Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-124/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 koga zastupa punomoćnik Mateo Mandić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-691/2025-13 od 13. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-691/2025-13 od 13. studenog 2025.
II. Odbija se zahtjevi tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbi.
Obrazloženje
1. Pobijanom odlukom pod toč. I izreke utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 18. siječnja 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ZJ kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita a pod II se nalaže tuženiku da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 490,37 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2005., te pod III i da na ime parničnog troška isplati iznos od 1.250,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 12. studenog 2025. do isplate.
2. Protiv ove odluke žalbu izjavljuje tuženik zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. , dalje:ZPP) s prijedlogom za preinačavanje pobijane odluke u smislu žalbenih navoda, odnosno s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje, uz naknadu troškova postupka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.
5. Među strankama nije sporan sadržaj čl. 3 Ugovora o kreditu kojim je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita za ulaznu naknadu u iznosu od 490,37 eura kao niti okolnost da je tuženik dana 24. siječnja 2005. godine po osnovu naknade za obradu kredita uskratio iznos od 761,50 CHF odnosno 490,37 eura.
6. U žalbi se ističe kako je tužbu – ako tražbina nije dospjela – valjalo odbaciti, dok sud izjednačava tri odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje, neravnotežu na štetu potrošača i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa izostanak pojedinačnog pregovaranja predstavlja neravnotežu i postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja, što svakako nije bila namjera zakonodavca koji je navedeno propisao kao zasebne pretpostavke koje moraju biti kumulativno ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Pri tome se mora raditi o znatnoj neravnoteži. Isto znači da ne može svaka neravnoteža na štetu potrošača sama po sebi uzrokovati nepoštenost, nego takva neravnoteža mora biti znatna. Naslovni se sud niti o ovome ne očituje, kao što ne daje niti konkretne razloge o postupanju tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Niti jednim propisom nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, a niti je isto u vrijeme zaključenja spornog ugovora bilo dovedeno u pitanje od strane sudske prakse ili Hrvatske narodne banke. Stoga se zaključak Naslovnog suda o postupanju tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja ne može ispitati. Tuženik smatra da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Naime, iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Podrazumijeva se da je svaki prosječan potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Svrha zaštite potrošača je zaštita njihovih prava u granicama znanja prosječnog potrošača, što da sud propušta utvrditi. Dalje, sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu koja teče od 24. siječnja 2005., a da isto ni na koji način ne obrazlaže. Naslovni je sud morao dati odgovarajuće razloge zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva, stoga se pobijana odluka ni u tom dijelu ne može ispitati. Tuženik postavlja pitanje može li tužitelj tužbu može podnijeti i nakon 50 i više godina te ostvariti značajan iznos zateznih kamata, a da sud uopće ne dvoji o pitanju nesavjesnosti tuženika, niti isto smatra potrebnim obrazložiti, kao što ne smatra potrebnim u obzir uzeti nesavjesnost takvog postupanja tužitelja. Pobijanom presudom pogrešno su primijenjene i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 79/07, 75/09, dalje ZZP) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima. 28. Pravilnom primjenom odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 (čl. 81. st. 1 i čl. 84. ZZP -a iz 2003.) sud prvotno utvrđuje jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U slučaju da jesu, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada sud provodi test poštenosti. Sud uopće ne provodi test poštenosti kako je naprijed naznačeno jer ne ispituje niti jednu od pretpostavki nepoštenosti. Konačno, ako zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, a svakako da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora
7. Sud međutim pravilno primjenjuje i utvrđuje - a ista utvrđenja niti navodima žalbe nisu dovedena u pitanje – čl. 59 ZZP prema kojemu ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora i prijevremene otplate kredita naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti dok čl. 81. ZZP određuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, pa ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Ujedno, čl. 295 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisuje kako su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, te isti dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
8. Temeljem provedenih dokaza pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru kojeg je pripremio tuženik, te da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pa i sam tužitelj u iskazu tvrdi kako je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje automobila te je dokumentaciju dobio u auto kući, ovjerio je u poduzeću gdje je bio zaposlen ali se više ne sjeća da li je išao uopće u prostorije tuženika. Iz navedenoga pravilno sud prvog stupnja utvrđuje kako tužitelj uopće nije imao utjecaja niti izbora da pregovara o kreditnim uvjetima, te je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, te je temeljem odredbe čl. 81 stavak 1 ZZP, nepoštena, a temeljem odredbe članka 87 stavak 1 ZZP ništetna.
9. Konačno, i prema stavu izraženom u predmetu Su-IV-47/2020-2 Zagreb, s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pa time ne znači da tražbina nije dospjela u času presuđenja i da tužbu treba odbaciti, već da je tim na poseban način određen početak tijeka roka zastare za novčanu tražbinu koja iz toga proizlazi). Stoga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer primjenom čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, kojom se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom navedena ugovorna odredba s obzirom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Pogrešno je tumačenje tuženika u dijelu u kojem ističe da tužiteljeva tražbina nije niti dospjela s obzirom da je ništetnost ugovorne odredbe utvrđena u ovom postupku, jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe te posljedično isplata s osnova takove ništetne odredbe.
10. Pri tome upravo temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO tuženik jest nesavjesna strana jer je od primitka uplate kao kreditna institucija koja se bavi ovom djelatnošću znao i morao znati za ove okolnosti, pa tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu upravo od dana uplate ovog iznosa kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja.
11. Iz navedenih razloga, budući da je temeljem čl. 154. i 155. ZPP odluka o trošku pravilna i zakonita te je trošak dosuđen za sve radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice, temeljem odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP valjalo je podnesenu žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu pri čemu je odbijen i zahtjev tuženika za troškom postupka povodom žalbe, jer je ista odbijena.
U Zagrebu 21. travnja 2026.
Predsjednica vijeća
Sabina Dugonjić
