Poslovni broj: Usž-2584/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja Croatiašped d.d., Zagreb, Strojarska 19, OIB: 90910530135, kojeg zastupa opunomoćenik Darko Marjanović, odvjetnik u Zagrebu, Pavla Hatza 10, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi carinskog duga, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-246/2023-9 od 7. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Croatiašped d.d. Zagreb i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-246/2023-9 od 7. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-246/2023-9 od 7. svibnja 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/22-01/353, urbroj: 513-04-22-2 od 30. studenoga 2022. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

2. Tužitelj je protiv navedene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da u obrazloženju predmetne presude nema niti jednog navoda iz članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima pa samim time je došlo do grube povrede pravila postupka što za posljedicu ima nezakonitost pobijane presude. U konkretnom predmetu jedan od prigovora tužitelja kako u upravnom postupku tako i u samoj tužbi bio je da rješenje protiv kojega je izjavljena žalba, a potom i tužba u ovom sporu nije obrazloženo. Prvostupanjski sud dakle, nije imao osnove ni pozivati se na odluke u upravnom postupku jer su iste imale nedostatke koje je jasno istaknuo tužitelj kako u žalbi tako i u tužbi, već je trebao, a nije, primijeniti odredbe članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima i u pisanom obrazloženju odluke primjenom mjerila relevantnosti dati obrazloženje koje bi se moglo ispitati i iz kojeg bi proizlazilo koji su to dokazi i zašto prihvaćeni te koji je propis i zašto primijenjen na konkretan predmet te na koncu što je utvrđeno kao činjenica iz provedenih dokaza. Pobijana presuda nema razloga i nije ju moguće ispitati što za posljedicu ima i onemogućavanje tužitelju na adekvatan pravni lijek, a što je ustavom zajamčeno pravo. Nadalje, ističe da je pobijana presuda donesena i protivno odredbama članka 55. Zakona o upravnim sporovima jer iz obrazloženja presude proizlazi kako sud kod donošenja iste uopće nije razmatrao dokaze i navode na koje se pozvao tužitelj. Sud iste čak ne razmatra i ne ocjenjuje, već samo ponavlja nekritički navode tuženika te, obzirom na činjenicu da nije posebno utvrđivao činjenično stanje nego ga je utvrdio nespornim po tuženikovim navodima, obrazloženje nije pravilno i zakonito. Prvostupanjski sud potpuno nejasno i bez ikakvog obrazloženja i uporišta na izvedenim dokazima, tvrdi da nisu bili ispunjeni ostali razlozi pa da je osnovano naplaćen dug iz jamstva tužitelja. Tužitelj prigovara da je prvostupanjski sud 9. travnja 2024. primio pismeno tuženika koje nije do ročišta dostavljeno u "ekomunikaciju" niti sadrži podatke iz članka 49. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima te nije potpisan i ovjeren pečatom tuženika, pa je sud trebao, a nije ili izdvojiti isto iz spisa i odbiti primitak ili naložiti tuženiku da postupi sukladno zakonu. Nadalje, prvostupanjski sud uopće nije cijenio dokaze koje je dostavio u spis te sudi u cijelosti arbitrarno priklanjajući se tuženiku bez da isto ima osnove kako u zakonu tako i u dokazima, dok tuženik ničim nije dokazao da je valjano primijenio zakon vezano uz naplatu iz jamstva tužitelja. Stoga činjenično stanje uopće nije točno utvrđeno, dokazi se uopće nisu cijenili i nisu obrazloženi razlozi navoda iz pobijane presude. Prilikom odobravanja postupka 42. carinska tijela, a ne tužitelj, u postupku kontrole su utvrdila udovoljavanje uvjeta vezanih uz podatke i isprave te provjerile PDV identifikacijske brojeve stjecatelja u sustavu VIES (sustav razmjene informacija o PDV- u – elektronički način potvrđivanja PDV identifikacijskih brojeva gospodarskih subjekata registriranih u Europskoj uniji za prekogranične transakcije roba i usluga). Dodatan uvjet iz članka 107a Pravilnika o PDV-u, podnošenje obrasca PDV i zbirne prijave za isporuke dobara i usluga u druge države članice Europske unije je ispunjen jer je uvoznik isporučio dobra uz primjenu oslobođenja iz članka 41. stavka 1. Ističe da sam tuženik smatra da je carinski dug nastao neovisno o uvoznoj carinskoj deklaraciji, odnosno bez uvozne carinske deklaracije, za njegovu naplatu ne može se koristiti instrument osiguranja koji se odnosi isključivo na predmetnu deklaraciju. Smatra da je u pobijanoj odluci prvostupanjski sud u cijelosti pogrešno primijenio materijalno pravo slijedom čega je odluka nezakonita pa predlaže da ovaj Sud prvostupanjsku presudu poništi te sam otkloni nedostatke i presudom riješi stvar, na način da usvoji tužbu i tužbeni zahtjevu cijelosti, te mu nadoknadi troškove upravnog spora i žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16.-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovoga Suda pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se cijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga, jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 9. travnja 2024. i 30. travnja 2024., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnima za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je Područni carinski ured Rijeka u postupku nadzora koji je proveden kod trgovačkog društva – poreznog obveznika "Naval Interior" d.o.o., Buje vezano za uvoz ogrjevnog drva, peleta od drva, briketa i bagremovih štapova u postupku 42. – postupak puštanja u slobodni promet uz istodobno izuzeće od plaćanja poreza na dodanu vrijednost jer je roba namijenjena drugoj državi članici EU, utvrdio kako je u trenutku carinjenja zahtijevani postupak odobren temeljem netočnih podataka navedenih u carinskim deklaracijama i nevjerodostojnim priloženim prijevoznim ispravama odnosno nisu bili ispunjeni uvjeti za zahtijevani postupak. Provedenim nadzorom je utvrđeno da je "Naval Interior" d.o.o. Buje u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. svibnja 2021. podnio 319 uvoznih carinskih deklaracija koje deklaracije su popunjene prema Pravilniku o popunjavanju jedinstvene carinske deklaracije, a kojima je u zahtijevani postupak pušteno ogrjevno drvo, peleti od drva, briketi i bagremovi štapovi kupljeni izvan Europske unije, pri čemu je za svih 319 pošiljaka prilikom podnošenja pojedinačnih uvoznih carinskih deklaracija zahtijevana i odobrena primjena carinskog postupka 42. Među ostalim, u deklaracijama su deklarirani pošiljatelji iz Republike Bosne i Hercegovine, a kao primatelj je upisan "Naval Interior" d.o.o. Buje, a država odredišta nakon carinjenja je Republika Italija te su kao primatelji u drugoj državi članici upisana dva kupca i to Ermete trading srl., IT ili Nova market srls, It, dok je otpremničke poslove u svojstvu carinskog zastupnika obavio carinski otpremnik tvrtka Croatiašped d.d., Zagreb odnosno tužitelj, te je u svim kontroliranim deklaracijama u polju 44/1 upisan identifikacijski broj bankovne garancije tužitelja, registriran u Carinskoj upravi.

8. Postupak 42. predstavlja postupak uvoznog carinjenja robe kod kojeg se zahtijeva puštanje robe u slobodan promet uz primjenu oslobođenja od plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a u slučaju uvoza trošarinskih proizvoda, odgode od plaćanja trošarine, stoga što je roba odmah nakon uvoza namijenjena drugoj državi članici Europske unije, odnosno poreznom ili trošarinskom obvezniku u drugoj državi članici, pri čemu su uvjeti pod kojima se primjenjuje oslobođenje od poreza na dodanu vrijednost propisani Zakonom o porezu na dodanu vrijednost i odredbama Europskih propisa. Dakle, za pravilan završetak postupka 42., budući da porezni obveznik u Republici Hrvatskoj nije platio porez na dodanu vrijednost potrebno je, ako šalje robu drugom poreznom obvezniku u drugu državu članicu Europske unije, da taj drugi porezni obveznik evidentira primitak tako poslane robe te prijavi i plati porez na dodanu vrijednost.

9. S obzirom da je u konkretnom slučaju porezni obveznik u gotovini plaćao i naplaćivao dobra i usluge, a gotovinu nije polagao na svoje poslovne račune, gotovinska plaćanja su bila nezakonita, dokumentacija (CMR-ovi) je nevjerodostojna, nije dokazano da je roba stvarno isporučena kupcima u Republici Italiji, jer je putem pokrenute međunarodne razmjene informacija od strane Talijanske porezne administracije zaprimljen odgovor da roba koja je predmet nadzora nije zaprimljena kod talijanskih kupaca i da ti kupci nisu prijavili stjecanje dobara od prodavatelja, odnosno društva "Naval Interior" d.o.o., Buje, poreznim tijela Republike Italije i na tu robu nije plaćen porez na dodanu vrijednost u Republici Italiji.

10. Dakle, s obzirom da je na temelju međunarodne suradnje pribavljena dokumentacija koja se smatra vjerodostojnom, pravilno je u provedenom postupku utvrđeno da nisu bili ispunjeni uvjeti za zahtijevani postupak, a koje je tužitelj bio dužan ispuniti koristeći postupak 42. prilikom carinjenja. Prvostupanjski sud, kao i tuženik u tom smislu pravilno upućuju na odgovarajuće odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13. – 39/22.), Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 79/13. – 41/22.) te europske propise koje detaljno navodi u obrazloženju presude.

11. Imajući na umu navedeno pravilan je zaključak tuženika, a i prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju došlo do zlouporabe postupka 42. te da je nastala obveza obračuna i plaćanja predmetnog uvoznog duga kojeg je obveznik društvo "Naval Interior" d.o.o. bio oslobođen prilikom puštanja robe u slobodan promet, jer je isti bespravno ostvario oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost. Stoga je pravilno utvrđeno da je tužitelj upisivanjem svog instrumenta osiguranja u polje 44/1 predmetnih carinskih deklaracija znao da preuzima obvezu za sve naknadno utvrđene dugove po predmetnim deklaracijama, a sukladno članku 89. Carinskog zakona Unije, pa je osnovan zaključak da je isti s povećanom pažnjom prilikom utvrđivanja ispravnog završetka postupka o tome trebao voditi računa.

12. Imajući na umu navedeno, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je raspravio sve odlučne činjenice na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza i njihovom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za donošenje zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo.

13. Tužitelj u većem dijelu svoje žalbe prvenstveno smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka zbog toga što nije primijenio, odnosno nepravilno je primijenio odredbu članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, i to u dijelu koji se odnosi na obvezu suda da se izjasni o svim navodima stranaka, odnosno tužitelja.

14. Međutim, treba napomenuti da upravni sudovi u upravnom sporu odlučuju o zakonitosti odluka javnopravnih tijela, o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka te o zakonitosti postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava (članak 1. Zakona o upravnim sporovima). Pokretanjem upravnog spora žele se osigurati zakonitost i sudska zaštita prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela (članak 2. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima). Odredbama Zakona o upravnim sporovima također je propisano da upravni sud odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe (članak 31. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima), zatim da slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice, uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, ali njima nije vezan te činjenice koje je sam utvrdio, dok stranke mogu predlagati činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze za to, ali sud nije vezan tim prijedlozima (članak 33. stavak 1., 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima), dok presudu donosi prema slobodnom uvjerenju i na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima).

15. Sadržaj obrazloženja presude u upravnom sporu propisan je odredbom članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, prema kojoj sud u obrazloženju presude izlaže zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je činjenice sud utvrđivao, zašto i kada ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje dokaze je izvodio i kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući u sporu i izjasnit će se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora.

16. Žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na nedostatnost i nepravilnost obrazloženja pobijane presude te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve tužbene razloge tužitelja i razloge koje je iznosio u upravnom sporu, nisu osnovani.

17. Prema ocjeni ovoga Suda tužitelj neosnovano ističe da je pobijana presuda iz tih razloga nezakonita, jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud odgovorio na navode koji su bili odlučni za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da obrazlažu svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske, broj: 20883/09).

18. Nadalje, treba istaknuti da prema dosljednoj sudskoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja imajući u vidu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

19. Ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno protumačio i primijenio mjerodavno postupovno i materijalno pravo, postupak proveo sukladno zakonu te svoju odluku dostatno i razumno obrazložio, pri tome prihvaćajući razloge koje je iznio i tuženik u pobijanom rješenju, kojim je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

20. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima te otklonio bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

21. S obzirom da tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

22. Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, jer tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, a s obzirom da tužitelj nije uspio ni s žalbom u ovom upravnom sporu, ovaj Sud odbio je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić