Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-551/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinje Katice Lučić kao predsjednice vijeća te Ivane Bosnić-Kovačić i Mladena Genca kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Hane Bogović kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe MANKI d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe CA, zastupanih po branitelju Bojanu Bacingeru, odvjetniku u [adresa], zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.) i dr., odlučujući o žalbi ovlaštenog tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždina, Ispostave Čakovec, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Pp-1624/2024-8 od 13. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2026.

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždina, Ispostave Čakovec, a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u točki 2.) izreke te se izriče:

Na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), protiv okrivljene pravne osobe MANKI d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe CA (podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

2) da nisu radnike FA i KA prijavili na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, što su bili dužni, jer su radnici obavljali poslove iz čl. 7. Zakona o radu, za koje se prema odredbama čl. 14. st. 3. Zakona smatra da je sklopljen ugovor o radu, pa je prijavljivanje tom tijelu bilo obavezno i to prije početka rada, za radnika FA, prije 19,30 sati, dana 28. rujna 2024., a za radnika KA, prije 20,00 sati, dana 28.09.2024., jer su obojica radili najprije na poslovima pripreme stolova i stolica, nošenja sanduka sa pićem, te na poslovima usluživanja pića,

čime su počinili prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju.

II. Uslijed odluke iz točke I., žalba tužitelja je u tom dijelu bespredmetna.

III. Uslijed odluke iz točke I., preinačuje se pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni izrečenoj okrivljenoj pravnoj osobi MANKI d.o.o. na način da se okrivljenoj pravnoj osobi izriče novčana kazna u iznosu od 5.300,00 eura (pettisućatristo eura) koju kaznu je okrivljena pravna osoba obvezna platiti u roku od 60 (šezdeset) dana od dana primitka ove presude, a ako u navedenom roku plati dvije trećine te novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

IV. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe ovlaštenog tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždina, Ispostave Čakovec, te uslijed odluke iz točke I. izreke ove presude, preinačuje se pobijana presuda u odluci o novčanoj kazni izrečenoj okrivljenoj odgovornoj osobi CA, na način da mu se na temelju članka 229. stavka 2. i stavka 1. točke 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/2023.), uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona, izriče novčana kazna u iznosu od 500,00 eura (petsto eura) koju kaznu je okrivljena odgovorna osoba obvezna platiti u roku od 60 (šezdeset) dana od dana primitka ove presude, s time da će se, ako dvije trećine izrečene novčane kazne plati u roku za plaćanje, smatrati da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

V. U ostalom se dijelu žalba tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždina, Ispostave Čakovec, odbija kao neosnovana te se prvostupanjska potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom okrivljena pravna osoba MANKI d.o.o. i okrivljena odgovorna osoba NA proglašeni su krivima zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki 1. izreke pobijane presude, te prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisanog u točki 2. izreke pobijane presude, te su primjenom članka 37. i članka 39. Prekršajnog zakona kažnjeni ukupnim novčanim kaznama u iznosu od 5.600,00 eura (okrivljena pravna osoba) te 260,00 eura (okrivljena odgovorna osoba), pri čemu je okrivljenoj pravnoj osobi u iznos ukupno izrečene kazne uračunat iznos od 5.300,00 eura koji je okrivljena pravna osoba platila u korist Državnog proračuna temeljem rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske od 8. listopada 2024., tako da je okrivljenoj pravnoj osobi na ime kazne preostalo za platiti iznos od 300,00 eura.

1. Okrivljenici su ujedno obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 40,00 eura, svaki.

2. Protiv navedene presude ovlašteni tužitelj je pravodobno podnio žalbu u kojoj u bitnome navodi kako su okrivljenicima izrečene preblage novčane kazne s obzirom na okolnosti slučaja te raspon kazna propisanih za predmetna prekršajna djela.

2. Žalitelj predlaže da se žalba, iz iznesenih razloga, prihvati.

3. Žalba je djelomično osnovana, a djelomično bespredmetna.

4. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu okrivljenika u odnosu na djelo iz točke 2.) izreke pobijane presude (prekršaj iz članka 172. stavka 2. točke 5. i stavka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju), s obzirom da je okrivljenike za navedeno djelo proglasio krivima, umjesto da je primijenio načelo ne bis in idem te odbio optužbu.

3. Naime, u konkretnom slučaju okrivljenicima je za isti propust, odnosno za isti činjenični supstrat, već izrečena kazna rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske pa bi vođenjem prekršajnog postupka za isto djelo došlo do povrede načela ne bis in idem koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH, kao i člankom 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

4. Presudom Europskog suda za ljudska prava u slučaju C (C v. [adresa], App. no. 55759/079) upozoreno je na načelnu neprihvatljivost konsekutivnog vođenja prekršajnog i kaznenog postupka protiv iste osobe, ako se u oba postupka počinitelju stavljaju na teret iste činjenice, a što je protivno načelu ne bis in idem propisanom u članku 4. protokola 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U citiranoj presudi prvostupanjski sud je potvrdio stajalište iznijeto u slučaju F v. [adresa], App. no. 14939/03 u kojem se izjednačava sudsko (u našem slučaju prekršajno) i administrativno kažnjavanje ako je riječ o činjenično istom djelu.

5. Iz stanja spisa te činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku proizlazi da je okrivljenicima rješenjem Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Klasa: UP/I-116-02/24-01/532, Urbroj: 443-02-04-14-24-3 od 8. listopada 2024. naloženo da u korist Državnog proračuna za svakog neprijavljenog radnika uplate iznos od 5.300,00 eura u roku od tri dana od dana primitka rješenja. S obzirom da je u postupku nesporno utvrđeno da su okrivljenici navedeni iznos uplatili u korist Državnog proračuna, to izrečena upravna mjera predstavlja sredstvo kažnjavanja i ima penalni karakter pa vođenje prekršajnog postupka povodom optužnog prijedloga Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Varaždin, Ispostava Čakovec (istog tijela koje je izreklo upravnu mjeru) za isti propust odnosno za isti činjenični supstrat, a nakon što je izrečena upravna mjera izvršena, u konkretnom slučaju predstavlja povredu načela ne bis in idem u smislu članka 4. Protokola 7. Konvencije.

6. Kako je predmetno rješenje izvršeno prije podnošenja optužnog prijedloga dana 28. listopada 2024., to se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe članka 196. stavka 1. točke 3. Prekršajnog zakona, slijedom čega je ovaj Sud, pravilno primjenjujući zakon, na temelju članka 207. Prekršajnog zakona, preinačio pobijanu odluku te je optužbu protiv okrivljenika za djelo iz točke 2. izreke pobijane presude, na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona, odbio, kako je odlučeno u točki I. izreke ove odluke.

7. Uslijed takve odluke, žalba tužitelja je u tom dijelu postala bespredmetna.

5. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na odluku o kazni, uz ocjenu navoda žalbe, ovaj Sud smatra da su opravdani navodi tužitelja da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja visine novčane kazne okrivljenoj odgovornoj osobi, unatoč svim okolnostima koje je opravdano ocijenio kao olakotne, izrekao preblagu novčanu kaznu.

8. Naime, okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio kao olakotne na strani okrivljene odgovorne osobe okolnosti su koje u svojoj ukupnosti predstavljaju naročite olakotne okolnosti u smislu članka 37. Prekršajnog zakona, no prvostupanjski je sud, po mišljenju ovog Suda, prilikom odmjeravanja visine kazne okrivljenoj odgovornoj osobi, precijenio značaj tih okolnosti.

9. Stoga je ovaj Sud, djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja te po službenoj dužnosti uslijed odbijanja optužbe za djelo iz točke 2. izreke pobijane presude, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je okrivljenoj odgovornoj osobi za djelo iz članka 229. stavka 2. i stavka 1. točke 3. Zakona o radu, uz primjenu instituta ublažavanja iz članka 37. Prekršajnog zakona, izrekao ublaženu novčanu kaznu u nešto višem iznosu od kazne koju je izrekao prvostupanjski sud. Takvu kaznu ovaj Sud smatra razmjernom prirodi i težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika, kao i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne te da će se izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

10. U odnosu na kaznu utvrđenu okrivljenoj pravnoj osobi za djelo iz članka 229. stavka 1. točke 3. Zakona o radu, ovaj Sud smatra kako ista, suprotno tvrdnjama tužitelja, nije preblaga, imajući u vidu utvrđene olakotne okolnosti na strani prvookrivljenika, koje okolnosti i po mišljenju ovog Suda, u svojoj ukupnosti, predstavljaju naročite olakotne okolnosti u smislu članka 37. Prekršajnog zakona, slijedom čega ovaj Sud smatra da u predmetnom slučaju postoji osnova za ublažavanje kazne prvookrivljeniku. Stoga je ovaj Sud odluku o kazni izrečenoj prvookrivljeniku preinačio po službenoj dužnosti, a uslijed odbijanja optužbe za djelo iz točke 2. izreke pobijane presude, dok je žalbu tužitelja u odnosu na taj dio odbio.

11. Ovaj Sud tako izrečenu kaznu smatra primjerenom težini prekršaja, stupnju krivnje, opasnosti djela, kao i ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona, a prvostupanjski sud je svoju odluku o kazni obrazložio na način koji je prihvatljiv i ovom Sudu.

6. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 28. travnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Hana Bogović v.r.

Katica Lučić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Čakovcu u 6 otpravka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.