Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te sutkinje Nade Horvatović i suca Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. HC, zbog prekršaja iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94., 114/22., 47/2023.), odlučujući o žalbi okr. HC, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 17. veljače 2026., broj Pp-1009/2025-10, u sjednici vijeća održanoj 28. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. HC kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. HC je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 eura (pedeset eura) u roku 30 (trideset) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 17. veljače 2026., broj Pp-1009/2025-10, proglašen je krivim okr. HC da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 6. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena kazna bezuvjetnog zatvora 10 dana, u koju je na temelju čl. 40. Prekršajnog zakona uračunato vrijeme uhićenja od 15. ožujka 2025. do 16. ožujka 2025., pa okrivljeniku preostaje na ime izrečene kazne zatvora još 8 dana.

1.1. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okr. HC obvezan naknaditi 50,00 eura.

2. Protiv navedene presude, žalbu je osobno podnio okr. HC, s prijedlogom da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi navodi kako se ne osjeća krivim te je do remećenja javnog reda i mira došlo od strane svjedoka CC koji je njega krenuo napasti prvi te su ga ispitani svjedoci dočekali ispred ugostiteljskog objekta u namjeri da ga tjelesno ozlijede. Navodi kako se isključivo branio jer je bio uplašen za svoj život, a da ispitani svjedoci lažno svjedoče protiv njega. Ističe kako sud prilikom rasprave nije obraćao pozornost na njegov iskaz te kako smatra da je sud trebao bolje utvrditi činjenično stanje. Prigovara i tome što policijski službenici nisu htjeli pogledati video nadzor iz ugostiteljskog objekta, a smatra kako je iz njega razvidno kako nije kriv. Isto tako okrivljenik ističe prigovor presuđene stvari navodeći da je za predmetni događaj već proglašen krivim presudom Općinskog suda u Bjelovaru od 29. siječnja 2026. godine kojom je osuđen na kaznu zatvora. Predlaže da drugostupanjski sud preinači izrečenu kaznu zatvora u novčanu kaznu ili da ga oslobodi krivnje.

6. U odnosu na žalbeni navod okrivljenika kako je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje proglasivši ga krivim za prekršaj za koji se tereti optužnim aktom, ovaj sud je stava kako je takav navod okrivljenika iznesen u žalbi usmjeren na otklanjanje prekršajne odgovornosti, a da je prvostupanjski sud ocjenom svakog izvedenog dokaza zasebno i njih u njihovoj ukupnosti, pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja i donio odluku koju okrivljenik sada pobija, a koju ovaj sud smatra pravilnom i zakonitom. Prvenstveno treba reći kako je okrivljenik u svojoj obrani danoj pred prvostupanjskim sudom naveo kako su u jednom trenutku CC, MC i JC krenuli napuštati ugostiteljski objekt, a on je procijenio da bi ga CC mogao udariti te je krenuo prema njemu. U tome smislu valja naglasiti da nužna obrana, na koju se sada u žalbi okrivljenik poziva, ne postoji u konkretnom slučaju kao institut koji bi otklonio krivnju okrivljenika. Sukladno članku 18. stavku 2. Prekršajnog zakona nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Dakle, prvi uvjet primjene nužne obrane je postojanje napada, takav napad mora biti realan u vremenu, dakle ili već mora započeti ili mora postojati objektivno, prosječnom čovjeku predvidivo ponašanje koje ukazuje na to da bi do napada moglo doći. U konkretnom slučaju, svjedoci su počeli napuštati ugostiteljski objekt ničime ne pokazujući napadačku volju, pa napada nije bilo ni aktivno, niti u predstojećoj izvjesnosti, a samim time ne postoje ni uvjeti da bi se mogao primijeniti institut nužne obrane. Ovakav slijed događaja prvenstveno navodi sam okrivljenik, a onda i potvrđuju svi ispitani svjedoci, pa je prvostupanjski sud u tome smislu pravilno utvrdio činjenično stanje.

6.1. U odnosu na navod žalbe presuđene stvari pozivanjem na presudu Općinskog suda u Bjelovaru od 19. siječnja 2026., donesenu na temelju optužnice optužnice Državnog odvjetništva u Bjelovaru KO-DO-156/2025-1 od 5. svibnja 2025., prvostupanjski je sud pravilno postupio kada nije prihvatio prigovor presuđene stvari jer iz navedene presude proizlazi da je okrivljenik osuđen za kazneno djelo prijetnje. Iz činjeničnog opisa prekršaja koji se okrivljeniku stavlja na teret, ni općenito, a osobito iz dijela u kojem je okrivljenik verbalno remetio javni red i mir, ne spominje se izrečena prijetnja niti bi se ijedna izrečena rečenica mogla i tumačiti kao prijetnja u bilo kojem obliku, već egzistiraju samo oni elementi ponašanja okrivljenika koji predstavljaju prekršaj, iako potječu iz istog događaja, a što je tužitelj u oba slučaja ispravno i utužio, a potom i sud presudio, utuživši u okviru prekršajnog postupka ono ponašanje koje ispunjava biće prekršaja kao prekršaj, a dio kojim se ostvaruje biće kaznenog djela prijetnje kao kazneno djelo u okviru kaznenog postupka. U konkretnom slučaju činjenica da oba djela proizlaze iz istog događaja ne predstavlja povredu načela ne bis in idem jer se radi o načelu koje zabranjuje ponovno suđenje ili kažnjavanje osobe za isto kazneno djelo ili prekršaj za koje je već pravomoćno osuđena ili oslobođena, a u konkretnom slučaju radi se o dva zasebna djela, jedno kvalificirano i presuđeno kao počinjeni prekršaj, a drugo kao kazneno djelo.

6.2. Okrivljenik nadalje navodi kako su iskazi svjedoka lažni, dok je iz stanja spisa evidentno da sva tri ispitana svjedoka u bitnome potvrđuju dinamiku događaja kako se stavlja na teret optužnim aktom. Isti iskazuju međusobno suglasno i podudarno u bitnim okolnostima koje su prvostupanjskom sudu bile potrebne za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja. Navod okrivljenika da su svjedoci međusobno povezani, odnosno u prijateljskom odnosu, sama za sebe nije dostatna za dovođenje u sumnju njihove vjerodostojnosti, osobito u situaciji kada su njihovi iskazi logični i međusobno konzistentni. Nasuprot tome, okrivljenik svoje tvrdnje o neistinitosti njihovih iskaza nije potkrijepio niti jednim konkretnim dokazom, već iste daje na razini paušalnih navoda. Pored navedenog, okrivljenik je bio prisutan na raspravi od 12. veljače 2026. na kojoj su ispitivani svjedoci, te su se njegovi prigovori na iskaze svjedoka svodili na to da je do tučnjave došlo već u ugostiteljskom objektu te da nije nikoga napao nogom od stolice već mu je služila za samoobranu. Okrivljenik je imao puno pravo u postupku, ako je tada smatrao da su iskazi svjedoka lažni, postaviti pitanje svjedocima kojima bi ukazao na proturječnost ili nelogičnost njihovih iskaza, što isti nije učinio.

6.3. Glede žalbenog navoda da od strane policije ni kasnije nije izvršen uvid u nadzorne snimke iz ugostiteljskog objekta, okrivljenik je u tijeku prvostupanjskog postupka, u cilju ostvarenja svojih prava obrane, imao pravo predlagati dokaze, pa tako i uvid u snimke nadzorne kamere, što isti nije učinio, već tome prigovara sada u žalbi. Člankom 193. stavkom 5. Prekršajnog zakona propisano je da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Iz navoda žalbe proizlazi da je okrivljenik za snimke nadzorne kamere znao i u vrijeme kada je intervenirala policija, pa samim time i tijekom cijelog postupka, dakle takav dokaz je postojao u vrijeme prvostupanjskog postupka i okrivljenik je za njega znao, pa ga sada sukladno članku 193. stavku 5. Prekršajnog zakona nema osnove isticati u žalbi.

7. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj kazni zatvora, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

8. Po ocjeni ovog suda, imajući na umu da je okrivljenik prekršajno osuđivan (osuđivan je za prekršaj odlukom Pp-27/2024 od 3. lipnja 2025. i to za prekršaj protiv Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira) te da je iz činjeničnog opisa prekršaja za koji je osuđen razvidno da je okrivljenik u počinjenju prekršaja pokazao ustrajnost i i da postoji veća kriminalna količina, izrečena kazna zatvora po prvostupanjskom sudu, a koja kazna zatvora je izrečena u dosta kraćem trajanju od zakonom propisanog posebnog maksimuma (propisana je kazna zatvora do 30 dana, a okrivljeniku je izrečena u trajanju 10 dana), ovaj sud smatra da je otklonjena bilo kakva mogućnost izricanja blaže vrste kazne ili izricanja kazne zatvora u još kraćem trajanju, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

9. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 13,27 do 663,61 eura, a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio toliko lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad da bi plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje i/ili uzdržavanje osoba koje je on dužan uzdržavati.

10. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Bjelovaru u 3 ovjerena prijepisa: za spis, žalitelja i tužitelja.