Poslovni broj: Usž-4739/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske ceste d.o.o., Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Zagreb, Miramarska cesta 22, OIB: 69608914212, radi postupanja Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije u postupku odobravanja zahtjeva za nadoknadom sredstava, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-644/2025-9 od 30. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-644/2025-9 od 30. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-644/2025-9 od 30. rujna 2025., u točki I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanjem rješenja tuženika klasa: UP/I 988-01/25-2/3, urbroj: 538-05-3-3-1/643-25-3 od 14. ožujka 2025., u točki II. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora i u točki III. nalaženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove upravnog spora u iznosu od 22,00 eura u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, dok se u preostalom dijelu od 33,27 eura odbija zahtjev tuženika za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 14. ožujka 2025. odbijen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Središnje agencije za financiranje i ugovaranje programa projekata Europske unije (dalje: SAFU) u postupku odobravanja Završnog zahtjeva za nadoknadom sredstava broj 42 u sklopu provedbe projekta "Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom" referentne oznake KK.07.1.1.01.0001.

3. Protiv navedene presude tužitelj izjavljuje žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba upravnog spora. Tužitelj ističe da bi za odnose među stranama Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. – 2020., između ostalog, bile mjerodavne i odredbe Zakona o obveznim odnosima, a jedna od temeljnih odredbi (načela navedenog Zakona) je i članak 4. kojim je propisano da su sudionici u izvršavanju prava i obveza iz obveznih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju, tužitelj je jednoj od ugovornih strana Ugovora – SAFU podnio zahtjev za nadoknadom sredstava broj 37 čiji dio je bio i zahtjev za plaćanjem troškova koji su predmet tužbe i tužbenog zahtjeva. Nakon što je taj dio zahtjeva bio odbijen zbog potrebe za dodatnom provjerom troška tužitelj je isti ponovio u sljedeća dva zahtjeva (38 i 39) te je opet bio odbijen uz isto obrazloženje. Druga ugovorna strana (SAFU) je u mjesecu srpnju 2023. utvrdila troškove, koji su predmet ovog postupka, opravdanim, ali o tome SAFU nije obavijestio tužitelja sve do 27. studenoga 2024., odnosno skoro godinu dana nakon što je tužitelj već podnio završni Zahtjev za nadoknadom sredstava. Tužitelj postavlja pitanje je li protivno načelu savjesnosti i poštenja kada jedna ugovorna strana (SAFU) zatajuje informaciju da je trošak utvrđen osnovanim od druge ugovorne strane (tužitelja), a od koje informacije ovisi ostvarenje prava te druge ugovorne strane. Iz postupanja SAFU bi proizlazila namjera da izigra tužitelja i tužitelju uskrati plaćanje spornih troškova, iako bi SAFU zapravo trebao imati interes kao i tužitelj. Eventualni propust tužitelja da u naknadnim zahtjevima za nadoknadom sredstava potražuje sporni trošak je izravna posljedica nesavjesnog i nepoštenog postupanja druge ugovorne strane (SAFU) te stoga to ne bi smjelo imati za posljedicu gubitak prava tužitelja. Drugi bitan žalbeni navod na kojem se temelji žalba je nedostatno obrazloženje u pobijanoj presudi tužbenih navoda iz točki IV i VI. tužbe, odnosno poziv tužitelja na članak 15.13. Općih uvjeta kojim je propisan rok od 18 mjeseci od datuma završetka projekta kao krajnji datum za plaćanja prema korisniku te činjenicu da niti jednom odredbom Ugovora nije propisano da se plaćanja korisniku ne mogu vršiti i nakon provedbe projekta, a unutar razdoblja financiranja projekta. Sukladno navedenom, tužitelj predlaže pobijanu presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno istu poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema ocjeni ovoga Suda, pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 126. ZUS-a. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 49. stavka 3. ZUS-a, presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 23. rujna 2025. na koju tužitelj, iako uredno pozvan, nije pristupio. Time se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora te je sud svoju odluku donio na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a.

8. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je 13. lipnja 2017. sklopljen Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za projekte koji se financiraju iz Fondova u financijskom razdoblju 2014. – 2020. između Ministarstva mora, prometa i infrastrukture kao posredničkog tijela razine 1 (PT1), Središnje agencije za financiranje i ugovaranje projekta Europske unije, kao posredničkog tijela razine 2 (PT2), s jedne strane, i tužitelja kao korisnika, s druge strane, i to u svrhu provedbe projekta "Cestovna povezanost s Južnom Dalmacijom" te je sklopljeno i više dodataka tom Ugovoru. Sastavni dio Ugovora su Opći uvjeti koji se primjenjuju na projekte financiranja iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova u financijskom razdoblju 2014. – 2020. (dalje: Opći uvjeti).

9. Također, u konkretnom predmetu primjenjuje se i relevantna Uredba (EU) 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013. o utvrđivanju zajedničkih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu, Europskom poljoprivrednom fondu za ruralni razvoj i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo i o utvrđivanju općih odredbi o Europskom fondu za regionalni razvoj, Europskom socijalnom fondu, Kohezijskom fondu i Europskom fondu za pomorstvo i ribarstvo te o s tavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ) broj 1083/2006, (dalje u tekstu: Uredba).

1. Suprotno navodima tužitelja, prvenstveno se u konkretnom upravnom sporu imaju primijeniti odredbe Općih uvjeta kao i odredbe Ugovora, a iz kojih jasno proizlazi da je provedba projekta isključivo odgovornost tužitelja, odnosno, tužitelj je bio dužan, sukladno stavku 4. točci 1. Općih uvjeta, provesti ugovoreni projekt s dužnom pažnjom, transparentno, sukladno Ugovoru, odredbama Uredbe (EU) broj 1303/2013 te relevantnim propisima donesenim na temelju iste, kao i primjenjivim nacionalnim i zakonodavstvom EU.

2. Dodatkom broj 3 Ugovora ugovoreno je da je razdoblje provedbe projekta od 1. lipnja 2016. do 30. studenoga 2023., a stavkom 2.3. istog članka ugovoreno je da je razdoblje prihvatljivosti izdataka projekta od 1. lipnja 2016. do 31. prosinca 2023. Člankom 13. točkom 11. Općih uvjeta propisano je da u slučajevima kada se u zahtjevu za nadoknadom sredstava potražuju troškovi koji nisu u skladu s kriterijima utvrđenim u Ugovoru, a navedena neusklađenost može biti riješena bez potrebe izmjene Ugovora (nepriznati troškovi), u kasnijoj fazi provjere prihvatljivosti iste stavke troškova mogu postati opravdane/prihvatljive ako ih korisnik ponovno potražuje u narednim zahtjevima za nadoknadom sredstava, dostavljajući odgovarajuće dokaze.

3. U sklopu provedbe projekta tužitelj je podnio zahtjeve za nadoknadom sredstava broj 36, 37 i broj 38 za troškove nastale privremenim situacijama PS 29 – PS 31, a koji troškovi su izuzeti uz obrazloženje da iste nije moguće ovjeriti do utvrđivanja svih činjenica povezanih s provjerom prihvatljivosti dodatka Ugovoru broj 3. Završni zahtjev za nadoknadom sredstava broj 42 tužitelj je podnio 29. prosinca 2023., sa više inačica, te u istima nije potraživao nadoknadu troškova u iznosu od 1.792.038,10 eura koji se odnose na privremene situacije 29 – 31 (kao u zahtjevima za nadoknadom sredstva broj 36, 37 u 38). Uz završni Zahtjev za nadoknadom sredstava od 29. prosinca 2023. podneseno je i Završno izvješće o provedbi predmetnog projekta. Posljednja inačica završnog Zahtjeva za nadoknadom sredstava podnesena je 14. svibnja 2024. Dopisom od 3. prosinca 2024. tužitelj potražuje iznos od 1.792.038,10 eura. Nadalje, plaćanje po završnom Zahtjevu za nadoknadu sredstava izvršeno je 16. srpnja 2024. odnosno postupak je zaključen 21. studenoga 2024. donesenim rješenjem o prigovoru korisnika.

4. Sukladno citiranim odredbama Ugovora i Općih uvjeta pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je provedba projekta isključivo odgovornost tužitelja te zaključuje kako su troškovi obuhvaćeni Dodatkom broj 3 utvrđeni prihvatljivim 12. srpnja 2023., a tužitelj je završni zahtjev za nadoknadom sredstava broj 42 podnio 29. prosinca 2023., te zadnju inačicu 14. svibnja 2024. stoga je imao mogućnost, da je odgovorno provodio projekt, pravovremeno odnosno sukladno Ugovoru potraživati predmetne troškove. Tužitelj je te troškove potraživao tek 3. prosinca 2024. Kako tužitelj sporne troškove nije potraživao novim Zahtjevom za nadoknadom sredstava nakon 12. srpnja 2023. kada su oni utvrđeni prihvatljivim, a iste nije potraživao niti u završnom Zahtjevu za nadoknadom sredstava, proizlazi kako iste nije potraživao na način propisan Općim uvjetima Ugovora pa ne postoji pravna osnova da se tužitelju nadoknade troškovi.

5. Odredbom članka 15. stavka 15.13. Općih uvjeta propisano je kako po isteku 18 mjeseci od datuma završetka razdoblja provedbe projekta, u svakom slučaju nakon isteka općeg razdoblja prihvatljivosti operativnog programa iz kojeg se ugovor financira, prema korisniku se neće vršiti nikakva plaćanja. Suprotno prigovoru tužitelja, pravilno prvostupanjski sud navodi kako konkretni troškovi uopće nisu zatraženi do završnog Zahtjeva za nadoknadu sredstava, već naknadno, pa sukladno citiranoj odredbi ne postoji osnova da bi se vršila plaćanja po navedenoj odredbi na koju se tužitelj poziva. Naime, datum do kojeg je bilo nužno odobriti završni Zahtjev za nadoknadom sredstava s potraživanim troškovima nastalim i plaćenim do 31. prosinca 2023., bio je 30. lipanj 2024., a tužitelj u narednim Zahtjevima za nadoknadom sredstava (broj 39, 40 i 41), a tako niti u četiri inačice završnog Zahtjeva za nadoknadom sredstava (broj 42) nije ponovno potraživao navedene troškove, već tek dopisom od 3. prosinca 2024. Potrebno je ukazati da u konkretnom predmetu nije sporno razdoblje isplate troškova, već je sporna isplata onih troškova koje tužitelj nije potraživao u zahtjevima za nadoknadom sredstava koji su uslijedili nakon što su u postupku ex post kontrole sporni troškovi utvrđeni prihvatljivima, a iste nije potraživao niti u završnom Zahtjevu za nadoknadom sredstava, već tek protekom razdoblja do kojeg je bilo nužno odobriti završni Zahtjev za nadoknadom sredstava s potraživanim troškovima nastalim i plaćenim do 31. prosinca 2023., a to je lipanj 2024.

6. Sukladno navedenom, ovaj Sud nalazi da se prvostupanjska presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZUS-a i u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

7. Obzirom da tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 22. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Marković