Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-703/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, ČĆI, izvjestiteljice i ČĆ, članice, u pravnoj stvari tužitelja HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2053/2023-10 od 29. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja HĆ kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2053/2023-10 od 29. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2053/2023-10 od 29. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju HĆ trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.000,00 EUR–a do 1.187,50 EUR–a (za iznos od 187,50 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te pod točkom III. izreke.

III. Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 2053/2023-10 od 29. studenog 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u kojem je naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju HĆ trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.187,50 EUR–a do 1.250,00 EUR–a (za iznos od 62,50 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja HĆ za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 62,50 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja HĆ za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.451,98 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 29. studenog 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka (točka III. izreke).

2.1. Protiv navedene presude, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se njegov zahtjev u tome dijelu prihvati, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 78,13 EUR–a.

2.2. Protiv navedene presude, pod točkom I. izreke, pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu preko 1.000,00 EUR–a do 1.250,00 EUR–a (za iznos od 250,00 EUR–a), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te pod točkom III. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se zahtjev tužitelja u tome dijelu odbije i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 365,59 EUR–a.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je neosnovana u pogledu odluke o glavnom potraživanju tužitelja, dok je ista djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, kao sporednom potraživanju tužitelja.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 29. kolovoza 2023. (list 17-20 spisa) sukladno dokumentaciji koju je zaprimio od tuženika 27. lipnja 2023., dakle nakon pokretanja postupka, da mu tuženik isplati iznos od 4.451,98 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o kreditu broj 918-50-4251647 od 11. srpnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), sklopljenog s tuženikom, otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a koja odredba je, prema mišljenju tužitelja, ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, obrazloženje prvostupanjske presude sadržava sve ono što sukladno odredbi iz čl. 338. st. 4. ZPP–a mora sadržavati, tako da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1.

ZPP–a na koju tuženik također upire.

8. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, pravilno utvrdio:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.412,36 CHF–a prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obavezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora o kreditu),

- da je tužitelj (saslušan na ročištu od 15. listopada 2024.) iskazao:

- da su mu kredit ponudili u auto kući gdje je dobio sve papire i gdje je sve bilo gotovo,

- da je Ugovor o kreditu pročitao, ali da valutnu klauzulu nije razumio,

- da je (pravomoćnom) presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan, i to na način da je odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđena nepoštenom i ništetnom,

- da pritom valja uzeti u obzir i odredbu iz čl. 3. Direktive 93/13/EEZ (u daljnjem tekstu: Direktiva), sukladno kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive,

- da je Ugovor o kreditu, koji sadrži odredbu za koju tužitelj u ovom predmetu traži da se utvrdi ništetnom, sklopljen upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a da tuženik nije ničim dokazao da sadržaj Ugovora o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet prethodno navedenih presuda,

- da je tužitelj, koji je saslušan tijekom postupka, iskazao da je kreditom kupio automobil za osobne potrebe, dakle u svojstvu potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) (čl. 3. t. 1.), a da tuženik nije dokazao da je tužitelj automobil kupio u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

- da je odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe iz čl. 322. st. 1. ZOO–a,

- da je zastarni rok od 5 godina, koji je propisan odredbom iz čl. 225. ZOO–a, u odnosu na tražbinu preplate s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu 14. lipnja 2023., dakle unutar zakonom propisanog roka, slijedom čega je prigovor zastare tužiteljevog potraživanja u tome dijelu neosnovan.

9. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao na temelju djelomično ništetnog Ugovora o kreditu (čl. 7.), dakle bez osnove, i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem, slijedom čega je tužitelju pod točkom I. izreke (pobijane) presude dosuđen ukupan iznos od 4.451,98 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos glavnice od dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate pa do isplate, sve u smislu odredaba iz čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO–a.

10. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03 i ZOO–a.

11. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare tužiteljevog potraživanja neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetna u smislu odredaba ZZP/03, ZOO–a i Direktive.

12.1. Ovdje tuženiku valja napomenuti da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa pa da tužitelju zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, sve sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12.2. Naime, tuženik je svakako nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa od 4.451,98 EUR–a, odnosno pojedinačnih mjesečnih iznosa od kojih se konkretan iznos sastoji, budući da je tuženiku, kao banci, moralo biti poznato da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), nepoštena i, samim time, ništetna.

13.1. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja, a u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23 – u daljnjem tekstu: Tarifa), kada mu nije priznao i dosudio trošak pristupa na ročište za objavu presude od 29. studenog 2024. u iznosu od 125,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

13.2. Djelomično su osnovani preostali žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, i to odredbe Tarife, kada je tužitelju na ime troška sastava podneska od 29. kolovoza 2023. priznao i dosudio iznos od 250,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

14.1. Odvjetnici sukladno odredbi iz Tbr. 9. t. 3. Tarife imaju pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude, pri čemu valja istaknuti da to pravo nije ograničeno mogućnošću stranaka da presudu u pojedinom predmetu preuzmu s e– oglasne ploče suda, budući da to ne proizlazi iz odredaba Tarife, niti iz odredaba ZPP–a kojima se regulira naknada troškova parničnog postupka.

14.2. Kako je punomoćnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude od 29. studenog 2024., tako tužitelj, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ima pravo na naknadu troška pristupa na konkretno ročište u iznosu od 100,00 EUR–a, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 25,00 EUR–a, što zbrojeno iznosi 125,00 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, sve sukladno odredbama iz Tbr. 9. t. 3., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife, čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23 i 35/24 – u daljnjem tekstu: ZPDV) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

15. Podnesak od 29. kolovoza 2023., kojim je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno dokumentaciji koju je zaprimio od tuženika 27. lipnja 2023., po svome sadržaju, suprotno stavu prvostupanjskog suda, ne predstavlja obrazloženi podnesak u smislu odredbe iz Tbr. 8. t. 1. Tarife, već ostali podnesak u smislu odredbe iz Tbr. 8. t. 4. Tarife, slijedom čega tužitelj ima pravo na naknadu troška sastava konkretnog podneska u iznosu od 50,00 EUR–a, uvećanom za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 12,50 EUR–a, što zbrojeno iznosi 62,50 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok mu to pravo u preostalom dijelu dosuđenog iznosa od 187,50 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, ne pripada, sve sukladno odredbama iz Tbr. 8. t. 4., Tbr. 46. i Tbr. 52. t .3. i Tbr. 54 Tarife, čl. 38. st. 1. ZPDV–a te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

16. Kada se iznos troška parničnog postupka koji je tužitelju prvostupanjskom presudom neosnovano dosuđen umanji za iznos troška parničnog postupka koji mu je prvostupanjskom presudom trebalo dosuditi (187,50 EUR–a – 125,00 EUR–a), vidljivo je da je tužitelju u konačnici neosnovano dosuđen iznos od 62,50 EUR–a, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

17. Tuženik u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu.

18. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke, a primjenom odredbe iz čl. 373. t. 3. ZPP–a kao pod točkom III. izreke ove odluke.

19. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao pod točkom IV. izreke ove odluke.

20. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer je s istom uspio samo djelomično u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, kao tužiteljevom sporednom potraživanju, dok u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom V. izreke ove odluke.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac