REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5102/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja GJ, OIB [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice DJ, OIB [osobni identifikacijski broj], trećetužitelja UJ, OIB [osobni identifikacijski broj] i četvrtotužiteljice RJ, OIB [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Tušek i Stela Tursan u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark eGen, OIB 25376204437, sa sjedištem u Paldau 40, Paldau, Republika Austrija (kao pravni sljednik ranijeg tuženika RAIFFEISENBANK MITTLERES RAABTAL eGen, OIB 25376204437, Paldau 40, Paldau, Republika Austrija), kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Remenar & Remenar u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja uknjižbe, odlučujući o prijedlogu prvo do četvrtotužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-307/2022-17 od 17. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-770/2019 od 1. veljače 2022., u sjednici održanoj 23. travnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije prvo do četvrtotužitelja u dijelu koji se odnosi postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije prvo do četvrtotužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-307/2022-17 od 17. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-770/2019 od 1. veljače 2022.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelji predlažu da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Da li se u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima, može smatrati pravni posao protivan Ustavu RH i/ili prisilnim propisima i/ili moralu društva, ako je posebnom zakonskom odredbom određena zabrana sklapanja takvog pravnog posla jednoj strani ali je za sudjelovanje u takvom pravnom poslu propisana prekršajna odgovornost i za drugu stranu kao sudionika?
2. Je li u slučaju kada je Ugovor o kreditu zaključen između fizičke osobe kao potrošača i trgovačkog društva strane pravne osobe, ima mjesta primjeni članka 20. stavak 8. tada važećeg Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji određuje da se primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca, ili je potrebno odrediti primjenu mjerodavnog materijalnog prava suklado posebnoj kategoriji ugovora – potrošački ugovor, te odrediti primjenu mjerodavnog materijalnog prava sukladno pravu Europske unije kojima se ostvaruje zaštita potrošača kao slabije ugovorne strane?
3. Je li sud u slučaju kada odredi da se primjenjuje nacionalno pravo određene države, a ta država je članica Europske unije, dužan primijeniti i Uredbe Europske unije kojima se štiti posebna kategorija ugovornih strana – potrošači, i odrediti primjenu materijalnog prava sukladno tim pravilima?
4. Je li sud koji je odredio da se primjenjuje materijalno pravo određene države na sporni pravni odnos, ovlašten utvrđivati odlučne činjenice temeljem propisa druge države, odnosno ako se sud odlučio za primjenu određenog materijalnog prava na sporni odnos, je li ovlašten kombinirati prava različitih država?
5. Da li se mjestom zaključenja potrošačkog ugovora smatra isključivo mjesto koje je navedeno u ugovoru, ili u kojem ponuditelj ima sjedište, ili se mjestom zaključenja potrošačkog ugovora u smislu prava europske unije, ima smatrati mjesto u kojem je ugovor doista zaključen i u kojem su vršene sve prethodne radnje za zaključenje istog?
6. Da li se sud može pozvati na pravila o teretu dokazivanja ako prethodno nisu izvedeni predloženi dokazi po parničnoj stranci na čiju štetu se u odluci poziva na pravila o teretu dokazivanja odbijajući navode i zahtjeve navedene stranke?“.
2.1. Navedena pitanja smatraju važnima za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
2.2. Tužitelji su prijedlog podnijeli i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) ističući da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, pravo na žalbu iz čl. 18. Ustava RH, te pravo na jednakost sviju pred zakonom i pred sudovima iz čl. 14. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske.
3. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije prvo do četvrtotužitelja predlaže da se prijedlog prvo do četvrtotužitelja odbaci.
4. Postupajući prema odredbi čl. 385.a i čl. 387. st. 1. ZPP revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
5. Naime, predmet spora u ovom postupku je zahtjev prvo do četvrtotužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2010., založne izjave od 7. travnja 2010., te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa hipoteke utemeljene na predmetnom pravnom poslu.
6. Nižestupanjski sudovi su odbili predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan zaključujući da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe austrijskog materijalnog prava, s obzirom na utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen u Republici Austriji, da su stranke predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorile primjenu austrijskog prava kao prava zemlje u kojem se nalazi sjedište kreditora, da tužitelji činjenično ni u tužbi niti u tijeku postupka nisu ukazivali zbog kojih bi razloga predmetni Ugovor bio ništetan u smislu normi austrijskog prava, osim da isplata nije izvršena u cijelosti, da tužitelji nisu bili kreditno sposobni kada su sklapali predmeti ugovor, a koji razlozi (neispunjenje ugovora u cijelosti kao niti kreditna nesposobnost stranaka) ne dovode do ništetnosti predmetnog ugovora, slijedom čega su nižestupanjski sudovi zaključili da sudovi paze po službenoj dužnosti na nedopuštenost ugovornih odredaba u odnosu na njihovu ništetnost, ali samo u okviru tijekom postupka iznesenih činjenica i predloženih dokaza.
6.1. Stoga s obzirom na navedena činjenična utvrđenja, prvo do peto postavljena pitanja u prijedlogu za dopuštenje tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse revizijskog suda, već je u skladu s pravnim shvaćanjima zauzetim u više odluka revizijskog suda (primjerice u odluci broj Rev-1651/2018-2 od 26. siječnja 2021., Rev-1564/2018-2 od 9. listopada 2019., Rev-1583/2014 od 16. listopada 2018. i dr.), a ne radi se o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu.
6.2. Nadalje, s obzirom na utvrđenje da je dakle, sporni ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji, prema ocijeni vijeća, za rješenje spora u svezi valjanosti ugovora, nisu mjerodavne odredbe materijalnog prava Republike Hrvatske, pa tako ni odredbe Zakona o obveznim odnosima, na koje se odnosi prvo naznačeno pitanje u prijedlogu za dopuštenje revizije prvo do četvrto tužitelja.
6.3. Osim toga, u odnosu na primjenu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP) na koji zakon se tužitelji nisu pozivali u tužbi već tijekom postupka, nižestupanjski sudovi su otklonili primjenu navedenog zakona jer tužitelji nisu tražili utvrđenje ništetnosti nepoštenih odredbi Ugovora niti su istaknuli činjenice u odnosu na nepoštenost odredbi spornog Ugovora, niti su tvrdili koje to točno odredbe Ugovora nisu poštene u smislu toga Zakona i Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, pa su navodeći da, iako sudovi paze po službenoj dužnosti na nepoštenost odredbi potrošačkog ugovora, zaključili da je to ispitivanje po službenoj dužnosti ograničeno raspoloživošću elemenata te granicama predmeta spora, pa da stoga djelotvornost zaštite koju bi sud trebao dodijeliti potrošaču intervencijom po službenoj dužnosti ne može dovesti do toga da se prekorače granice predmeta spora koje su određene zahtjevom stranaka s obzirom na razloge na koje se one pozivaju a da nacionalni sud nije obvezan pojedinačno i po službenoj dužnosti ispitivati ugovorne odredbe koje potrošač nije osporavao kako bi provjerio mogu li se one smatrati nepoštenima, nego treba ispitivati one odredbe koje su povezane s predmetnom spora kako su ga činjenično odredile stranke.
6.4. Slijedom navedenoga, a s obzirom na utvrđenje u postupku da tužitelji nisu isticali konkretne činjenice u odnosu na poštenost odredbi predmetnog ugovora u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, to od odgovora na drugo do peto postavljena pitanje ne ovisi ni ishod ovog spora, slijedom čega ta pitanja nisu ni zbog toga važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
6.5. Također valja reći da prvo do peto postavljena pitanja nisu važna ni stoga što u odnosu na ta pitanja tužitelji nisu određeno izložili ni razloge važnosti zbog kojih smatraju da su ta postavljena pitanja važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, odnosno nisu naveli odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom na to da u odlukama koje tužitelji navode kao razlog važnosti postavljenih pitanja, revizijski sud kao ni drugostupanjski sud nisu izražavali pravno shvaćanje u vezi postavljenih pitanja kako su ih koncipirali tužitelji u svom prijedlogu za dopuštenje revizije, niti su te odluke donesena u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega odluke koje tužitelji izlažu kao razlog važnosti nisu odluke koje bi bile od značaja za odgovor na postavljena pitanja.
6.6. Nadalje, za šesto postavljeno pitanje iz prijedloga prvo do četvrtotužitelja za dopuštenje revizije valja reći da to pitanje nije pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, s obzirom da na tako postavljeno pitanje nije moguć jednoznačan odgovor primjenjiv i u drugim slučajevima, jer odgovor na šesto postavljeno pitanje ovisi o specifičnim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Navedenim pitanjem tužitelji u biti ističu prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, te istim osporavaju utvrđeno činjenično stanje što ne može biti predmet razmatranja u ovom stupnju postupka.
7. Slijedom navedenog, a s obzirom da postavljena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP valjalo je prijedlog za dopuštenje revizije prvo do četvrtotužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
8. Nadalje, tužitelji su u prijedlogu za dopuštenje revizije naveli da im je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava RH, pravo na žalbu iz čl. 18. st. 1. Ustava RH, pravo na jednakost svih pred zakonom i pred sudovima iz čl. 16. st. 2. i čl. 26. Ustava RH.
9. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje su tužitelji dostavili uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužitelji nisu učinili vjerojatnim da bi im bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona.
9.1. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužiteljima bilo omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima tuženika, iznose činjenice i predlažu dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluju u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode prvo do četvrtotužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelji nisu imali pravično suđenje, ili da im je povrijeđeno pravo na jednakost pred zakonom i pred sudovima.
9.2. Osim toga, tužitelji su imali na raspolaganju pravo na žalbu kao redovan pravni lijek, kojim su se i koristili, a činjenica da nisu uspjeli u sporu budući da je njihova žalba odbijena, ne znači da je tim povrijeđeno njihovo pravo na žalbu.
10. Stoga, s obzirom da tužitelji nisu učinili vjerojatnim da su im povrijeđena ljudska prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije prvo do četvrtotužitelja koji se temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 23. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
