REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-795/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Santici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Santica & Đapić j.t.d. u Splitu, protiv tuženika Doma za starije osobe Split, Split, Zajčeva 2, OIB: 69403366669, zastupanog po punomoćnici Meri Blaslov Pavasović, odvjetnici u Splitu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž R-117/2025-2 od 17. studenoga 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-120/2023 od 3. listopada 2025., u sjednici održanoj 23. travnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž R-117/2025-2 od 17. studenoga 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-120/2023 od 3. listopada 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio pravna pitanja koja glase:
„1. Može li se smatrati prekovremenim radom rad radnika na dane tjednog odmora kojim radom se ostvario veći broj radnih sati od punog mjesečnog fonda, sve u situaciji kada je poslodavac, sukladno Kolektivom ugovoru za djelatnost socijalne skrbi, osigurao radniku i radnik iskoristio zamjenski (neiskorišteni) tjedni odmor kroz radne dane, nakon 14 dana neprekidnog rada?
2. Ima li radnik pravo na isplatu za prekovremeni rad ostvaren na razini tjedna i u situaciji kada je u tom mjesecu radio ukupno onoliko sati koliko točno iznosi mjesečni fond odnosno kada je radio manje od ukupnog mjesečnog fonda sati?“.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije podnesen je i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), jer predlagatelj smatra da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav).
4. Tužiteljica je odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije i predložila isti odbiti kao neosnovan, uz naknadu troška odgovora na prijedlog.
5. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da podnositelj prijedloga nije jasno naznačio razloge zbog kojih smatra da bi mu Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP, te naveo zbog čega bi postavljena pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi. Naime, okolnosti na koje se podnositelj poziva odnose se isključ ivo na konkretan spor, te iz sadržaja prijedloga ne proizlazi da se radi o pravn im pitanjima o kojima postoji nejedinstvena praksa viših sudova, zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije. Pritom valja istaknuti kako okolnost da o postavljenim pitanjima nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao ni osporavanje iznesenih shvaćanja u pobijanoj odluci, u načelu sami za sebe ne predstavljaju poseban razlog zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije ako nisu ispunjene i ostale pretpostavke propisane odredbom čl. 385.a ZPP.
6. Nadalje, prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), te da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
7. Ocjena je ovoga suda da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a kako to tvrdi u svojem prijedlogu. Naime, ocijenjeno je da je presuda drugostupanjskog suda dostatno obrazložena, te da sadrži razloge o svim bitnim činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke ni po ovoj osnovi za intervenciju ovoga suda u smislu dopuštenja revizije.
8. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 387. st. 2. ZPP, to je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP, kao i na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP, valjalo riješiti kao u toč. I. izreke.
9. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, budući da ta radnja nije bila potrebna za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP), a s obzirom da tužiteljica u navedenom podnesku ne iznosi nikakve okolnosti koje bi bile relevantne ovom sudu za donošenje odluke povodom podnesenog prijedloga (toč. II. izreke).
Zagreb, 23. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
