REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-107/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu i dopuni prijedloga tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1019/2022-2 od 21. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-505/18-42 od 5. svibnja 2022., u sjednici održanoj 23. travnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog i dopuna prijedloga za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u odnosu na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog i dopuna prijedloga za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog i dopunu prijedloga za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1019/2022-2 od 21. srpnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-505/18-42 od 5. svibnja 2022.

2. U prijedlogu i dopuni prijedloga za dopuštenje revizije tuženik predlaže da mu se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u predmetnom sporu, kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, a koja glase:

„1. Je li, u slučaju kad utvrdi da su pojedine promjene ugovorne kamatne stope neodredive, sud ovlašten ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope iz ugovora o kreditu ili je dužan utvrditi na koji se način kamata trebala mijenjati?

2. Može li sud, u slučaju pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom o kojem ovisi ispunjenje obveze na plaćanje ugovorne kamate korisnika kredita, a kad tužitelj potražuje isplatu kao da se radi o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu kamate za kredite bez valutne klauzule?

3. Je li, prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03. – dalje: ZZP) u postupku utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe između potrošača i trgovca, potrebno utvrditi stupanj pažnje s kojim je potrošač postupao?

4. Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da "ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva", primijeniti i na ugovor o kreditu?

5. Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja)?

6. Je li povrijeđeno tuženikovo pravo na legitimno očekivanje, u autonomnom smislu Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kada mu se nalaže vraćanje zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa anuiteta na temelju valjane ugovorne obveze za koju je tek naknadno utvrđeno da bi bila ništetna?“.

2.1. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tuženik se poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) od 5. ožujka 2004., na odluke revizijskog suda broj Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015., Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Revt-304/11 od 4. travnja 2012.

2.2. Predlagatelj je prijedlog sadržajno podnio i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) navodeći da su mu povrijeđena ustavna prava i to pravo na legitimno očekivanje, kao i pravo vlasništva.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da pravna pitanja naznačena u prijedlogu i dopuni prijedloga za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Navedeno stoga što je u odnosu na prvo i drugo pravno pitanje postavljeno u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika, ovaj sud već izrazio pravno shvaćanje u odluci ovog suda broj Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.

4.2. Pri tome, u odnosu na drugo pitanje valja reći i to da je drugo postavljeno pitanje činjenične naravi, s obzirom da se odnosi na pitanje vještačenja, a vještačenjem se utvrđuju pravno relevantne činjenice. Stoga, s obzirom da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizije ne može podnijeti, to drugo postavljeno pitanje ni zbog navedenog nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.3. Nadalje, tuženik u prijedlogu u odnosu na četvrto, peto i šesto postavljena pitanja koja se odnose na pitanje tijeka zateznih kamata, smatra da se on ne može smatrati nesavjesnim odnosno nepoštenim u slučaju kada je tek naknadno utvrđena ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Međutim, prema shvaćanju revizijskog suda shvaćanje nižestupanjskih sudova da zatezna kamata na više plaćene iznose zbog ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu teče od dana stjecanja je u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odluci Rev-364/2022-2 od 25. travnja 2023. donesena povodom dopuštene revizije u predmetu Revd-296/2021-2 od 3. studenoga 2021.

4.4. Pritom treba reći i to da se savjesnost u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) prosuđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. U slučaju kada je tuženik sastavio ugovor o kreditu, u kojima su bile nepoštene ugovorne odredbe, tuženik se ne može smatrati poštenim stjecateljem, već upravo suprotno tome nepoštenim stjecateljem, radi čega je i tijek zateznih kamata određen u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO i ujednačenom sudskom praksom revizijskog suda (u tom smislu i u Revd-616/2024-2 od 8. siječnja 2025.).

4.5. Također je u odnosu na četvrto pitanje koje se odnosi na tijek zateznih kamata, za uputiti i na odluku ovoga suda poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. s kojom je u skladu shvaćanje iz pobijane odluke.

4.6. Osim toga, u odnosu na četvrto, peto i šesto postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika, valja reći da prema ocjeni ovog suda navedena pitanja nisu važna pravna pitanja, imajući na umu i pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., broj U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i broj U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., koje je ponovno reafirmirano u odlukama U-III-5247/2022, U-III-5248/2022, U- III-5173/2022 i U-III-5330/2022 od 18. rujna 2024., a prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja (u tom smislu i u odluci ovog suda Revd-4317/2024-2 od 30. listopada 2024., Revd-4469/2024-2 od 23. listopada 2024. i dr.).

4.7. Nadalje, ni treće postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom da treće pitanje polazi od pogrešne pretpostavke da sudovi nisu utvrđivali stupanj pažnje s kojim je potrošač postupao, ali i poštenje tuženika koji tužitelja nije u potpunosti informirao o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

4.8. Pored navedenog, valja reći da postavljena pitanja nisu važna ni stoga što pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ ni o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu (tako i ovaj sud u odluci poslovni broj Revd-4088/2022-2 od 18. listopada 2022. i dr.).

5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja valjalo je prijedlog tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Nadalje, imajući na umu sve naprijed navedeno, a postupajući u skladu s odredbama čl. 387. u vezi čl. 385.a st. 2. ZPP, revizijski sud je ocijenio da tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (pravo vlasništva, kao i pravo na legitimno očekivanje), a kako to tuženik tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije.

7. Slijedom navedenog, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 23. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić