Poslovni broj: Usž-2627/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Marina Konorad, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., Zagreb, Oreškovićeva 6D/1, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi teške povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-800/2024-10 od 16. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-800/2024-10 od 16. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-114-04/24-02/28, urbroj: 511-01- 158-24-4 od 29. ožujka 2024. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 29. ožujka 2024., u povodu žalbe tužitelja, poništeno je prvostupanjsko rješenje klasa: NK-UP/I-114-04/22-02/118, urbroj: 511-01-158-22-17 od 27. listopada 2022., u dijelu činjeničnog opisa: "došao u ured" te "istoga galameći napao pogrdnim riječima i psovkama, nakon čega i tjelesno napao, na pobliže opisani način", a umjesto novčane kazne u visini 10% od posljednje plaće isplaćene za puni mjesec proveden na radu, na vrijeme od tri mjeseca (3x10%), tužitelju je izrečena novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće isplaćene službeniku za punu mjesec proveden na radu, na vrijeme od jednog mjeseca (1x10%), dok je u preostalom dijelu činjeničnog opisa prvostupanjsko rješenje od 27. listopada 2022. potvrđeno zakonitim, a žalba tužitelja odbijena kao neosnovana. Tužitelj je navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđen odgovornim za tešku povredu službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, opisane kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije".

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga propisanih u članku 126. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), odnosno zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi iznosi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku te opisuje način na koji je u konkretnom slučaju postupio. Napominje da nisu pravilno prikazane okolnosti konkretnog događaja, jer verbalni incident nije započeo njegovom inicijativom, već je bio reakcija na neprimjereno i agresivno ponašanje nadređenog službenika. Tužitelj navodi da je, po dolasku u ured rukovoditelja ŠA, imenovani povisio ton i koristio grube izraze, na koji način je stvorio konfliktnu situaciju, koja je eskalirala, unatoč pokušaju tužitelja da smiri razgovor. Dodaje da je revoltiran takvim ponašanjem, nadređenom službeniku uputio neprimjerenu riječ, ali da se radilo o impulzivnoj reakciji izazvanoj ponižavajućim ponašanjem nadređenog službenika. Navodi da nije imao namjeru vrijeđati niti napasti nadređenog službenika, već je isključivo reagirao na agresiju i neprimjereno ponašanje rukovoditelja ŠA, pri čemu nije narušio ugled ili dostojanstvo bilo kojeg drugog službenika, a da su svjedoci čuli samo povišene tonove, ali ne i sadržaj izgovorenih riječi, što su saslušani svjedoci i potvrdili, zbog čega nema osnove za zaključak o narušavanju ugleda službe. Dodaje da nadređeni službenik nije odmah prijavio incident, već dan kasnije što također dovodi u pitanje i vjerodostojnost tvrdnje o težini incidenta, jer bi u protivnom odmah obavijestio nadređene, zatražio zaštitu ili pokrenuo postupak putem nadležnih tijela. Tužitelj napominje da je sud u cijelosti prihvatio navode nadređenog službenika kao vjerodostojne, a nije poklonio vjeru obrani tužitelja niti iskazima svjedoka, koji su dosljedni i logični, a odbio je saslušati predložene svjedoke i tužitelja, iako su njihovi iskazi mogli biti od značaja za utvrđivanje okolnosti događaja, tj. percepciju događaja od strane trećih osoba.

Tužitelj u žalbi upire i na primjenu odredbe članka 49. stavka 3. ZUS -a, smatrajući da je tijekom sudskog postupka bilo nužno provesti daljnji dokazni postupak, pri čemu ukazuje na bitnu povredu pravila sudskog postupka. Dodaje da sud u obrazloženju prvostupanjske presude navodi da je vrijeđanje viši stupanj neprihvatljivog ponašanja, kojim se narušava čast, ugled ili dostojanstvo druge osobe, zaključivši da je tužitelj postupao na opisani način, iako smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do opisanog događaja, već je tužitelj samo reagirao na izravno izazivanje, uvrede i ponižavanje od strane nadređenog službenika, tj. nije izazvao sukob. Dodaje da je pogrešan i zaključak prvostupanjskog suda da je dužnost tužitelja, kao državnog službenika, neovisno o okolnostima, poštovati hijerarhiju, na način da se suzdrži od reakcija čak i u situaciji kada je izložen uvredama. Smatra da je takav stav protivan propisanom pravu službenika na dostojanstvo i poštovanje, neovisno o njegovom položaju u službi. Smatra da hijerarhija ne daje pravo nadređenom službeniku da vrijeđa podređene bez posljedica niti opravdava izricanje sankcija samo jednoj strani u opisanoj situaciji.

Zaključno, tužitelj smatra da njegovo postupanje nije moguće kvalificirati kao tešku povredu službene dužnosti, već eventualno lakšu povredu službene dužnosti u smislu članka 95. stavka 4. Zakona o policiji, jer se radilo o ponašanju koje je protivno pravilima službe, ali koje nije uzrokovalo ozbiljnu štetu ugledu službe ili međuljudskim odnosima. Sukladno tome smatra da je i izrečena novčana kazna neodgovarajuća i nerazmjerna, jer ne uvažava stvarni kontekst događaja i karakter ponašanja. Dodaje da sud uopće nije obrazložio niti razmatrao izricanje blaže disciplinske kazne, odnosno mjere, npr. opomene niti je uzeo u obzir dugogodišnji radni staž tužitelja i izostanak bilo kakvih prethodnih stegovnih mjera. Posebno napominje da je ranije rješenje tuženika od 14. veljače 2023. poništeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: Us I-515/23-7 od 27. veljače 2024. te je predmet vraćen tuženiku na ponovni postupak, u kojem je doneseno osporeno rješenje. Tužitelj zaključuje da je u predmetnom slučaju izostao osvrt na primjenu načela razmjernosti, jer izrečena sankcija nije razmjerna i proporcionalna težini povrede niti su uopće razmotrene blaže mjere koje bi bile primjerene konkretnim okolnostima. Tužitelj prigovara i zakonitosti odluke o troškovima upravnog spora. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i predmetnu stvar riješi na način da tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, a podredno da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Također traži da se tuženiku naloži naknada troškova postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka u pobliže naznačenom iznosu.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, zaključujući da je pravilno, na temelju provedenih dokaza, donesen zaključak o odgovornosti tužitelja, uz pravilnu primjenu materijalnih propisa. Dodaje da za tešku povredu službene dužnosti nije propisana mogućnost izricanja opomene, a zbog čega smatra da su žalbeni navodi neosnovani, a pobijana presuda pravilna i zakonita te valjano obrazložena. Dodaje da sud nije postupao na način koji bi doveo do uskrate tužiteljeva prava na pravično suđenje. Predlaže da se žalba odbije.

5. Žalba nije osnovana.

6. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je osporeno tuženikovo rješenje doneseno u ponovnom postupku, u izvršenju presude prvostupanjskog suda poslovni broj: Us I-515/2023-7 od 27. veljače 2024. Sukladno primjedbama i uputi koji su izneseni u navedenoj presudi, utvrđena je disciplinska odgovornost tužitelja zbog vrijeđanja ŠA, kojeg je dana 8. ožujka 2022. oko 14,45 sati, došavši u njegov ured, u prostorijama Postaje granične policije Stara Gradiška, verbalno napao, izgovarajući pogrdne riječi i psovke, što je sam tužitelj priznao u iskazu danom na zapisnik od 14. ožujka 2022. Sukladno tome je utvrđena disciplinska odgovornost tužitelja, jer je verbalno vrijeđao neposrednog rukovoditelja, tj. izrekavši neprimjerene riječi u odnosu na nadređenog službenika.

7. Prvostupanjski sud je potvrdio ocjenu disciplinskih tijela u vezi kvalifikacije djela tj. da se radi o težoj povredi službene dužnosti iz članka 96. stavka 1. točke 7. Zakona o policiji, "nedoličnog ponašanja u službi ili izvan službe, kada šteti ugledu policije", a ne o lakoj povredi službene dužnosti iz članka 95. stavka 1. točke 4. Zakona o policiji. Naime, prvostupanjski sud je prihvatio pravnu kvalifikaciju djela pravilnom, obrazlažući da se u konkretnom slučaju ne radi o neuljudnom, tj. nepristojnom ponašanju tužitelja kao policijskog službenika, koje blago odstupa od uobičajenog i očekivanog ophođenja prema strankama i kolegama, već o vrijeđanju nadređenog službenika koje predstavlja nedolično ponašanje, tj. viši stupanj neuljudnog ponašanja, usmjerenog u konkretnom slučaju na račun nadređenog rukovoditelja, u radnom okruženju, što je potpuno neprihvatljivo s obzirom na hijerarhijski uređen policijski sustav. Sukladno tome, opisano ponašanje tužitelja nije bilo moguće kvalificirati kao laku povredu službene dužnosti. U odnosu na utvrđenu disciplinsku odgovornost sud nalazi da je tužitelju primjereno izrečena i disciplinska kazna, u minimalnom iznosu, uvažavajući pri tome sve olakotne i otegotne okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. Dodaje se da za utvrđenu tešku povredu službene dužnosti nije propisana mogućnost izricanja blaže disciplinske kazne, odnosno izricanje opomene.

8. U osvrtu na žalbene navode, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja za provođenje daljnjeg dokaznog postupka, ocjenjujući da je činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno i da je osnova za donošenje zakonite odluke, jer je tužitelj svojim iskazom potvrdio pravilnost utvrđenih činjenica. Dodaje se da je sud za iznesene zaključke i stajališta dao iscrpno, valjano i relevantno obrazloženje, sa kojim je ovaj Sud u cijelosti suglasan. Također se dodaje i da se u svakom pojedinom slučaju odluka donosi na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, pri čemu službena osoba koja vodi postupak ocjenjuje dokaznu vrijednost svih dokaznih sredstava po slobodnoj ocjeni, a svoje zaključke treba posebno obrazložiti i odluku donijeti na temelju zakonske ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana.

9. Slijedom navedenog, ovaj Sud ne nalazi da bi okolnosti konkretnog slučaja, kao i težina počinjenog disciplinskog djela bili pogrešno ocjenjeni od strane disciplinskih tijela i prvostupanjskog suda, a uz to su posebno obrazloženi razlozi koji su doveli do izbora vrste izrečene disciplinske sankcije.

10. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje da opseg i sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude u cijelosti odgovara obvezama prvostupanjskog suda koje proizlaze iz mjerodavnih odredaba ZUS-a, tj. da tijekom provedenog upravnog spora sud nije počinio bilo kakve propuste koji bi utjecali na donošenje zakonite odluke, kao i da je postupak u cijelosti proveden sukladno zahtjevima ustavnog prava na pošteno suđenje.

11. Kako tužitelj žalbenim navodima nije sa uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, to je ovaj Sud na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, to je i njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka ovaj Sud odbio kao neosnovan.

U Zagrebu 23. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović