Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-4876/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudskog savjetnika Ivice Ožbolta kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog UD, zbog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.), odlučujući o žalbi okrivljenog UD, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, broj Pp-2048/2023-19 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog UD i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni UD obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom Općinskog suda u Sesvetama, broj Pp-2048/2023-19 od 26. travnja 2024., okrivljeni UD proglašen je krivim zbog počinjenog prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 eura, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne, dok je na ime paušalnih troškova prekršajnog postupka okrivljenik dužan platiti iznos od 40,00 eura.

2.Protiv te presude okrivljeni UD podnio je pravodobnu žalbu iz svih žalbenih razloga i odluke o novčanoj kazni. Okrivljenik u bitnom navodi da je pobijana presuda donesena s ozbiljnim propustima koji su utjecali na pravilno tumačenje činjenica i primjenu zakona. Ističe kako je cilj njegovih elektroničkih poruka bio pozivanje institucija na transparentnost u postupanju u djelokrugu njihovih nadležnosti te smatra da je interpretacija njegovih poruka kao vrijeđanja ili omalovažavanja neopravdana, budući da su bile usmjerene na kritiku rada sustava. Nadalje navodi kako smatra da ima pravo izraziti svoje nezadovoljstvo prema institucijama, posebno u situacijama kada su izravno povezane s postupcima državnih institucija poput policije i ukazuje da iz spornih mailova sud nije jasno utvrdio ime i prezime konkretne osobe koju bi spornim mailovima uvrijedio. Svoje postupke opravdava postupcima policije koji su prema mišljenju okrivljenika nezakoniti. Okrivljenik se poziva na slobodu izražavanja kada je riječ o raspravi od javnog interesa, a koja je povezana sa pravom na slobodu iznošenja misli kao jamstva demokratskog društva i s tim u vezi ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava. Također ističe kako sud prilikom određivanja novčane kazne nije uzeo u obzir njegovo financijsko stanje kao osobe bez ikakvih primanja te smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Prekršajnog zakona o ublažavanju kazne ispod zakonskog minimuma.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ovaj sud, sukladno odredbi članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona te nisu utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Ispitivanjem žalbenih navoda, ovaj sud je utvrdio da se isti odnose na žalbene osnove pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te odluku o prekršajnopravnoj sankciji.

6. Žalbeni navodi okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u vezi pogrešne primjene materijalnog prava sastoje se u tome da okrivljenik smatra da djelo za koje se protiv njega vodi postupak i za koje je proglašen krivim, nije prekršaj jer sporni mailovi nisu vrijeđanje policijskih službenika, već opravdana kritika i optužba policijskih službenika u vezi zakonitosti njihova rada i postupanja. Okrivljenik smatra da je osuđen jer se kritički osvrnuo na rad institucija i s tim u vezi ističe svoje pravo na slobodu izražavanja kao ustavnu kategoriju zaštićenu praksom Europskog suda za ljudska prava.

7. Međutim, prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno prekršajno pravo i okrivljenika osnovano proglasio krivim zbog počinjenja prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Radnja navedenog prekršaja protiv javnog reda i mira sastoji se u izražavanju odnosa (govorom ili gestom) kojim se ponižava ili vrijeđa državno tijelo, odnosno službena osoba u obavljanju službene dužnosti. Prilikom ocjene pitanja je li izjava omalovažavajuća, bitno je utvrditi elemente koji znače negiranje vrijednosti koju imaju državna tijela i službene osobe. Kod ocjene omalovažavajućih aktivnosti, kriterij je namjera počinitelja da omalovažava državno tijelo, odnosno službene osobe. Omalovažavajuća izjava ne mora biti direktno upućena službenoj osobi, već se može počiniti i aluzijom. Dakle, mora biti očito da se izjava odnosi na državno tijelo, odnosno na službenu osobu.

8. Iz izraza upućenih elektroničkom poštom prema Unutarnjoj kontroli MUP-a i brojnim drugim državnim institucijama („Kako smo krimosi danas?“, „Vi ste teške nepodojene kriminalčine!“, „Fakat ste teski krimosi, da li sam spomenuo da ste vi kriminalci?“ i dr.), koje okrivljenik upotrebljava u elektroničkoj komunikaciji od 18. listopada 2023. i 23. listopada 2023., a za koje je u postupku nesporno utvrđeno da je pošiljatelj istih okrivljenik i da ih je osobno uputio sa svoje e-mail adrese, nedvojbeno proizlazi da isti predstavljaju aluziju na nezakonito postupanje državnih tijela, konkretno policije. Navedenim izrazima se ne izražava kritika na rad policije, već se iznose neutemeljene optužbe o kriminalnim aktivnostima koje prelaze uobičajenu i normalnu komunikaciju u civiliziranom društvu i svakako predstavljaju omalovažavanje državnih tijela. Potrebno je naglasiti da niti sam okrivljenik ne poriče objektivni učin prekršaja, već poriče svoju prekršajnu odgovornost, budući da je u jednom dijelu svoje pisane obrane naveo „Istina da bi sada kada bi se sve ponovilo ublažio retoriku ali stvarno sam bio u teškom očaju zbog svega što mi se događa.“ Na taj način okrivljenik zapravo okolnosno priznaje počinjenje prekršaja koji mu se stavlja na teret.

9. Ispravno ističe okrivljenik da je sloboda izražavanja zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske. Sloboda izražavanja predstavlja temeljnu ljudsku slobodu i osnovu demokracije. Međutim, sloboda izražavanja ograničena je i to, između ostalog, i govorom vrijeđanja i omalovažavanja osoba koje rade u državnim institucijama. Neprihvatljivo je ostvarivanje prava na slobodu izražavanja kad se ono ostvaruje izražavanjem ideja i misli, informacijama i njihovim širenjem na ponižavajući i uvredljiv način. Upotrebu takvog jezika u ostvarivanju prava na slobodu izražavanja ne opravdava ni javni interes niti bilo koja stvar od općeg značaja.

10. S obzirom da okrivljenik žalbenim navodima upire na praksu Europskog suda za ljudska prava, potrebno je istaknuti da se odredbom članka 10. stavak 2. Europske Konvencije o ljudskim pravima, a koje je Republika Hrvatska država potpisnica, ograničava sloboda izražavanja (sloboda mišljenja i sloboda primanja i širenja informacija i ideja bez uplitanja) onda kada je to nužno radi određenih interesa države, a između ostaloga i zaštite ugleda drugih, pri čemu eventualno sankcioniranje vrijeđanja i omalovažavanja koje se sastoji i u verbalnim, pogrdnim izrazima kojima se na uvredljiv način karakterizira službena osoba u obavljanju službene dužnosti, predstavlja legitiman cilj upravo radi zaštite dostojanstva drugih, čime se štite i temeljne vrijednosti demokratskog društva, a da se prekomjerno ne zadire u slobodu izražavanja.

11. Okrivljenik ističe da je želio ukazati na transparentnost rada državnih institucija, prije svega policije, međutim, ničim nije potkrijepio činjeničnu utemeljenost svog vrijednosnog suda te neosnovano smatra da je upotrebom izraza u navedenoj elektroničkoj komunikaciji konzumirao svoja ustavna i konvencijska prava na slobodu izražavanja. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i ne bez ikakvih ograničenja, nego se to mora činiti na način da se, između ostalog, ne ponižava ili vrijeđa drugog, u ovom slučaju državna tijela i djelatnike MUP-a. Upotreba navedenih izraza u elektroničkoj komunikaciji s državnim tijelima pod parolom načela slobode izražavanja u demokratskom društvu se ne može tolerirati jer uvredljivi i omalovažavajući izrazi nisu opravdana kritika nečijeg rada, već predstavljalju vrijeđanje državnih organa, odnosno službene osobe u vezi s vršenjem službe i takvim ponašanjem okrivljenik je ostvario sve elemente bića prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

12. Iz navedenih razloga nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prekršajnog prava.

13. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. Pritom treba navesti da je okrivljeniku za prekršaj izrečena novčana kazna, kao blaža vrsta propisane kazne, i to u visini zakonom propisanog minimuma, a što je blaža vrsta kazne budući da je za prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana. Cijeneći okolnosti počinjenja prekršaja i s time povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti te cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

14. Također, u smislu odredbe okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

15. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s odredbom članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, te okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13.), a s obzirom na složenost i trajanje postupka.

16. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je temeljem članka 205. Prekršajnog zakona kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivica Ožbolt, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Sesvetama u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika i tužitelja.