Poslovni broj: Usž-2241/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja A1 Hrvatska d.o.o., OIB: 29524210204, Zagreb, Vrtni put 1, zastupan po odvjetniku Igoru Borčiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Borčić i Majdak Juranović d.o.o., Zagreb, Folnegovićeva 1, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za financije, Split, Domovinskog rata 2, OIB: 18683136487, radi poreza na korištenje javne površine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-168/2024-5 od 24. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i tužitelja potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-168/2024-5 od 24. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-07/23-001/0009, urbroj:

2181/1-09/04-23-0002 od 8. studenoga 2023. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakonu o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), tj. zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi ukazuje na povredu načela razmjernosti kod određivanja poreza na korištenje javne površine, jer smatra da je Grad Makarska donošenjem Odluke o gradskim porezima Grada Makarske odredila nerazmjerno visok iznos poreza na korištenje javnih površina, tj. samovoljno i bez objektivnih kriterija je određena naknada, što znači da je zlouporabljeno zakonom dano diskrecijsko pravo.

Tužitelj u žalbi dalje navodi razloge zbog kojih smatra da utvrđeni porez predstavlja financijsko opterećenje, tj. ograničava razvoj elektroničke komunikacijske infrastrukture. Dodaje da Grad Makarska nije pružio objektivne razloge kojima bi opravdao tako visok porez, zbog čega smatra da propisana ovlast nanosi štetu adresatima takvih odluka, a dovodi i do povrede članka 51. Ustava Republike Hrvatske. Sukladno tom članku se porezni sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti, a svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Napominje da druge jedinice lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj nisu uopće uvele navedeni porez ili su ga odredile u višestruko manjim iznosima, koji su razmjerni cilju i svrsi takvog poreza . Ističe da je porez na korištenje javne površine protivan ciljevima Republike Hrvatske i Europske unije u vezi razvoja elektroničkih komunikacijskih mreža, jer nije stimulativan za investiranje u razvoj elektroničke komunikacijske infrastrukture. Dodaje da je stvaranje optimalnih uvjeta za izgradnju infrastrukture i mreža velikih brzina, za što je temeljni preduvjet smanjenje troškova postavljanja takvih mreža, cilj i svrha posebnih propisa koji reguliraju predmetno područje. Stoga da je upravo i donesen Zakon o mjerama za smanjenje troškova postavljanja elektroničkih komunikacijskih mreža velikih brzina („Narodne novine“ 121/16.), a i drugih posebnih propisa, kojima se u zakonodavstvu Republike Hrvatske prenosi Direktiva 2014/61/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o mjerama za smanjenje troškova postavljanja elektroničkih komunikacijskih mreža velikih brzina (S L155,23.5.2014). Ukazuje i na Uredbu (EU) 2024/1309 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2024. o mjerama za smanjenje troškova postavljanja gigabitnih elektroničkih komunikacijskih mreža, izmjeni Uredbe (EU) 2015/2120 i stavljanju izvan snage Direktive 2014/61/EU (Akt o gigabitnoj infrastrukturi), kojom se naglasak stavlja na smanjenje troškova. Tužitelj skreće pozornost da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici u ožujku 2021. donijela Odluku o donošenju Nacionalnog plana razvoja širokopojasnog pristupa u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2021. do 2027., kojim se kao najvažnija mjera propisuje mjera smanjenja troškova postavljanja mreža vrlo velikog kapaciteta. Tuž itelj ukazuje i na primjenu članka 3. Zakona o elektroničkim komunikacijama, koji propisuje da su elektronička komunikacijska infrastruktura, djelatnosti i poslovi s time u vezi te njezin razvoj i povezane opreme od interesa za Republiku Hrvatsku. Dodaje da su dio te infrastrukture i mreže vrlo velikog kapaciteta, među ostalim i ulični ormar na području Grada Makarske, na adresi [adresa], koji je predmet ovog upravnog spora. Zaključno, tužitelj navodi da je Odluka o gradskim porezima Grada Makarske na temelju koje je u konkretnom slučaju utvrđen porez suprotan navedenim mjerodavnim propisima, tj. jer je određen nerazmjerno visok porez, pri čemu su zanemareni relevantni propisi, a i značaj razvoja elektroničkih komunikacijskih infrastruktura i mreža. Tužitelj smatra da se takvom praksom određivanja nerazmjerno visokih poreza dovodi u pitanje pravna sigurnost, jer adresati odluka nemaju jednake mogućnosti na razini države, što operatore stavlja u nepovoljni položaj, a ujedno ih ograničava u radu i razvoju gospodarstva u cijelosti.

Tužitelj predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu, otkloni navedene nedostatke i meritorno riješi o predmetnoj stvari. Tužitelj u žalbi traži i trošak žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude kao i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni navodi zbog kojih se presuda pobija.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužitelj na adresi [adresa] u [adresa] na čest. zem. [katastarska čestica] [katastarska općina] postavio elektronični komunikacijski ormarić i da koristi javnu površinu na koju je postavio elektronični komunikacijski ormarić površine 0,60 m[2] , što je utvrđeno na zapisnik od 10. prosinca 2022. Sukladno utvrđenom je prvostupanjsko tijelo na temelju odredaba članka 29. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ 115/16., 101/17. i 114/22. – dalje: Zakon) te mjerodavnih odredbi Odluke o gradskim porezima Grada Makarske ("Glasnik Grada Makarska" 139/21. – dalje: Odluka), rješenjem od 18. svibnja 2023. tužitelju utvrdio porez na korištenje javne površine u iznosu od 2.654,45 eura/19.999,95 kn. Tuženik je rješenjem od 8. studenoga 2023. potvrdio navedeno rješenje zakonitim, odbivši žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja.

7. Odredba članka 29. stavak 1. Zakona propisuje da porez na korištenje javnih površina plaćaju pravne i fizičke osobe koje koriste javne površine, a stavak 2. određuje da se porez plaća u visini, na način i pod uvjetima koje propiše predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave svojom odlukom.

8. Članak 11. Odluke propisuje da se visina poreza na korištenje javne površine za godišnje porezno razdoblje određuje prema zoni, vrsti objekata, opreme te pokretnih naprava koje se postavljaju na javnu površinu kao i njihovoj namjeni. Članak 18. stavak 3. Odluke, propisuje da se na korištenje javne površine za postavljanje elektroničkog telekomunikacijskog kabineta i sličnih elektroničkih naprava i uređaja, porez plaća u iznosu od 20.000,00 kn po 1 m[2] godišnje.

9. Tužitelj tužbenim prigovorima u bitnom nije osporavao činjenično stanje, niti osnovu plaćanja poreza na korištenje javne površine, već mjerodavne propise koji su bili temelj za utvrđivanje porez za korištenje javne površine, odnosno visini utvrđenog poreza. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužitelja odb io pozivom na odredbu članka 116. stavka 1. ZUS-a, ocijenivši da su navedeni Zakon, odnosno opći akt koji je bio temelj za utvrđivanje tužiteljeve porezne obveze, važili u odlučnom poreznom razdoblju, zbog čega je bilo osnove tužitelju utvrditi poreznu obvezu u propisanoj visini za razdoblje 2022.

10. U osvrtu na žalbene navode kojima tužitelj upire na pobliže navedene propise Europske unije, koji su implementirani u nacionalno zakonodavstvo (Zakon o elektroničkim komunikacijama, Zakon o mjerama za smanjenje troškova postavljanja elektroničkih komunikacijskih mreža velikih brzina), koji propisuju mjere za smanjenje troškova u navedenom području valja reći da je mjerodavna Odluka o gradskim porezima Grada Makarske donesena na temelju članka 29. Zakona o lokalnim porezima, kao i da je ta Odluka prestala važiti 1. siječnja 2023., danom stupanja na snagu Odluke o gradskim porezima Grada Makarske („Narodne novine“ 150/22.), koja više ne propisuje predmetnu poreznu obvezu.

11. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, a niti je osnovan žalbeni navod kojim upire na povredu ustavnih prava.

12. Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti razlozi na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu je valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

13. Odluka o troškovima žalbenog postupka je utemeljena na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović