Poslovni broj: Usž-37/2026-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr.sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Andree Pejković Rabi, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Željko Petrišić, odvjetnik u Zagrebu, Klanjčić 8A, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 3550/2024-15 od 11. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3550/2024-15 od 11. studenoga 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika, Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/24- 01/198, URBROJ: 338-01-06-05-24-04 od 10. srpnja 2024. (točka I. izreke), rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Područne službe Krapina, KLASA: UP/I-502-03/24-04/1, URBROJ: 338-02-02-24-4 od 8. veljače 2024. (točka II. izreke), tužiteljici se ozljeda pretrpljena 17. listopada 2022. pod dijagnozom poremećaj meniska zbog starog rascjepa ili ozljede (M23.2) priznaje ozljedom na radu te joj se u vezi s tim priznaju sva prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (točka III. izreke). Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati trošak upravnog spora u iznosu od 2.920,00 eura u roku od petnaest dana od dana dostave pravomoćne presude.

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 10. srpnja 2024. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Područne službe Krapina od 8. veljače 2024. Tim je rješenjem tužiteljici, zaposlenoj kod poslodavca Dom zdravlja Krapinsko-zagorske županije, Krapina, posljedica ozljede nastale 17. listopada 2022. pod evidencijskim brojem OR 11263 171022 0/2022, dijagnoza izražena šifrom S80.0 prema MKB-10 klasifikaciji, priznata posljedicom ozljede na radu, a nije priznata posljedicom predmetne ozljede na radu dijagnoza izražena šifrom prema MKB -10 klasifikaciji M23.2, te joj u vezi s navedenom ozljedom nisu priznata niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu.

3. Tuženik podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome prigovara da je prvostupanjski sud neosnovano odluku temeljio na nalazu i mišljenju sudskog vještaka koji prilikom usmenog izlaganja nije mogao dovesti laku tjelesnu ozljedu koljena (S80.0) u korelaciju s rupturom meniska, kao novonastalom bolešću, bez da uvaži nalaz magnetne rezonance, navodeći da je degeneracija koljena potpuno irelevantna za predmetni spor jer je tužiteljica stradala pri specifičnom mehanizmu ozljeđivanja gdje rezultanta sila pri zadovoljenim uvjetima za to cijepa i dropi meniskuse između snažnih koštanih kondilarnih masiva bedrene i golenjačke kosti koljena , prilikom koje, u svakom slučaju, dolazi do dijagnoze M23.2 prema MKB-10 klasifikaciji. Tuženik napominje da je tužiteljica tijekom čišćenja okoliša ambulante pala u razini na oba koljena te da u spisu nema drugih podataka (izjava tužiteljice i prijava ozljede na radu koju je ispunio poslodavac, anamneza u liječničkim nalazima) koji bi ukazivali na iznimno snažnu silu djelovanja ili na pad s visine/u dubinu i slično, a što bi govorilo u prilog potonjem argumentu sudskog vještaka niti isti pojašnjava kakvi uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi pri padu došlo do rascjepa meniska. Poklanjajući vjeru takvom mišljenju sudskog vještaka, sud je izveo pogrešan zaključak o ovdje relevantnoj činjenici postojanja posljedične dijagnoze nastavno na kontuziju koljena, a o kojoj posljedičnoj dijagnozi se sudski vještak zapravo i nije očitovao, već je utvrdio da se kod tužiteljice radi o ozljedi meniska koja je nastala u trenutku pada 17. listopada 2022. u smislu dopunske dijagnoze, pa nalazi da na takvom vještačenju sud nije mogao utemeljiti meritornu odluku. Tuženik izjavljuje žalbu i protiv točke IV. izreke presude kojom ga se obvezuje tužiteljici naknaditi trošak upravnog spora jer drži da je neosnovano izgubio spor. Slijedom navedenog, predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 135. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24., dalje: ZUS) poništi presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj Us I-3550/2024-15 od 11. studenoga 2025. te da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je zauzeo mišljenje da je uspješno osporila zaključke tuženika u odnosu na nastalu dijagnozu M23.2 prema MKB-10 klasifikaciji, a na temelju nalaza i mišljenja neovisnog sudskog vještaka ortopeda- traumatologa, koji je svoj zaključak obrazložio na temelju svog stručnog znanja i iskustva te relevantnih medicinskih činjenica. Dalje ističe da je u nalazu i mišljenju sudski vještak utvrdio kako se nesumnjivo uz dijagnozu S80.0 priznaje i dijagnoza izražena šifrom MKB-10 klasifikacije M23.2. kao posljedica ozljede na radu od 17. listopada 2022., navodeći kako je trauma na štetnom događaju uvjetovala rupture i potrebu za operacijskim zahvatom. Uz to na sve prigovore koje je tuženik imao , vještak je usmeno dao odgovore i objašnjena na raspravi održanoj 4. studenog 2025. na kojoj je potvrdio svoj nalaz i mišljenje. Shodno tome, suprotno navodima tuženika, nalazi da se ne radi o dopunskoj dijagnozi, već upravo kako su sud i vještak ispravno utvrdili, o posljedici priznate ozljede na radu. Uz sve navedeno tužiteljica nalazi da je sud pravilno odredio trošak primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. i 107/25.). Tužiteljica predlaže da sud odbije žalbu tuženika u cijelosti i potvrdi prvostupanjsku presudu, kao i da naloži tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Zainteresirana osoba Dom zdravlja Krapinsko-zagorske županije, iako uredno pozvana, nije se uključila u ovaj upravni spor.

7. Ispitujući osporavanu presudu te postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

8. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica 17. listopada 2022., tijekom redovitog rada, kod poslodavca Doma zdravlja Krapinsko-zagorske županije, prilikom čišćenja okoliša zgrade ambulante, pala na desno koljeno , zadobivši ozljedu dijagnoze S80.0, koja joj je priznata ozljedom na radu.

9. Upravni postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje pokrenut je prijavom izabranog doktora NB, dr.med., radi priznavanja dijagnoze M23.2 kao posljedice već priznate ozljede na radu (S80.0) po ozljedi od 17. listopada 2022.

10. Prema nalazu, mišljenju i ocjeni liječničkog povjerenstva od 6. veljače 2024., uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju i ostalu dokumentaciju, ocjena je Liječničkog povjerenstva da se dijagnoza M23.2 s medicinskog stajališta ne može uzročno-posljedično povezati s predmetnim događajem i priznati posljedicom ozljede na radu od 17. listopada 2022. jer se kod tužiteljice radi o kroničnim degenerativnim promjenama desnog koljena koje nisu nastale jednokratnom ozljedom, već nastaju postepeno u sklopu prirodnog procesa starenja. Takvu je ocjenu potvrdilo i Liječničko povjerenstvo Direkcije.

11. U upravnom je sporu prvostupanjski sud održao usmenu raspravu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužiteljice i u odsutnosti uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe, na temelju ovlaštenja iz članka 89. stavka 4. ZUS -a, o čemu su tuženik i zainteresirana osoba bili upozoreni u pozivu za raspravu.

12. Prvostupanjski sud je, u cilju pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja donošenja pravilne i zakonite odluke, proveo medicinsko vještačenje po neovisnom sudskom vještaku Davoru Duvančiću, spec. ortopedske kirurgije i traumatologije, koji je usmeno izložio svoj nalaz i mišljenje. Sudski vještak u pisanom nalazu i mišljenju od 16. srpnja 2025. zaključno navodi da se kod tužiteljice radi o lakim tjelesnim ozljedama, da se u zdravstvenom kartonu spominje da tužiteljica ima artrozu koljena (M17), ali se ne precizira ni kojeg koljena ni kojeg stupnja. Dalje ističe da je tužiteljica , bez obzira na navedeno, do štetnog događaja normalno obavljala svoj posao i nije imala poteškoća s desnim koljenom. Od štetnog događaja do operativnog zahvata tužiteljica svoj posao nije mogla obavljati zbog bolova, otoka i ograničenja pokretljivosti u desnom koljenu. Stoga je, kako ističe sudski vještak, nesumnjivo da se uz dijagnozu S80.0 priznaje i dijagnoza M23.2 kao posljedica ozljede na radu od 17. listopada 2022. te da je, bez obzira na postojanje degenerativnih promjena, trauma u štetnom događaju uvjetovala kontuzionu ozljedu koljena i istovremeno i unutarnju ozljedu oba meniskusa kao i potrebu za operacijskim zahvatom.

13. Sudski vještak je saslušan i na raspravi 4. studenoga 2025. pri čemu je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja te istaknuo da je tužiteljica primarno, nakon ozljede, pregledana i ozljeda je shvaćena kao kontuzija koljena, što se u MKB 10 klasifikacije označava kao S80., pri čemu je potpuno nebitno je li tužiteljica prije štetnog događaja imala ili nije imala degenerativnu bolest koljena i unutarnjih koljenskih struktura. U konkretnom slučaju kod tužiteljice se radi o direktnoj i isključivoj posljedici iz štetnog događaja. Kontuzija koljena i ozljede meniskusa dogodile su se istovremeno, samo u prvom trenutku nisu istovremeno bile prepoznate. Kasniji klinički pregledi i učinjena magnetna rezonanca koljena je definitivno dovela do potvrde da se oštećenja odnosno rupture meniskusa poklapaju s kontuzijom koljena odnosno štetnim događajem. Vještak dalje navodi da je tužiteljicu pregledao nakon postoperativne rehabilitacije, da je na pregled došla samostalno, da je hodala normalno bez šepanja i da je nakon postoperativne rehabilitacije stekla kompetentnu muskulaturu natkoljenice. Pri pregledu je desno koljeno tužiteljice bilo hladno i prazno pasivno punih pokreta uz znakove manje anteromedijalne rotatorne nestabilnosti, što je također posljedica štetnog događaja jer se i na magnetnoj rezonanci i tijekom operativnog zahvata vidjelo da postoje i distenzione ozljede prednjeg križnog ligamenta desnog koljena tužiteljice. Ta blaga nestabilnost kao i terminalno nepotpuni čučanj desnog koljena su sada jedine posljedice koje tužiteljica zbog štetnog događaja ima.

14. Imajući na umu članak 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23., dalje: Zakon), na koji se poziva prvostupanjski sud, te nalaz i mišljenje sudskog vještaka u upravnom sporu, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje.

15. Medicinska dokumentacija predstavlja činjenični supstrat na temelju kojeg vještak daje nalaz i mišljenje. Dakle, činjenice koje se tiču postojanja ili nepostojanja uzročno-posljedične veze s ozljedom na radu ne utvrđuju se na temelju medicinske dokumentacije niti saslušanjem stranaka (tužitelja i svjedoka), već na temelju vještačenja. Sudski vještak je na raspravi dao razumno objašnjenje za postojanje uzročne veze između pretrpljene ozljede i utvrđene dijagnoze te sa stručne medicinske strane argumentirao osporio postojanje razloga isključenja mogućnosti priznavanja ozljede na radu iz članka 67. točaka 4. i 5. Zakona, jer je na temelju postojeće medicinske dokumentacije moguće utvrditi da je oštećenje odnosno ruptura meniskusa povezana s kontuzijom koljena odnosno sa štetnim događajem.

16. U obrazloženju osporavane presude prvostupanjski sud je iznio tijek upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu, ocijenio dokaze provedene tijekom upravnog postupka i spora i naveo mjerodavne odredbe koje su primijenjene u konkretnom slučaju te detaljno obrazložio razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva.

17. Razlozima navedenim u žalbi tuženik nije doveo u sumnju zakonitost osporavane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok bitne povrede odredaba upravnog spora ovaj Sud nije našao.

18. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga, kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS -a odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

20. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove upravnog spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora.

21. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

22. Budući da tužiteljičin odgovor na žalbu nije utjecao na ishod ovog žalbenog postupka, trošak sastava tog podneska Sud ne smatra opravdanim troškom, slijedom čega je na temelju članka 144. stavka 1. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

23. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 22. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković