Poslovni broj: Usž-290/2026-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AQUA BIOGRAD d.o.o., Biograd na Moru, Ulica kneza Višeslava 13, OIB: 46060067383, zastupan po opunomoćeniku Miranu Zorici, odvjetniku u Zadru, Zrinsko-Frankopanska 38, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, Zadar, Ivana Mažuranićeva 28, radi suzbijanja neprijavljenog rada, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1841/2024-9 od 2. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja AQUA BIOGRAD d.o.o., Biograd na Moru i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1841/2024-9 od 2. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1841/2024-9 od 2. listopada 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, klasa: UP/I -116-02/24- 01/349, urbroj: 443-02-03-22-24-1 od 1. srpnja 2024. i rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru, klasa: UP/I-116-02/24-01/349, urbroj: 443- 02-03-22-24-3 od 18. srpnja 2024. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi u bitnom navodi da Zakon o radu dopušta poslodavcu da dokazuje da sa radnikom nije sklopio ugovor kojim se zasniva radni odnos, a tu mogućnost donošenjem pobijane presude je prvostupanjski sud u cijelosti onemogućio tužitelju. Rad TR, MR i PR, nije rad kojim se zasniva radni odnos, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud. Navedeni radnici su imali sklopljen ugovor o djelu i to za period od 28. lipnja do 30. lipnja 2024., dakle, riječ je o privremenom poslu za koji se ne sklapa ugovor o radu. Radni odnos koji se zasniva ugovorom o radu podrazumijeva kontinuirano obavljanje posla za nekog, a povremeno izvršavanje poslova se ne smatra radnim odnosom. Posebno napominje da su imenovani radnici u vrijeme izvršenja djela bila u radnom odnosu kod drugog poslodavca, a što je konstatirano u samom pobijanom rješenju, što znači da nisu onda mogli biti u radnom odnosu kod tužitelja, već u obavljali povremeni posao kod njega i to u vrijeme održavanja koncerata u Aqua clubu u Biogradu na moru. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te presudom sam riješi stvar te da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.
3. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu u kojem u bitnom navodi da mišljenje tužitelja da je za obavljanje povremenih poslova dopušteno sklapanje ugovora o djelu nije točno obzirom da su stranke u određenim situacijama dužne zaključiti upravo određenu vrstu ugovora što ovisi o samoj suštini odnosa koji se ugovara jer se nazivanjem ugovora o djelu ne može promijeniti sama suština odnosa koji je trebao biti reguliran ugovorom o radu, što te ugovore o djelu zapravo čini prividnima sukladno članku 285. Zakona o obveznim odnosima. Za rad po ugovoru o djelu nije bitno da li je osoba u radnom odnosu, nezaposlena ili umirovljenik, već da obavlja poslove (djelo) koje ima obilježje ugovora o djelu. Potrebno je naglasiti da ugovor o djelu nije zamjena za ugovor o radu na određeno vrijeme. S obzirom da su predmetni imenovani radnici radili na poslovima konobara u poslovnom prostoru poslodavca, u ime i za račun poslodavca i u vremenu koje je odredio poslodavac, dakle, imenovani su obavljali poslove koji s obzirom na narav i vrstu rada imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos to je poslodavac trebao s njima sklopiti ugovor o radu i podnijeti prijavu na obvezno mirovinsko osiguranje sukladno odredbama Zakona o radu koje reguliraju dodatni rad. Tuženik predlaže da ovaj Sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 36/24.), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz podataka u spisu predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je 28. lipnja 2024. kod tužitelja obavljen inspekcijski nadzor od strane Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Zadru te je na temelju izjava svjedoka
– radnika, priznanja poslodavca, neposrednog opažanja inspektora rada te uvidom u evidenciju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o osiguranim osobama po osnovi rada, utvrđeno kako su TR, MR i PR **.**.2024. od 20,30 sati do trenutka inspekcijskog nadzora u 23,20 sati, bez prijave na mirovinsko osiguranje i bez sklopljenog ugovora o radu i potvrde o sklopljenom ugovoru o radu obavljali poslove konobara u Aqua long and night baru u Biogradu na moru, koji klub djeluje u sastavu registrirane djelatnosti poslodavca u ime i za račun poslodavca odnosno tužitelja AQUA BIOGRAD d.o.o. Biograd. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima dao strankama mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a osim toga izvršio je i uvid u spis tuženika i sudski spis.
7. Odredbom članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada („Narodne novine“ 151/22.) propisano je da je neprijavljeni rad u užem smislu rad koji, s obzirom na narav i vrstu rada i ovlasti poslodavca, ima obilježja radnog odnosa, a nije zakonito ugovoren ili nema valjanu pravnu osnovu odnosno za koji nije uspostavljena odgovarajuća prijava na obvezna osiguranja, između ostalog i obavljanje rada bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada.
8. Člankom 112. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ 157/13. – 119/22.) propisano je da kada se radi o osiguranicima iz članka 9. stavka 1. točke 1. do 7. tog Zakona obveznici su dužni podatke o početku osiguranja dostaviti najranije osam dana prije početka rada, a najkasnije prije početka rada.
9. Odredbom članka 7. stavka 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada propisano je da će nadležni inspektor u roku 8 dana od dana utvrđivanja postojanja neprijavljenog rada iz članka 3. stavka 2. točke 1. ovoga Zakona rješenjem naložiti poslodavcu podnošenje prijave na obvezno mirovinsko osiguranje počevši od dana koji je zapisnikom utvrđen kao početak rada radnika odnosno koji je u skladu s člankom 6. ovoga Zakona pretpostavljeni dan početka rada i uplatu iznosa od 2.650,00 eura za svakog neprijavljenog radnika u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.
10. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da predmetni rad u smislu odredbe članka 3. stavka 2. točke 1. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada predstavlja neprijavljeni rad jer tužitelj prije početka rada, koji ima obilježja rada za koji se zasniva radni odnos radnike nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje. Pravilno je, s obzirom na navedeno, prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 7. stavka 2. Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada i naložio tužitelju da radnike prijavi na obvezno mirovinsko osiguranje i uplati u državni proračun Republike Hrvatske za svakog od njih zakonom propisani iznos od 2.650,00 eura.
11. Naime, u provedenom postupku je nedvojbeno utvrđeno da su kod tužitelja tijekom inspekcijskog nadzora na obavljanju poslova konobara zatečeni predmetni radnici koji su radili bez prijave na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada pa se suprotno navodima tužitelja, prvostupanjska presuda ne može ocijeniti nezakonitom.
12. Prvostupanjski sud pravilno je odgovorio i na prigovor tužitelja da su predmetni radnici imali sklopljen ugovor o djelu te se u tom smislu pozvao na dosljednu praksu ovoga Suda, a pravilno je ocijenio i da prekršajni postupak koji se vodi kod Općinskog suda u Zadru ne predstavlja prethodno pitanje u ovom upravnom sporu.
13. Imajući na umu navedeno prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu, pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
14. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, osporena presuda se temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i potpuno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
16. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. Naime, s obzirom da je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana valjalo je i zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbiti kao neosnovan.
U Zagrebu 22. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
