokaza a ocjena dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP i to kako svakog zasebno tako i svih dokaza zajedno, je isključiva ovlast prvostupanjskog suda, ne može dovesti u sumnju pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda.

16. Pri tome žaliteljica ukazuje samo na neke, tek pojedinačno istaknute dijelove iskaza svjedoka IR bez osvrta kako na taj iskaz u cjelini tako i na sve provedene dokaze zajedno, .iako je taj svjedok uz ostalo, utvrdio da su eksplozive postavljale i druge osobe radi različitih motiva (primjerice domaće stanovništvo radi zaštite od protupravnog djelovanja B) s time, da je u kaznenom postupku koji se vodio protiv PR iskaz svjedoka IR ocjenjen nepouzdanim i neprihvatljivim za donošenje sigurnih zaključaka o odgovornosti pripadnika Hrvatske vojske, jer su utvrđene nelogičnosti i suprotnosti u njegovom iskazu a pogotovo u odnosu na činjenice koje su nesumnjivo utvrđene u ostalim izvedenim dokazima .

16.1. U ovom dokazu su naime s pravom uočene nelogičnosti jer je životno neuvjerljivo kako bi PR ovom svjedoku, svjestan da se radi o službenoj osobi angažiranoj na otkrivanju osoba koje su možebitno postavljale mine iznenađenja na tom području, priznao da je sam postavio sve mine iznenađenja a da s druge strane, svjedok ĆR ne bi poduzeo potrebne mjere na prikupljanju dokaza po pitanju kakvog priznanja.

17. Žalbeni razlog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja uglavnom za tužiteljicu predstavlja nepotpuna ocjena iskaza ĆR iako upravo njezini žalbeni navodi predstavljaju takav, tek djelomični prikaz iskaza tog svjedoka, bez ocjene cjelovitog dokaznog postupka na osnovi kojega bi bilo moguće zaključiti o odgovornosti tuženice za predmetni štetni događaj.

18. S obzirom na sve iznijeto nisu ostvareni žalbeni razlozi tužiteljice jer na temelju opsežno provedenog dokaznog postupka nije bilo moguće utvrditi odgovornost tuženice a na zaključak prvostupanjskog suda ne utječe niti činjenica da je saslušan svjedok TR kao osoba bez saznanja o štetnom događaju dok je drugi svjedok istog imena i prezimena u međuvremenu preminuo a niti sadržaj i način zastupanja tuženice u drugoj parnici koja se vodila u odnosu na druge osobe stradale u predmetnom štetnom događaju.

19. Naposlijetku niti iz iskaza svjedoka IR i SR sa dovoljnim uvjerenjem nije bilo moguće utvrditi da je mina postavljena baš neposredno prije ogrtanja krumpira na oranici SR, čime bi otac tužiteljice bio žrtva terorističkog napada iz mržnje i to baš samo zbog svoje nacionalnosti pa budući da sugestivni i selektivni navodi tužiteljice nisu opravdani dokazima provedenim u ovom postupku, prvostupanjska presuda je donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava.

20. Slijedom iznijetog iz utvrđenih činjenica nije bilo moguće zaključiti kako bi se ovdje radilo o terorističkom aktu u smislu odredbe čl. 1.ZOŠTA, a za koju štetu bi tuženica odgovarala na načelu društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja (čl. 2. ZOŠTA) jer za ocjenu je li neko nasilje ima značajke terorističkog akta nisu od značaja samo objektivna obilježja tog djela već je nužno da je riječ o nasilju poduzetom s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana a tužiteljica nije dokazala da bi njezin prednik ubijen aktom nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda i zastrašivanjem te izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, moguće i iz političkih pobuda, s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

21. Kako nadalje nisu počinjene niti povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori, broj 18/97 i 6/99) te Povelje Europske unije o temeljnim pravima kao i povrede odredbi Ustava Republike Hrvatske koje tek paušalno u žalbi ističe tužiteljica, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

22. Odluku o parničnom trošku je nadalje prvostupanjski sud čak donio uz odstupanje od odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema kojoj odredbi je s tranka koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka pa tako ne postoji niti jedan zakonski razlog zbog kojega bi tuženica bila u obvezi naknaditi troškove parnice tužiteljici, koja je parnicu u cijelosti izgubila te je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena njezina žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu pod točkom II izreke , za parnični trošak tužiteljice, sa kojim nije uspjela.

U Zagrebu 28. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis