REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-445/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Sonja Vogrinc Čižmek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Marijan Ruždjak, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-52/2025-3 od 11. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 169/2025-28 od 1. travnja 2025., u sjednici održanoj 23. travnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž R-52/2025-3 od 11. rujna 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-169/2025-28 od 1. travnja 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Ima li poslodavac nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme zbog povećanja opsega posla, autonomno pravo ocijeniti postoji li i nadalje povećanje opsega posla zbog kojeg postoji potreba za radom radnika?
2. Je li zakonita odluka suda kojom u slučaju prestanka ugovora o radu ex lege
– istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme (čl. 112. st. 1. podst. 5 Zakona o radu) sud utvrđuje da radni odnos tužitelja – radnika nije prestao, te nalaže njegovo vraćanje na rad?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pri čemu navodi da pobijana presuda odstupa od stavova revizijskog suda. Pritom ukazuje na odluku revizijskog suda broj Revr-343/2015 od 2. rujna 2015., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4638/2015 od 30. ožujka 2016., broj U-III-7218/14 od 13. listopoada 2016., te se poziva na raniju ukidnu odluku drugostupanjskog suda iz ovog predmeta broj Gž R-22/2022 od 3. siječnja 2025.
2.2. Nadalje, tuženik je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnio i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), navodeći da mu je zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično suđenje.
3. Tužiteljica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika predlaže da se prijedlog tuženika odbaci, odnosno odbije kao neosnovan.
4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Navedeno stoga što je u odnosu na prvo postavljeno pitanje riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja u odluci ovog suda broj Rev-837/2025-2 od 28. listopada 2025., u kojem je revizijski sud na prvo postavljeno pitanje dao odgovor kako slijedi:
„15.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada na način na koji on smatra da mu najviše odgovora. Međutim, pitanje opravdanog razloga za sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme u smislu njegovog navođenja u ugovoru i dokazivanja u sudskom postupku, odnosi se na zaštitu radnika od zloupotrebe instituta ugovora o radu na određeno vrijeme, tako da tu poslodavac nema autonomiju već mora poštivati kogentne odredbe čl. 12. Stoga je, radi sprječavanja zloupotrebe ovog instituta, poslodavac "privremeno povećanje posla" dužan konkretizirati (i u slučaju potrebe dokazati) a ne samo paušalno izjaviti da je prema njegovoj procjeni došlo do povećanja posla i da se to ne može ispitivati jer je "autonoman u određivanju o tome radi li se o privremenom povećanju opsega posla i koliko je trajanje takvog povećanja.
16. Stoga je odgovor na postavljeno pitanje da poslodavac ima autonomno pravo ocijeniti postoji li i nadalje povećanje opsega posla zbog kojeg postoji potreba za radom radnika (doduše ne nakon isteka ugovora o radu) ali je pri tome za valjanost ugovora o radu na određeno vrijeme potrebno postojanje opravdanog razloga (povećanje potrebe posla) pri sklapanju ugovora, koji razlog je poslodavac, radi propisane zaštite radnika konkretizirati u ugovoru i dokazati tijekom postupka.
16.1. Navedeno proizlazi i iz čl. 12. st. 7. ZR-a kojim je propisano da će se smatrati da je ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama tog Zakona, dakle između ostalog ako poslodavac nema opravdan razlog za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme.“.
4.2. Nadalje, ocijenjeno je da i drugo postavljeno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženika nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu zbog toga što tuženik u odnosu na to pitanje nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odlukama koje tuženik navodi kao razlog važnosti tog postavljenog pitanja, sudovi nisu izražavali pravno shvaćanje u vezi navedenog pitanja kako ga je tuženik koncipirao u prijedlogu za dopuštenje revizije, niti su te odluke donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega tuženik nije dokazao razloge važnosti drugo postavljenog pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje.
7. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.
7.1. Tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tuženik u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze, odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkom slučajevima (a što nije ovaj slučaj).
7.2. Pri tom valja reći i to da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Osim toga, suprotno navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije ovaj sud ne nalazi da bi drugostupanjska presuda bila arbitrarna te da ne sadrži minimum obrazloženja. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
8. S obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava, u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 23. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
