REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-551/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Martina Radić Šunjić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Klinički bolnički centar Split, OIB: 51401063283, Split, Spinčićeva 1, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Zaradić, odvjetnik u Solinu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-57/2025-2 od 15. rujna 2025., kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1414/2023-24 od 23. svibnja 2025., u sjednici održanoj 23. travnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-57/2025-2 od 15. rujna 2025., kojim je djelomično potvrđeno i djelomično preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1414/2023-24 od 23. svibnja 2025., zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
4. To iz razloga jer je odluka o troškovima postupka utemeljena na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, te u situaciji kada je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, zbog čega je provedeno vještačenje u postupku za koje je tužiteljica prethodno snosila troškove, tužiteljica pri djelomičnom uspjehu u parnici ima pravo na dosudu takvih troškova vještačenja u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa, a ne u razmjeru s uspjehom u sporu (o čemu je ovaj sud izrazio shvaćanje u brojnim odlukama, primjerice Rev-994/2021 od 14. rujna 2021., Rev-1154/2023 od 1. travnja 2025., Rev-697/2024-2 od 25. ožujka 2025. i dr.).
5. Kao razlog važnosti tuženik se poziva na odluku ovog suda broj Rev-91/2024 od 12. studenoga 2024., navodeći da je u istoj izraženo pravno shvaćanje koje glasi: „U situaciji kad je vještačenje provedeno radi utvrđenja činjenica po više pravnih osnova, a tužitelj u parnici uspije sa zahtjevom na temelju neke od osnova, tužitelj ima pravo na naknadu troškova vještačenja razmjerno uspjehu u parnici prema pojedinoj osnovi.“.
6. Pri tomu tuženik zanemaruje u toj odluci sud pozvao na pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Rev-246/22 od 3. svibnja 2023., koje pored naprijed navedenog citata sadrži i daljnje shvaćanje: „Međutim, ako se zahtjev tužitelja temelji samo na jednoj osnovi, ali u visini tužbeni zahtjev nije prihvaćen u cijelosti, tada prema ustaljenoj praksi ovog suda, tužitelj ima pravo na naknadu troškova vještačenja u cijelosti, kao troškova potrebnih za vođenje parnice.“.
7. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica tužbeni zahtjev temelji samo na jednoj osnovi, a to je zahtjev na temelju radnog odnosa i potražuje isplate iz radnog odnosa, dakle zahtjev nije utemeljen na više osnova već na jednoj osnovi. Stoga, odluka na koju se poziva tuženik, ne koincidira činjeničnim utvrđenjima, a slijedom toga niti pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena odluka u predmetnom sporu.
8. U odnosu na pitanje naznačeno pod 10., u kojem tuženik iznosi tvrdnje o arbitrarnoj odluci, iz kojih potom izvlači zaključke o navodno počinjenim povredama temeljnih ljudskih prava zajamčenih čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), a imajući u vidu naprijed navedeno, postavljeno pitanje se ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
9. Kada se navedeno sagleda i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a, ocjena je ovoga suda da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
10. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja, shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj odluci te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da predlagatelj u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom odlukom. Pobijano rješenje je obrazloženo i udovoljava zahtjevu prava na obrazloženu odluku te se ne može smatrati arbitrarnim ili očito nerazumnim. Činjenica da sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja od predlagatelja ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i u njemu sadržanog prava na obrazloženu odluku, jer u okolnostima navoda koji su u prijedlogu za dopuštenje revizije iznijeti, ne postoje okolnosti iz kojih bi to proizlazilo.
11. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 23. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
