Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Marjane Rajić i Tomislava Tomašića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenice DĐ, zbog prekršaja iz Zakona o radu, Zakona o mirovinskom osiguranju i Zakona o zdravstvenom osiguranju, odlučujući o žalbi tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Varaždin, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja, podnijetoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, broj: Pp-323/2023-14 od 16. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Područni ured Varaždin, Služba za nadzor zapošljavanja i upućivanja te se u pobijanom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom okrivljenica DĐ proglašena je krivom i kažnjena ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 390,00 eura zbog prekršaja iz članka 229. stavak 1. točka 3. i stavak 2. Zakona o radu, članka 172. stavak 2. točka 5. i stavak 3. Zakona o mirovinskom osiguranju i članka 150. stavak 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanih u izreci pobijane odluke pod točkama I1., I2. i I3., dok je temeljem članka 182. stavak 1. točka 1. (ispravno članak 182. točka 1.) Prekršajnog zakona oslobođena od optužbe zbog djela prekršaja članka 229. stavak 1. točka 1. i stavak 2. Zakona o radu,opisanog pod točkom V. izreke presude.
2. Istom presudom okrivljenica je obvezana na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura te putnih troškova svjedoka u iznosu od 7,30 eura.
3. Protiv te presude tužitelj je pravodobno uložio žalbu naznačujući u uvodu da se žali zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava i odluke o prekršajnopravnoj sankciji, te oslobođenju od optužbe, sadržajno zbog odluke o izrečenim prekršajnopravnim sankcijama i odluke o oslobođenju okrivljenice za prekršaj iz točke 4. optužnog prijedloga. U žalbi navodi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno tijekom inspekcijskog nadzora te da sud prilikom odmjeravanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu počinjenih prekršaja, čime je pogrešno primijenio članak 37. Prekršajnog zakona. U odnosu na oslobađajući dio presude ističe da su odlučne činjenice bile navedene u optužnom prijedlogu i potkrijepljene zapisnikom inspektora rada kao javnom ispravom.
4. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi ista prihvati.
5. Žalba je neosnovana.
6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenice povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na što ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Međutim razmatrajući žalbene navode u odnosu na odluku o sankcijama za prekršaje pod točkama I1., I2. i I3., ovaj Sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti relevantne za izbor vrste i mjere kazne, sukladno općem pravilu o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, te da je utvrđene novčane kazne odmjerio u zakonom propisanim granicama uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude primjerena težini počinjenih prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja.
8. Prvostupanjski sud je, unatoč prekršajnoj kažnjavanosti okrivljenice, u pravilnoj mjeri cijenio značaj djelomičnog priznanja djela, a uvažena je i okolnost da je u vrijeme donošenja ove odluke sukladno odredbi članka 77. Prekršajnog zakona nastupila rehabilitacija u odnosu na okrivljenicu, budući da je od pravomoćnosti prethodnih odluka proteklo više od tri godine, pa se okrivljenica sukladno navedenoj odredbi smatra neosuđivanom osobom, čime ranija osuđivanost više ne može imati pravni učinak u postupku. Imajući u vidu težinu počinjenih prekršaja, stupanj odgovornosti okrivljenice te svrhu kažnjavanja propisanu člancima 6. i 32. Prekršajnog zakona, ovaj Sud smatra da su utvrđene novčane kazne za svaki pojedini prekršaj primjereno odmjerene i da ukupna izrečena sankcija odgovara težini prekršaja i okolnostima predmetnog slučaja.
9. Nadalje, potrebno je napomenuti da je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude u odnosu na djelo prekršaja pod točkom I2. stupio na snagu Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 96/25), i to 1. srpnja 2025., kojim je zadržan pravni kontinuitet prekršaja iz točke I.2. izreke u članku 166. stavak 3. u vezi stavka 2. točka 5., uz propisivanje blažeg raspona novčane kazne od 130,00 do 1.320,00 eura. U odnosu na raniji zakon, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja i za isti prekršaj propisivao je kaznu od 660,00 do 6.630,00 eura, riječ je o blažem propisu. Međutim, budući da je okrivljenici već izrečena novčana kazna u iznosu od 130,00 eura primjenom instituta ublažavanja kazne, pri čemu je dosegnut zakonom propisani minimum za fizičku osobu obrtnika sukladno članku 33. stavku 2. Prekršajnog zakona, ovaj Sud ocjenjuje da je tako izrečena kazna primjerena i zakonita.
10. U odnosu na prekršaj iz točke I3. prvostupanjski sud nije primijenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 33/23), koji je stupio na snagu 1. travnja 2023., iako isti propisuje niži raspon novčane kazne za prekršaj koji se okrivljenici stavlja na teret pod ovom točkom. Naime, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju već utvrđena znatno ublažena novčana kazna, a polazeći od načela konkretnosti, nema mjesta primjeni navedenog blažeg propisa, budući da njegova primjena ne bi dovela do povoljnijeg rezultata za okrivljenicu.
11. Odlučujući dalje o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je pravilno prvostupanjski sud donio odluku kojom se okrivljenica oslobađa od optužbe u točki V izreke pobijane presude.
12. Naime, točkom 4. optužnog prijedloga okrivljenici se stavlja na teret prekršaj iz članka 229. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu, odnosno da nije na propisani način vodila evidenciju o radnom vremenu radnice ĆĐ, s obzirom na to da je ista radnica prilikom inspekcijskog nadzora opisala svoj raspored radnog vremena tijekom prosinca 2022. godine u caffe baru „M“ u Donjoj Voći 19a, a takav raspored nije joj evidentiran u evidenciji o radnom vremenu, odnosno evidentiran joj je manji broj sati od onoga broja sati koji proizlazi iz njezine izjave.
13. Odredbom članka 229. stavka 1. podstavka 1. i stavka 2. Zakona o radu propisano je kažnjavanje poslodavca fizičke osobe ako ne vodi evidenciju o radnicima i o radnom vremenu ili je ne vodi na propisan način, ili ako na zahtjev inspektora rada ne dostavi podatke o radnicima i o radnom vremenu (članak 5. Zakona o radu), a odredbom članka 5. stavka 4. Zakona propisano je da ministar nadležan za rad pravilnikom propisuje sadržaj i način vođenja evidencije iz stavka 1. ovoga članka, pa je na temelju citirane odredbe donesen Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine broj 73/17).
14. Iz činjeničnog opisa radnje prekršaja navedenog u točki 4. optužnog akta ne proizlaze sva zakonom propisana obilježja jer nije naveden provedbeni propis Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (NN 73/17), čijim odredbama je propisan sadržaj evidencije o radnom vremenu radnika, pa se u konkretnom slučaju radi o blanketnoj normi.
15. Kako je pravno kvalificiranje prekršaja podvođenje odlučnih činjenica sadržanih u činjeničnom opisu pod biće odgovarajućeg prekršaja, sve odlučne činjenice nužno moraju biti navedene u činjeničnom opisu prekršaja, jer u protivnom, u nedostatku nekog od konstitutivnih elemenata bića prekršaja, opisano djelo nije prekršaj.
16. Iako se prvostupanjski sud u obrazloženju oslobađajuće presude poziva na nedostatak navođenja odlučnih činjenica u optužnom aktu, odnosno na to da nije konkretizirano iz kojih činjenica proizlazi da okrivljena nije vodila evidenciju o radnom vremenu na propisani način (a ne na činjenicu da je riječ o blanketnoj normi), pravna osnova oslobađanja temelji se na članku 182. točki 1. Prekršajnog zakona, jer opisano djelo po propisu ne predstavlja prekršaj. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno i zakonito oslobodio okrivljenicu.
17. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 22. travnja 2026.
Zapisničar :
predsjednik vijeća:
Željko Kudrić, v. r.
Mario Soljačić, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Varaždinu, u 4 otpravka: za spis, okrivljenicu i tužitelja.
