REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-755/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B2 Kapital d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB 57509775367, kojeg zastupa punomoćnik Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika OH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Jasminka Hodžić, odvjetnica u Rijeci, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-777/2024-2 od 30. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10246/2023-34 od 25. travnja 2024, na sjednici održanoj 28. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja u prijedlogu se odbija, a u odnosu na naznačene povrede temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude citirane u uvodu ove odluke zbog pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Ističe i povredu temeljnih ljudskih prava.

1.2. Naznačena pitanja glase:

„1. Dopušta li odredba članka 467. st. 1 ZPP-a mogućnost iznimke, odnosno postoji li ikakva mogućnost da drugostupanjski sud u svojoj odluci rješavajući po žalbi stranke koja se žalila, utvrdi činjenično stanje suprotno od onoga kako ga je utvrdio prvostupanjski sud?

2. Može li drugostupanjski sud u sporu male vrijednosti odluku donijeti na temelju utvrđenog činjeničnog stanja koje je različito od onog utvrđenog prvostupanjskom presudom?

3. Kada je tužitelj kao ovršenik na temelju zaključka prvostupanjskog suda upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate, a taj tužbeni zahtjev mu je pravomoćno odbijen, ima li on zakonski osnov tražiti od tuženika povrat onoga što je ovrhom naplaćeno?

4. Može li sud istodobno odbiti tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate odnosno tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom, a onda unatoč odbijanju primarnog i deklaratornog tužbenog zahtjeva, naložiti tuženiku da tužitelju vrati novčani iznos koji je stekao na temelju valjane ovršne isprave i na temelju pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate koje sud nije proglasio nedopuštenim?

5. Jesu li sudovi u smislu odredbe članka 333. ZPP-a vezani za pravomoćnu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev radi proglašenju ovrhe tj. izravne naplate nedopuštenom i mogu li sudovi ponovno raspravljati o već pravomoćno presuđenoj stvari?

6. Čini li sud apsolutno bitnu povredu odredbe članka 354. st. 2. t. 6., 9. i 11. ZPP-a i povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 29. st. 1. Ustava RH, kada ponovno raspravlja i odlučuje o već pravomoćno presuđenoj stvari?

7. Je li u sporovima male vrijednosti sud ovlašten razmatrati navode tužitelja koji su izneseni nakon podnošenja tužbe te vršiti uvid u isprave koje su dostavljene nakon podnošenja tužbe?

8. Je li u sporovima male vrijednosti sud ovlašten dopustiti preinaku tužbenog zahtjeva kojim se traži povrat iznosa koji je ustegnut u ovršnom postupku, iako je taj iznos ustegnut i ovrha provedena i prije podnošenja tužbe sudu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom pa je taj tužbeni zahtjev sukladno članku 461. a ZPP -a trebao biti postavljen još u tužbi?

9. Kada je tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom odbijen, slijedom čega je tuženik uspio u sporu, dok je tužbeni zahtjev za povrat iznosa koje je tuženik stekao temeljem ovršne isprave usvojen, slijedom čega tuženik nije uspio u sporu, je li sud prilikom odmjeravanja troškova postupka povrijedio odredbu članka 154. st. 2. i 4. ZPP-a, kada je naložio tuženiku da nadoknadi sve troškove parničnog postupka tužitelju, iako je tužitelj tek djelomično uspio u sporu?“.

2. Na prijedlog nije odgovoreno.

3. Postupajući prema odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. –pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.–Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23. i 146/25., - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je ocijenio da u pogledu naznačenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa nije riječ je o pravnim pitanjima važnim za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

3.1. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja nedopuštenom izravne naplate po osnovi za plaćanje prema rješenju Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-741/19 od 18. veljače 2020., ne sporeći potraživanje tuženika ali ističući prigovor prijeboja tražbina. Nakon što je izravna naplata završena prijenosom tražbine na tuženika tužitelj je istakao zahtjev za isplatu prenesenih sredstava.

3.2. Nižestupanjski sudovi polazeći od odredbe čl. 56. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22. i 6/24. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, - dalje: OZ), u svezi čl. 210. st. 2. OZ , - a kojom odredbom je propisano: „(1) Ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba iz članka 52. i 53. stavka 1. ovoga Zakona provede prije nego što se glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku zaključi, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave, i bez pristanka ovrhovoditelja kao tuženika, preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da ovrhovoditelju naloži da mu vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom te da mu naknadi štetu koju je zbog toga pretrpio, uključujući i troškove ovrhe u kojoj je ovrhovoditelj ostvario svoju tražbinu.“ - ocjenjuju preinaku tužbe dopuštenom. To iz razloga jer da je odredba čl. 56. OZ lex specialis u odnosu na odredbe čl. 190. i 191. ZPP, te se u pobijanoj odluci u tom smislu poziva i na ovosudnu odluku Rev-506/2021-2 od 18. siječnja 2019.

3.3. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik podnio rečeni zahtjev za izravnu naplatu, a da je tužitelj, kao ovršenik, podnio pravno sredstvo iz čl. 210. OZ i u prijedlogu za proglašenje izravne naplate nedopuštenom istakao prigovor da je tražbina iz osnove za plaćanje Povrv-741/2019 prestala prijebojem, zatim je utvrdio da je izjava o prijeboju od 5. ožujka 2020., da je sa računa tužitelja na račun tuženika prenesen iznos od 296,39 eura 15. lipnja 2020. te nadalje da je ugovorom o cesiji zaključenim sa Erste & Steiermarkische Bank d.d. od 16. srpnja 2015. na tužitelja pravovaljano prenesena tražbina. Taj sud je zaključio da je prijeboj tužitelja zakonit, a da je ugovor o cesiji zaključen sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., - dalje: ZOO).

3.4. Navedena utvrđenja i zaključke prihvaća drugostupanjski sud.

3.5. Vezano za prigovor tuženika da je pravomoćno odbijen zahtjev tužitelja za proglašenje izravne naplate nedopuštenom, nižestupanjski sudovi se pozivaju na odredbu čl. 210. st. 4. OZ, te čl. 1111. ZOO u svezi čl. 56. st. 3. OZ.

3.6. Odredba čl. 210. st. 4. OZ glasi: „ Ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (članak 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete.“

3.7. U odnosu na prva dva pravna pitanja iz prijedloga prvenstveno se ističe da drugostupanjski sud ni na koji način nije utvrdio činjenično stanje različito od utvrđenja prvostupanjskog suda. Stoga ta dva pitanja nisu važna za odluku u sporu, o njima ne ovisi uspjeh predlagatelja.

3.8. Vezano za treće, četvrto i peto pitanje ističe se da je odgovor na ta pitanja sadržan upravo u citiranoj odredbi čl. 210. st. 4. OZ, a to se posljedično odnosi i na šesto pitanje koje je formalno koncipirano u smislu postojanja bitne postupovne povrede i povrede temeljnog ljudskog prava, a sadržajno (vezano za raspravljanje „o presuđenoj stvari“) je odgovor na to pitanje, u okolnostima konkretnog slučaja, također sadržan u navedenoj odredbi Ovršnog zakona.

3.9. U odredbi čl. 56. st. 1. OZ, koja je prethodno citirana, sadržan je u svojoj suštini i odgovor na sedmo i osmo pitanje.

3.10. Devetim pitanjem problematizira se uspjeh stranaka u sporu. Međutim, odgovor na to pitanje usko je, u ovoj pravnoj stvari, također vezan uz sadržaj odredbe čl. 210. st. 4. OZ i u tom kontekstu se uspjeh treba ocjenjivati, a u kojem smislu su sudovi i postupali. Stoga ni od odgovora na to pitanje ne ovisi predlagateljev uspjeh u sporu.

4. Zaključno, u odnosu na ocjenu ispunjenja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP predlagatelj niti ne navodi da bi u vezi postavljenih pitanja postojala različita praksa nižestupanjskih sudova koju bi trebalo ujednačiti, da odluka odstupa od prakse ovog suda ili da bi trebalo preispitati sudsku praksu, što je osnovni smisao revizijskog postupka (ona koja je navedena uz prva dva pitanja ne koincidira predmetnoj situaciji). Umjesto toga predlagatelj u prijedlogu izražava nezadovoljstvo s iznesenim zaključcima drugostupanjskog suda i osporava pravilnost primjene materijalnog i postupovnog prava, a što u načelu nije sam za sebe poseban razlog zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije. Kao što je rečeno, nema potrebe za tumačenjem primjene pojedine postupovne ili materijalnopravne norme jer je odgovor jasno sadržan u prethodno citiranim odredbama. Ne nalazi se ni ispunjenje pretpostavki da je pojedino pitanje važno zbog razvoja prava.

5. Nadalje, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, primijenjene materijalno pravne i procesne odredbe i razloge koje su nižestupanjski sudovi iznijeli u svojim odlukama, pozivanje predlagatelja na povredu prava na obrazloženu sudsku odluku, pristup sudu - na pravično suđenje te povredu prava vlasništva, nije učinjeno vjerojatnim.

5.1. Ocjenjujući postojanje pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, ocjena je ovoga suda da navodima iz prijedloga, kao i prilozima koje se dostavilo uz prijedlog, tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna prava u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, a kako to tvrdi u prijedlogu. U pobijanoj odluci odgovoreno je na sve žalbene navode tuženika od odlučnog značenja, a nižestupanjske presude detaljno su obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Podnositelj ovdje nije učinio vjerojatnim izostanak ozbiljnih, relevantnih i dostatnih razloga za ocjenu kakva je pobijanom odlukom dana u pogledu utvrđenja o odlučnim činjenicama i u pogledu primjene prava. O svemu tome su sudovi u svojim odlukama dali dostatne i relevantne razloge s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja. Tuženiku je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da predlagatelj nije imao pravično i pošteno suđenje, a uočava se da su sudovi stvarno ispitali slučaj. Posljedično, nije učinjeno vjerojatnim da bi došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva naloženim plaćanjem i odlukom o troškovima postupka.

5.2. To sve s obzirom na pravni pristup predlagatelja da se odredba čl. 210. st. 4. OZ ne može primijeniti u parničnom postupku već isključivo u ovršnom postupku u trenutku kad ovršni sud odlučuje o proglašenju ovrhe nedopuštenom. Sadržaj te odredbe upravo određuje da se u posebnoj parnici može ostvariti pravo na povrat sredstava, pri čemu se o proglašenju nedopuštenosti ovrhe/pljenidbi i prijenosu, povodom takvog prigovora, odlučuje u parničnom postupku.

5.3. Prema tome, niti po ovoj osnovi nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.

6. Slijedom izloženoga ocijenjeno je da pravna pitanja naznačena u prijedlogu nemaju zahtijevanu važnost u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog u tom dijelu odbijen na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, a na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava prijedlog je odbačen.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug