REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-247/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HE iz [adresa], oib [osobni identifikacijski broj] koju zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, oib 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne rasprave dana 10. travnja 2026., održane u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Josipa Valića, odvjetnika iz Pule, te presude objavljene dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-152/2004 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 27. listopada 2004.god. i solemnizirali kod javnog bilježnika Nansi Kopić iz Pule, br. OU-1352/2004 a koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe -Adria- Bank d.d.“

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 609,27 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. travnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. (koja banka je 11. srpnja 2016. godine promijenila naziv tvrtke u Addiko Bank d.d.) dana 27.10.2004. godine zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz članka 8. stavka 2. citiranog Ugovora te je dana 4. listopada 2021. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik joj je temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 959,34 kuna. osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, broj 326-152/2004, a koji ugovor je tužitelj zaključio u svojstvu korisnika kredita i založnog dužnika. Međutim, tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna iz više razloga, a koje razloge će iznijeti u nastavku. Prvenstveno, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade, pa čak i bez ugovaranja gornjeg limita (kao što je činio u nekim drugim slučajevima). Budući da je visina tzv. izlazne naknade ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, jednostranim određivanjem visine tzv. izlazne naknade, tuženik - kao vjerovnik je zapravo jednostrano određivao obvezu tužitelja - kao dužnika. Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Osim što je ništetna temeljem naprijed citiranih odredbi ZZP/03, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva. Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi – a što ovdje nipošto nije slučaj. Obzirom da je – opetovano se ističe - spornom ugovornom odredbom određeno samo da visinu naknade određuje, tj. zaračunava Banka sukladno svojoj jednostranoj odluci, tužiteljeva obveza je i u trenutku zaključenja Ugovora i u trenutku prijevremene otplate kredita bila neodređena i neodrediva. S tim u vezi, tužitelj ukazuje na odredbu čl. 270. st. 1. ZOO/05. Osim toga, predmetna odredba je suprotna kogentnoj zakonskoj normi sadržanoj u odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO/05, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naime, nije sporno da davatelj kredita – sukladno st. 3. predmetnog članka – ima pravo od korisnika kredita zahtijevati naknadu štete, ali samo AKO je štetu zaista i pretrpio. Međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije pretrpio bilo kakvu štetu pa je za zaključiti da sporna naknada zapravo predstavlja naknadu izmakle dobiti radi „gubitka“ kamate, a što je suprotno naprijed citiranoj kogentnoj odredbi ZOO/05, kojom je propisano da davatelj kredita na takvo što nema pravo. Tužitelj u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-152/2004 kojom je ugovoreno da je tuženik, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, ovlašten zaračunati naknadu sukladno svojoj jednostranoj odluci. Tužitelj se obratio tuženiku za zahtjevom radi mirnog rješenja spora ali nažalost bezuspješno. Zbog svega navedenog predlaže da sud donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, te osporava osnovanost tužbe i tužbenog zaht jeva, kao i postojanje pravnog interesa tužitelja. U tužbi se navodi da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 326-152/2004 dana 27.10.2004. a kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, čl. 8. stavak 2. Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da mu je zaračunata i naplaćena tzv. izlazna naknada u iznosu od 959,34 kn, da je predmetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o izlaznoj naknadi ništetna, te predlaže utvrditi ništetnost ugovorne odredbe čl. 8. st.2. ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako nije sporno da je tužitelju dana 27.01.2015.g. naplaćena izlazna naknada u iznosu od 959,34 kn. Činjenica naplate predmetne naknade ne znači kako tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti iste. Upravo suprotno, obzirom tužitelj raspolaže svim potrebnim podacima o naplaćenoj naknadi, točnom datumu i visini, tužitelj ima dokazati pravni interes za pokretanje deklaratornog postupka, kada zaštitu svojih prava, nesporno, može ostvariti u sklopu kondemnatornog tužbenog zahtjeva, što tužitelj ne čini. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom postupku. ZPP je propisana mogućnost tužbe za utvrđenje, ali takva se tužba može podići kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa, odnosno istinitost kakve isprave. Dakle, postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratornog zaht jeva se ne podrazumijeva, (kao kod kondemnatornog zahtjeva) već je na tužitelju da dokaže postojanje istoga. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklarato rnim zahtjevom se cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a određena osoba ima pravni ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist. Tako OS u Zadru P- 3291/19: Za dopustivost deklaratorne tužbe, kako bi sud bio dužan o postavljenom tužbenom zahtjevu raspravljati i donijeti meritornu odluku o njegovoj osnovanosti, tužitelj mora iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno pravo ugroženo te učiniti vjerojatnim da će njegov tužbeni zahtjev, ako bude prihvaćen, za njega predstavljati ostvarenje određene pravne koristi, koju bez povoljne sudske odluke ne bi mogao ostvariti. Sud je dužan u svakom konkretnom slučaju, a nakon objektivne ocjene, utvrditi da li je opravdano da se uzme u razmatranje zahtjev tužitelja za pružanje deklaratorne sudske zaštite, a pravni interes postoji u situaciji kada se u jednom pravnom odnosu pojave okolnosti koje unose neizvjesnost i pravnu nesigurnost, dakle mora postojati pravna nesigurnost tj. spor između suprotstavljenih strana i mogućnost donošenja povoljne presude kao sredstva za odlučivanje o sporu. Do nesigurnosti i neizvjesnosti u pravnim odnosima obično dolazi uslijed ponašanja tuženika koji svojim radnjama ili izjavama izaziva spor o nepostojanju ili postojanju pravnog odnosa i u tom ugrožavanju nalazi se pravni interes koji zakon predviđa kao posebnu procesnu pretpostavku za podnošenje deklaratorne tužbe. Pravni interes u procesnom smislu neophodan je čimbenik deklaratorne pravne zaštite, koja se u pravilu pruža prije nego što je do povrede prava uopće došlo. Svoj pravni interes subjekt s potrebom pravne zaštite, mora učiniti vjerojatnim u početku parnice, a i sud na njegovo postojanje pazi po službenoj dužnosti VSRH br. Rev- 726/2016: Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući pri tom da u situaciji kada tužiteljica zahtjeva utvrđenje da je ugovor raskinut, kada dakle nije riječ o sporu u kojem se traži raskid ugovora, već o deklaratornoj tužbi na utvrđenje, da je tada odlučno ima li tužiteljica pravni interes za podnošenjem takve tužbe, š to je procesna pretpostavka za podnošenje tužbe na utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. st. 2. ZPP. Obzirom tužitelj može ostvariti pravnu zaštitu kroz kondemnatorni tužben i zahtjev, raspolaže podatkom o datumu i visini naknade, to je potrebno da tužitelj jasno navede pravni interes da svoju pravnu zaštitu ostvari kroz tužbu na utvrđenje, a ne kroz tužbu na isplatu eventualno naplaćene sporne naknade u kojem postupku bi se pitanje ništetnosti iste riješilo kao prethodno pitanje, a sve to uzimajući u obzir članak 10. st. 1. ZPP-a. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minima lni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na odredbe ZPP-a i presude Europskog suda ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Nadalje, tužitelj nije niti predložio način da bi se moglo nedvojbeno utvrditi da li je tužitelj bio na bilo koji način oštećen prilikom ugovaranja kredita, obzirom i sam tužitelj navodi kako je nepoštena odredba onda 1) o kojoj se nije pregovaralo i kao ključno pod 2) koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, ali ne predlaže adekvatne dokaze na navedenu okolnost. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na koj ima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tuž itelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno p regovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadama koje korisnik kredita plaća su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: Visoki trgovački sud RH, Pž-267/93: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu (da postoji potraživanje iz tužbe) o njezinom postojanju ili nepostojanju zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“Visoki trgovački sud RH, Pž-6815/07:„Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.“ „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kredi tna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uv jete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, kao i Direktivom 2008/48 EZ. Dakle, Direktiva 93/13/EEZ propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu te se ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-6062/2017-2 od 10. svibnja 2021. godine: „32. Međutim, da bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti o neosnovano naplaćenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita temeljem sporne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu (čl. 8. st. 3. Ugovora), potrebno je prije svega na valjan način ocijeniti i to, a to imajući u vidu da je prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o tipskom Ugovoru o kreditu sklopljenom 2004. kojim je ugovorena predmetna naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno jednostranoj odluci banke, je li se u konkretnom slučaju o toj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo i je li takva odredba Ugovora nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva, kao i to, je li ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. 33. O tome, uzrokuje li navedena ugovorna odredba o kreditu (čl. 8. st. 3. Ugovora), značajnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, u presudi nisu dati dostatni razlozi jer u tom smislu nije proveden test nepoštenosti, a nema razloga niti vezano za kontrolu nepoštenosti u smislu postojanja okolnosti za izuzeće od kontrole, sukladno odredbama čl. 81. st. 5. i čl. 84. ZZP/03 te s tim u vezi, nije proveden niti test transparentnosti i ocjena u smislu odredbe članka 83. i 85. ZZP/03.“ Člankom 1022. st.2. ZOO propisano je kako se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Tuženik ukazuje kako je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je navedeno da korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.” Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Tako i presuda Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-93/2022 od 30. lipnja 2022. godine: „Prvostupanjski sud je knjigovodstveno vještačenje i proveo, te se iz tog nalaza može zaključiti da bi zbog prijevremene otplate predmetnog kredita tuženiku mogla nastati šteta i to ili zbog gubitka marže, odnosno razlike između marže koja bi se obračunavala po predmetnom kreditu da nije bilo prijevremene otplate i marže koja bi se obračunavala na novoodobreni kredit u trenutku prijevremene otplate ili u vidu gubitka u prihodima od redovnih kamata, odnosno razlike između ukupnih redovnih kamata koje bi se obračunavale da predmetni kredit nije prijevremeno otplaćen i redovnih kamata, koje se obračunavaju na novo odobreni kredit ili pak u vidu troškova likvidnosti, tj. plaćanja negativne redovne kamate na novčana sredstva zaprimljena od prijevremene otplate tužitelja, a koje tuženik nije mogao dalje plasirati na tržištu, već da ih je morao oročavati kod stranih banak, a tuženik upravo i tvrdi da se to i dogodilo. Prvostupanjski sud je međutim odbio sve predložene dokaze od strane tuženika, osim provođenja knjigovodstvenog vještačenja, a zbog pogrešnog pravnog pristupa, jer ova sporna citirana odredba ugovora nije sama po sebi ništetna, već pod određenim uvjetima, kako je to i naprijed citirano, a u skladu sa člankom 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.“ Presudom Europskog suda broj C-621/17 od 03. listopada 2019. godine navedeno je da kreditna institucija ne mora klijentu prikazati niti strukturu troškova niti ekonomsku opravdanost prilikom ugovaranja naknade. Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svo jim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Tuženik ukazuje na utvrđenja iz presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, br. Gž-464/2019 od 24.09.2020. gdje se navodi kako bi sporna ugovorna odredba (PKOK) bila bi ništetna zbog suprotnosti sa prisilnim propisom iz čl. 1024. st. 4. ZOO, samo u slučaju da je tuženik obračunao naknadu u visini kamata koje bi dospjele za vrijeme od vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebao vratiti. Riječ je o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatio prilikom sklapanja ugovora, koja je bila predviđena i potom naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik kao kreditna institucija je pod stalnim i neposrednim nadzorom Hrvatske narodne banke sukladno važećoj regulativi, a koja nikad nije dovela u pitanje zakonitost ugovaranja niti naplaćivanja predmetnih naknada jer je to standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Prema čl. 302. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, prije sklapanja ugovora kreditna institucija dužna potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionic ima kreditnog odnosa predočiti odnosno učiniti dostupnim sve bitne informacije o uvjetima ugovora temeljem kojih će biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te iz upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditna institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa. Gore navedeno propisano je i čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a informacije o takvim uslugama je učinila dostupnim na prigodnom mjestu u svojim poslovnicima i internetskim stranicama, sve u skladu sa pozitivnim propisima, Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Tako se ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-1558/2017-4 od 10. lipnja 2020. godine: "Tužitelj tijekom postupka nije niti iznosio činjenice iz kojih bi se dalo zaključiti da je ugovorna odredba na koju se poziva, suprotno savjesnosti i poštenja, prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima iobvezama strana na štetu tužitelja niti u čemu bi se sastojala takva neravnopravnost. Slijedom navedenog, a kako između stranaka nije sporno da je u trenutku prijevremene otplate kredita na snazi bila Odluka o naknadama za usluge banke od 1. rujna 2011. prema kojoj je visina naknade iznosila 5%, to tužiteljevom uplatom prema tuženikovom obračunu kojim je obračunata naknada u visini od 3,5% od iznosa kredita, dakle manje od onoga na što je bio ovlašten tuženik, na strani tuženika nije došlo do stjecanje bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a jer je uplata izvršena na temelju valjane pravne osnove. Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 17.221,81 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4105/2021-5 od 07. rujna 2022. godine: "13. S obzirom na narav sporne tražbine koja predstavlja ugovorenu naknadu koju korisnik kredita plaća davatelju kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, valja krenuti od odredbe čl. 1024. ZOO-a kojom je propisana mogućnost korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, uz određene uvjete. On je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.). U takvom slučaju, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Dakle, tom zakonskom odredbom nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta zaključku da bi takva ugovorna odredba bila protivna prisilnom propisu, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva, odnosno javnom poretku. Naprotiv, njome su stranke uredile tužiteljevo zakonito pravo i mogućnost na prijevremeni povrat kredita, koje je u ovom slučaju tužitelj iskoristio. 14. Ovaj sud ne nalazi osnove niti za zaključak da je samim ugovaranjem sporne naknade otežano tužiteljevo pravo na prijevremenu otplatu kredita. Niti je tužitelj ičim potkrijepio takvu tvrdnju, a nesporno je u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat s tom ugovornom odredbom koja mu je prezentirana i u ponudi za sklapanje ugovora.“, kao i presuda Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-5327/2018-3 od 09. lipnja 2020. god. Presudom Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2551/2021 od 19.05.2022. navodi se "... nije jasno temeljem čega je sud prvog stupnja zaključio da o navedenoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da li je tužiteljica bila upoznata s Odlukom o naknadama Hypo Alpe - Adria Bank d.d. i parametrima prema kojima se utvrđuje naknada, pa da joj je stoga predmetna odredba bila jasna i razumljiva, na što tuženik osnovano ukazuje u žalbi, čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.... Sud prvog stupnja nije obrazložio zašto nije prihvatio prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja koji trošak je tuženik imao radi prijevremene otplate kredita, kao i visinu tog troška, a koji je tuženik naplatio u navedenoj naknadi. Kako dakle, nije utvrđeno na što se odnosi naknada zbog prijevremene otplate kredita, a ne bi se smjela odnositi na naknadu zbog izgubljenog dijela iznosa kamata (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate, to se za sada ne može ocijeniti da li je ugovorna odredba ništetna. 13.2. Da bi se ocijenila ništetnost sporne odredbe nije dovoljno citirati odredbe Zakona o obveznim odnosima koji reguliraju pravo na prijevremenu otplatu kredita već je potrebno utvrditi koji su to pravedni i objektivno eventualno nastali troškovi koje bi vjerovnik imao izravno povezani sa prijevremenom otplatom kredita koji je tužiteljica prijevremeno otplatila." Presuda Županijskog suda u Puli, br. Gž- 311/2018 navodi: "Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Posebno se ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužitelj ne navodi koje činjenice ukazuju da protupravno postupanje tuženika kao kreditne institucije te se ukazuje na presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-104/2023-2 od 04. svibnja 2023. godine: "7. Tužiteljica u pogledu zahtijeva za isplatu iznosa od 9.246,66 kuna u tužbi ne iznosi nikakve činjenice, već samo navodi da potražuje od tuženice „neosnovano naplaćeni trošak za zatvaranje kredita u iznosu od 9.146,66 kuna“ pa stoga ovaj drugostupanjski sud zaključuje da primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, tužiteljica ničime nije dokazala da bi predmetna ugovorna odredba predstavljala nepoštenu ugovornu odredbu, a time i ništetnu ugovornu odredbu, pa je stoga pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, ("Narodne novine" broj 96/03), valjalo preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom V. izreke te odbiti u navedenom dijelu tužbeni zahtjev kao neosnovan." Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita n iti raskid ugovora te su takvi navodi tužitelja neosnovani u cijelosti. Ujedno se ističe da se radi o zabrani manjeg značaja, u smislu odredbi čl. 326. st. 2. ZOO-a, zbog čega se ništetnost ne može isticati. Imajući u vidu navedeno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u obavijest (list 6 i 7), ugovor o kreditu (list 8-15), zk izvadak (list 16-18), dopis i specifikaciju uplata (list 19-51), sudske odluke (list 67-142), odluku o naknadama za ustupe (list 143-165), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice sa današnjeg ročišta te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud smatra tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

5. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. dana 27.10.2004. godine zaključila Ugovor o kreditu sa sporazumom kao i da je tužitelj iskoristio svoje pravo iz članka 8. stavka 2. citiranog Ugovora te je dana 4. listopada 2021. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, a tuženik mu je temeljem odredbe članka 8. stavka 2. istog Ugovora zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 959,34 kuna. Nije sporno da prema čl. 8. st. 2. Ugovora korisnik kredita može izršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita te je u tom slučaju Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama tada Hypo Alpe- Adria Bank d.d.

6. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni kredit podignut za potrebe kupovine stana, dakle kao stambeni kredit i putem tog kredita je stan i kupljen u kojem stanu i danas živi sa obitelji i ne koristi se taj stan za druge svrhe niti se ikada koristio. Kada se obratila banci tuženika radi podizanja kredita sugeriran joj je od strane službenika banke švicarski franak i rečeno je da je to stabilna valuta, u svakom slučaju u to vrijeme je to bio najpovoljniji kredit. Taj kredit je otplatila i to prije ugovorenog roka i od strane banke joj je naplaćena naknada zbog toga, koliko se sjeća u iznosu od 950,00 kuna, iako prije toga nije rečeno u kojem iznosu će se to naplatiti. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nitko joj nije objašnjavao u kojem iznosu bi se ta naknada trebala naplatiti ukoliko se prijevremeno kredit naplati a posebno mi nitko nije objašnjavao po kojim kriterijima se to naplaćuje I o čemu to ovisi. Na upit suda da li joj je objašnjeno na što se ta naknada konkretno odnosi navodi da joj nitko to nije objašnjavao. Sadržaj ugovora je sastavila banka i ona nije imala nikakav uticaj a niti je mogla pregovarati sa bankom vezano za sardržaj, to je bila opcija koju je mogla ili prihvatiti ili ne a u protivnom joj ugovor ne bi bio odobren.

7. Prije svega valja napomenuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi bio članak 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je u stavku 1. točci 1. definirao potrošača pa u smislu ovoga Zakona potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz navedenog proizlazi da je uvjet da bi osoba bio potrošač da on sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Povezano sa tim iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila radi kupnje stana za potrebe življenja te da u tom stanu i danas živi. Pri tome se nigdje u ugovoru ne navodi da je tužiteljica sklopila navedeni ugovor primjerice kao obrtnik, kao pravna osoba, kao osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti niti je to tuženik ičime dokazao. Stoga se evidentno prema ocjeni suda radi o potrošačkom kreditu u kojem ugovoru je tužiteljica nedvojbeno nastupila kao potrošač.

8. Nadalje u konkretnom slučaju valja prim ijeniti čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga , a sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05…, dalje ZOO-a) kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Dakle sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni su postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a što tuženik nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio da je ovlašten tzv. izlaznu naknadu zaračunati sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja konkretnih kriterija i parametara o kojima ovisi visina takve naknade. Stoga je prema motrištu suda predmetna ugovorna odredba nepoštena, a prema čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (ništetna). Pored toga je navedena odredba ništetna i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz ranije navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva a sve sukladno čl. 269. st. 2. ZOO- a.

8.1. Nastavno Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Da se o sadržaju navedenih odredbi nije pregovaralo proizlazi iz iskaza tužiteljice a a isto tako tužiteljica nije imala niti mogla imati utjecaj na sadržaj Ugovora o kreditu jer sadržaj istog kreira Banka ovdje tuženik. Dakle ocjena je suda da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Slijedom svega navedenog valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnim odredbu čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 326-152/2004.

9. Tuženik je prigovorio da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora o kreditu što nije stav ovoga suda jer prema ocjeni suda tužitelj u konkretnom slučaju ima pravni interes za postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku, to posebno obzirom na notornu činjenicu velikog broja predmeta iste zakonske regulative i za sada neujednačene sudske prakse po istom pitanju.

10. Odluka o parničnom postupku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to za sastav tužbe 75 bodova (Tbr.8/1), za sastav podneska od 16.01.2026. 18,75 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 26.01.2026. 37,5 bodova (Tbr.9/2), na ročištu 10.04.2026. 75 bodova (Tbr.8/1) i na ročištu za objavu 37,5 bodova što sve uvećano za PDV iznosi 609,37 eur. Valja napomenuti da je tužitelju trošak dosuđen prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 959,34 kuna odnosno 127,33 eur koliko je iznosila naplaćena izlazna naknada temeljem odredbe čl. 8. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu.

U Puli, 24. travnja 2026.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.