REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-818/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MERCADO C d.o.o., Virovitica, Kranjčevićeva 12, OIB 80868604349, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Sladić, odvjetnik u Šibeniku, protiv tuženika Grad Šibenik, Šibenik, Trg palih branitelja Domovinskog rata 1, OIB 55644094063, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4346/2023-2 od 9. listopada 2024., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-45/2023 od 11. srpnja 2023., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-45/2023 od 16. studenoga 2023., na sjednici održanoj 23. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P - 45/2023 od 11. srpnja 2023., ispravljenom rješenjem istog poslovnog broja od 16. studenoga 2023. (u dijelu naznačenog OIB-a), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.963,96 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 22. svibnja 2020. do isplate (točka I. izreke) te naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 723,34 EUR (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda, ispravljena rješenjem, tako da je suđeno:
„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 7.963,96 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 22. svibnja 2020. do isplate te naknadu troškova parničnog postupka.“.
3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-978/2025-2 od 5. ožujka 2025. dopuštena je revizija tužitelju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4346/2023-2 od 9. listopada 2024. u odnosu na pravno pitanje:
„Je li pojedinačni ugovor ništetan ako je sklopljen na temelju općeg akta koji je kasnije ukinut presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ako je razlog nezakonitosti općeg akta zbog kojeg je ukinut postojao u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora?“.
4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju, zbog navedenog pravnog pitanja te je predložio da se revizija usvoji, pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje pred drugostupanjski sud na ponovno suđenje.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija nije osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj je sud ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev za povratom plaćenog iznosa od 7.963,96 EUR na temelju ugovora koji su stranke sklopile i za koji tužitelj smatra da je ništetan.
9. Između stranaka nije sporno:
- da su stranke ovog postupka sklopile Ugovor o sudjelovanju Investitora u gradnji javnih parkirališnih ili garažnih mjesta na području Grada Šibenika od 20. svibnja 2020., klasa: 940-01/20-01/67, urbroj: 2182/01-07/1-20-01 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim se tužitelj, kao investitor i vlasnik zgrade u području povijesne gradske jezgre obvezao platiti iznos od 60.000,00 kuna za sudjelovanje u gradnji javnih parkirališta i garaža, a koji iznos je tužitelj nesporno platio tuženiku,
- da je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz- 145/20-6 od 29. studenoga 2021. djelomično ukinuta odredba čl. 41. st. 11. Odluke o donošenju izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana Grada Šibenika (Službeni glasnik Grada Šibenika 8/16 - dalje: Odluka), kojom je propisano da se omogućava odstupanje od potrebnog broja parkirališnih ili garažnih mjesta iz prethodne tablice ukoliko, lokacija na kojoj se gradi nije kolno dostupna ili se na građevinskoj čestici ne može osigurati prostor za parkiranje, i to u dijelu koji je glasio „uz obvezu plaćanja tržišne cijene za svako parkirno ili garažno mjesto za koje se traži odstupanje u dovršenim dijelovima. Prikupljena sredstva namjenski će se trošiti za gradnju javnih parkirališta i garaža“,
- da je razlog ukidanju dijela odredbe čl. 41. st. 11. Odluke, kao tuženikovog općeg akta, bio taj što je suprotan Zakonu o prostornom uređenju („Narodne novine“ , broj 30/94, 68/98, 35/99, 61/00, 32/02, 100/04, 76/07 i 152/08 - dalje: ZPU), između ostaloga, jer je odredbom čl. 164. ZPU propisana obveza jedinica lokalne samouprave i javnopravnih tijela, koja prema posebnim propisima grade i/ili upravljaju infrastrukturom, da urede građevinska zemljišta. Iznimno, odredbom čl. 167. st. 1. ZPU propisana je mogućnost financiranja izgradnje komunalne infrastrukture od strane vlasnika zemljišta kojemu to uređenje koristi. Međutim, ZPU ne dopušta nametanje takve obveze, već samo mogućnost financiranja izgradnje komunalne infrastrukture koja ovisi o volji vlasnika zemljišta, a u tom se slučaju vlasnik oslobađa obveze plaćanja komunalnog doprinosa do iznosa troškova uređenja zemljišta kojeg plaća na temelju ugovora (čl. 169. ZPU).
10. Prvostupanjski sud je zaključio da je Ugovor ništetan jer je suprotan prisilnim propisima. Tim se Ugovorom tužitelj, kao investitor gradnje, obvezao platiti tuženiku, kao jedinici lokalne samouprave, iznos od 60.000,00 kn radi financiranja javnih parkirališta i garaža, a kako bi ishodio građevinsku dozvolu, za koju nije imao zadovoljen uvjet osiguranja potrebnog broja parkirnog mjesta na vlastitoj građevinskoj čestici u području povijesne gradske jezgre.
11. Drugostupanjski sud je, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, zaključio da činjenica što je tužitelj sklopio sporni Ugovor kojim je preuzeo obvezu sufinanciranja izgradnje javnih parkirališnih i garažnih mjesta, ne čini takav Ugovor protivan bilo kojem prisilnom propisu. Naprotiv, odredbama ZPU dopuštena je mogućnost sklapanja ugovora o sufinanciranju gradnje komunalne infrastrukture s vlasnikom zemljišta kojemu koristi takva infrastruktura, s time da to posljedično utječe na oslobođenje vlasnika zemljišta od obveze plaćanja komunalnog doprinosa jedinici lokalne samouprave. Osim toga, nakon djelomičnog ukidanja Odluke, na snazi je ostao dio čl. 41. st. 11. Odluke, sukladno kojemu je dopušteno odstupanje od potrebnog broja parkirnih ili garažnih mjesta uz uvjet da lokacija na kojoj se gradi nema osigurani kolni pristup ili da na građevinskoj čestici ne može osigurati prostor za parkiranje, što je bio tužiteljev slučaj, bez dodatne obveze plaćanja tržišne cijene za nedostajuće parkirno mjesto. Drugostupanjski sud naglašava da je naknadno otpadanje subjektivnih razloga zbog kojih je stranka pristupila sklapanju Ugovora, napušteno kao razlog nevaljanosti pravnih poslova. Prema Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) subjektivan motiv jedino je relevantan ako je ugovor sklopljen pod utjecajem nedopuštene pobude, odnosno pobude koja je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, za koju je drugi ugovaratelj znao ili morao znati (čl. 273. st. 2. ZOO-a), što ovdje nije slučaj.
12. U reviziji je, u bitnome, istaknuto sporno pravno pitanje, kakav je učinak odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usoz-145/20-6 od 29. studenoga 2021., kojom je djelomično ukinut tuženikov opći akt, na sporni Ugovor.
13. Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21 - dalje: ZUS), ocjena zakonitosti općeg akta pravne osobe koja ima javnu ovlast izričito je određena kao predmet upravnog spora (čl. 3. st. 2. ZUS) i stavljena je u nadležnost Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (čl. 12. st. 3. toč. 2. ZUS). Zakon o upravnim sporovima je posebno regulirao postupak ocjene zakonitosti općeg akta kao zasebnog postupka u kojem se izravno ne ostvaruje pojedinačna pravna zaštita u smislu čl. 1. ZPP-a i njegovo odlučivanje o zahtjevu (čl. 86. ZUS), pri čemu je izričito određeno da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u „Narodnim novinama“.
14. Polazeći od navedenog normativnog okvira, ovaj sud zaključuje da pravni učinak sudske odluke u upravnom postupku i trenutak od kojeg opći akt prestaje važiti, ako se utvrdi njegova nesuglasnost sa zakonom, djeluje ex nunc, odnosno predmetna sudska odluka vrijedi od objave presude Visokog upravnog suda u „Narodnim novinama“ pa nadalje. O nemogućnosti primjene općeg akta nakon njegovog ukidanja na odnose nastale prije ukidanja akta izraženo je shvaćanje u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1673/2015 od 25. svibnja 2017. prema kojem „…s obzirom da ukinuti zakon ili drugi propis prestaju važiti danom objave odluke u „Narodnim novinama“, sve sudske odluke donesene na temelju takvog propisa, nakon objave presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojom se ukida osporeni opći akt, nisu valjane“. Na navedeno stajalište nadovezuju se i odluke ovog suda Rev - 2486/2017-2 i Rev-2169/2019-4 od 1. ožujka 2023. Stoga je odgovor na postavljeno pravno pitanje pozitivan, odnosno, pojedinačni ugovor ništetan je, ako je sklopljen na temelju općeg akta koji je kasnije ukinut presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ako je razlog nezakonitosti općeg akta zbog kojeg je ukinut postojao u trenutku sklapanja pojedinačnog ugovora.
15. Međutim, navedeni odgovor nije od utjecaja na odluku u konkretnom sporu. Naime, u Ugovoru se ne navodi izričito da je sklopljen upravo na temelju općeg akta u dijelu u kojem je ukinut (obveza na sufinanciranja izgradnje javnih parkirališnih i garažnih mjesta). Stoga u okolnostima konkretnog slučaja, gdje je nakon djelomičnog ukidanja Odluke, na snazi i dalje ostao dio čl. 41. st. 11. Odluke, sukladno kojemu je dopušteno odstupanje od potrebnog broja parkirnih ili garažnih mjesta uz uvjet da lokacija na kojoj se gradi nema osigurani kolni pristup ili da na građevinskoj čestici ne može osigurati prostor za parkiranje, što je bio tužiteljev slučaj, bez dodatne obveze plaćanja tržišne cijene za nedostajuće parkirno mjesto i uz izričitu zakonsku (dobrovoljnu) mogućnost sklapanja ugovora o sufinanciranju gradnje komunalne infrastrukture s vlasnikom zemljišta, kojemu koristi takva infrastruktura s time da to posljedično utječe i na oslobođenje vlasnika zemljišta od obveze plaćanja komunalnog doprinosa jedinici lokalne samouprave, navedeni Ugovor nije ništetan, kako to u reviziji tvrdi tužitelj. Predmetni Ugovor nije sklopljen samo na dijelu općeg akta koji je kasnije ukinut i koji je propisivao obvezu financiranja garaža. Predmetni Ugovor je u skladu s preostalim važećim dijelom Odluke te s odredbama Zakon o prostornom uređenju koje izričito dopuštaju dobrovoljno sufinanciranje komunalne infrastrukture. U dijelu koji se odnosi na već dospjele i ispunjene obveze predmetni Ugovor je proizveo pravne učinke jer je obveza iz Ugovora izvršena. Stoga se ne može smatrati protivnim prisilnim propisima u smislu Zakon o obveznim odnosima.
16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP -a, valjalo je presuditi kao u izreci.
Zagreb, 23. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
