Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1975/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužiteljice DO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ana Ivanović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Lozo&Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika RETURN TO BUSSINESS d.o.o. Zagreb, Korčulanska ulica 2, OIB: 41614576274, radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10241/21-19 od 23. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P - 10241/21-19 od 23. veljače 2024. i predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke proglašava se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava na svim računima tužiteljice DO u postupku ovrhe na novčanim sredstvima koji se na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Return to Bussiness d.o.o. od 2. kolovoza 2018. vodi pri Financijskoj agenciji, a radi naplate ukupnog iznosa od 244.678,93 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na temelju Izjave o zapljeni računa (obična zadužnica) od 11. studenog 2002. ovjerene po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću pod brojem ovjere OV- 12649/2002 13. studenog 2002. Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročen parnični trošak u iznosu od 1.168,68 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2024. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik sadržajno zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti, odnosno odbaciti tužbu.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se protivi navodima iste, predlaže da se žalba odbije te traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se pljenidba i prijenos novčanih sredstava na svim računima tužiteljice DO u postupku ovrhe na novčanim sredstvima koji se na temelju zahtjeva za izravnu naplatu tuženika Return to Bussiness d.o.o. od 2. kolovoza 2018. vodi pri Financijskoj agenciji, a radi naplate ukupnog iznosa od 244.678,93 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na temelju Izjave o zapljeni računa (obična zadužnica) od 11. studenog 2002. ovjerene po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću pod brojem ovjere OV-12649/2002 13. studenog 2002., proglasi nedopuštenim.

6. Prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim polazeći od zaključaka i utvrđenja:

- da među strankama nije sporno da je tužiteljica dana 11. studenoga 2002. u svojstvu jamca - platca za dužnika Plastico d.o.o., potpisala i ovjerila svoj potpis kod javnog bilježnika na predmetnoj zadužnici dana 13. studenoga 2002., kojom je jamčila za obvezu dužnika Plastico d.o.o. temeljem Ugovora o leasingu zaključenog između Hypo Steiermark Kraftfahrzeug und Maschinebleasing G.mb.H iz 8010 Graz, Austria u iznosu od 33.078,60 eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate prema srednjem tečaju HNB sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a što je i od strane suda utvrđeno uvidom u Izjavu koja prileži na listu 53 do 54 spisa,

- da nije sporno da je tuženik dana 2. kolovoza 2018. podnio Financijskoj agenciji (dalje: FINA) zahtjev za izravnu naplatu kojim je zatražio zapljenu novčanih sredstava tužiteljice,

- da se sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV- 4/18 od dana 19. studenoga 2018. valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91), a budući da predmetna zadužnica predstavlja privatnu ispravu, na kojoj je potpis dužnika, ovdje tužitelja, samo ovjeren kod javnog bilježnika dana 11. studenoga 2002.,

- da je u čl. 361. st. 1. ZOO/91 propisano da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je u članku 362. ZOO/91 propisano da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena ,

- da je tuženik 23. listopada 2007. pokrenuo ovršni postupak temeljem zadužnice, da je sud dozvolio predloženu ovrhu i izdao rješenje o ovrsi, a koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 12. prosinca 2007.,

- da je pravni prednik tuženika podnošenjem prijedloga za ovrhu prekinuo zastaru u smislu odredbe članka 388. ZOO/91 koji propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine,

- da kako je rješenje o ovrsi postalo pravomoćno i ovršno 12. prosinca 2007. , to u smislu čl. 392. st. 1. ZOO/91, koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, zastara počinje ponovno teći od dana pravomoćnosti, dakle od dana 12. prosinca 2007., a u smislu odredbe čl. 392. st. 3. ZOO/91 koji propisuje kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na neki drugi način ,

- da kako je tuženik zahtjev za izravnu naplatu podnio dana 2. kolovoza 2018., a rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno i ovršno dana 12. prosinca 2007. godine to je očito da je unatoč prekidu zastare, zastara nastupila, budući da je zahtjev podnesen nakon isteka općeg zastarnog roka od 5 godina iz članka 371. ZOO/91,

- da je slijedom svega navedenog u konkretnom slučaju nastupila zastara tražbine iz predmetne zadužnice pa je u smislu odredbe čl. 360. st. 1. ZOO/91 prestalo pravo tuženika zahtijevati ispunjenje predmetne novčane obveze, pa je stoga valjalo tužbeni zahtjev usvojiti i odlučiti kao u izreci ove presude,

- da u konkretnom slučaju ovršnu ispravu u smislu odredbe čl. 193. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005., dalje: OZ/96) predstavlja predmetna zadužnica, pa se zastara ima računati u odnosu na tu zadužnicu, a ne u odnosu na pravomoćno rješenje o ovrsi,

- da zadužnica sama po sebi nije pravomoćna sudska odluka već dostavom iste banci tek proizvodi učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje,

- da zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt ni privatna isprava izdana po javnom bilježniku pa stoga u odnosu na potraživanje iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO/91,

- da u odnosu na zadužnicu nisu propisana posebna ograničenja niti je propisan posebni rok zastarijevanja pa se u odnosu na ta potraživanja primjenjuje opći instituti obveznog prava pa tako i opći zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 371. st. 1. ZOO/91.

7. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev tužiteljice utvrdio osnovanim.

8. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda se za sada ne može prihvatiti.

9. Žalbeni navodi tuženika da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje ovog spora jer da je tužiteljica prijedlog za proglašenje nedopuštenim pljenidbu i prijenosa podnijela izvan roka koji se primjenjuje sukladno odredbi čl. 210. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj:112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024. - dalje: OZ), a da je tužiteljica u parnicu upućena Zaključkom pa da tuženik nije imao mogućnosti isticati prigovor nepravovremenosti navedenog pravnog lijeka nisu od značaja jer je iz Zaključka (stranica 6 spisa) razvidno da je tuženiku dostavljen prijedlog tužiteljice (ovršenice) i da se na isti nije očitovao i u tom smislu prigovorio te nije dokumentirao niti predložio dokaze na okolnost tog prigovora, kako u ovršnom tako ni i u ovom postupku.

10. Nadalje, vezano za žalbene navode tuženika da se ovrha prestala provoditi i prije zaključenja prethodnog postupka te da predlaže da se tužba odbaci jer se ovrha prestala provoditi valja reći da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanom u brojnim odlukama (primjerice odlukama broj Rev 1012/2020-2 od 22. prosinca 2020., broj Rev 1604/18-2 od 8. siječnja 2019. i broj Rev 1153/2021-4 od 15. veljače 2022., broj Rev 244/2023-2 od 6. lipnja 2023.), tužitelj koji je odlukom suda donesenom u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, može podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i sud može po toj tužbi provesti parnični postupak i u slučajevima kad je ovrha provedena odnosno pravomoćno obustavljena. Naime, niti jednom odredbom OZ nije propisano da nakon provedbe ili obustave ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom postaje neosnovan, niti da je tužba postala nedopuštena. Iz odredbe čl. 62. st. 1. točka 4. OZ, prema kojoj nakon što je ovrha već provedena ovršenik može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio, među ostalim i ako je ovrha koja je provedena na određenom predmetu ovrhe proglašena nedopuštenom, proizlazi da se parnica radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može voditi i nakon dovršetka ovrhe. Osim toga tužitelj koji je zaključkom ovršnog suda upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nije u toj parnici dužan dokazivati pravni interes za podnošenje tužbe.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se na zadužnicu na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a budući da predmetna zadužnica predstavlja privatnu ispravu, na kojoj je potpis dužnika, ovdje tužiteljice, samo ovjeren kod javnog bilježnika dana 11. studenoga 2002. Navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. studenog 2018. broj Su - IV-4/18-17 koje glasi: „1. "Na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011. OZ "NN" 139/10) i koja nije potvrđena od javnog bilježnika (solemnizirana) primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (sada čl. 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz čl. 379. ZOO/91 (sada čl. 233. ZOO/05).“.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da se na zadužnicu primjenjuje desetogodišnji zastarni rok valja reći da je u revizijskoj odluci poslovni broj Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017. izraženo pravno shvaćanje kako slijedi: „S obzirom na formu isprave, koja predstavlja privatnu ispravu s tek javno ovjerenim potpisom izdavatelja, neovisno o tome što prema odredbi čl. 183. st. 1. OZ/96 ta isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, zadužnica izdana sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, po ocjeni ovog suda, nije sudska odluka kojom je utvrđeno potraživanje.

Naime, zadužnica sama po sebi nije "pravomoćna sudska odluka" već dostavom iste banci tek proizvodi učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi, ali ujedno nije i rješenje o ovrsi, koje i inače po svom sadržaju (osim kod rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem se nalaže isplata) nije takva sudska odluka kojom se utvrđuje neko potraživanje. Konačno, zadužnica izdana u smislu čl. 183. st. 1. OZ/96 nije javnobilježnički akt, ni privatna isprava potvrđena po javnom bilježniku.

Stoga u odnosu na potraživanja iz takve zadužnice nema mjesta primjeni zastarnog roka iz čl. 379. st. 1. ZOO.

Budući da u odnosu na potraživanje iz zadužnice nisu propisana posebna ograničenja niti je propisan posebni rok zastarijevanja to se u odnosu na ta potraživanja primjenjuju opći instituti obveznog prava, pa tako i opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO.

Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano (čl. 361. st. 1. ZOO).

Ugovor o kreditu radi osiguranja tražbine iz kojeg je izdana sporna zadužnica raskinut je 21. ožujka 2007., pa je sukladno citiranoj odredbi, najkasnije 22. ožujka 2007., tuženik kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje tražbine osigurane zadužnicom . Tuženik zahtjev za izravnu naplatu FINI podnio je dana 24. prosinca 2015., dakle, po proteku petogodišnjeg roka iz čl. 371. ZOO.“.

13. Vezano za rok početka zastare zadužnice, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev 732/2023-2 od 9. travnja 2024., rokovi početka zastare zadužnice koja je izdana u svrhu osnovnog pravnog posla računaju se od dana dospijeća potraživanja iz osnovnog pravnog posla koji se osigurava zadužnicom odnosno od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze (u tom smislu i Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017. i Rev 1067/2020-2 od 27. ožujka 2024.).

14. Međutim, u odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže svoje tvrdnje o solidarnoj odgovornosti tužiteljice, valja reći da odredba čl. 1019. st. 1. ZOO nije isključila solidarnog jamca od toga da zastarom obveze glavnog dužnika ne bi zastarijevala i obveza solidarnog jamca, pa prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2260/17-2 od 14. studenoga 2017., u situaciji kada je nastupila zastara obveze glavnog dužnika, tada nastupa i zastara obveze (solidarnog) jamca, s obzirom na akcesornost jamstva. Naime, jamstvo kao akcesorna obveza prestaje ako je na bilo koji način prestala obveza glavnog dužnika, pa u situaciji kada je prestala obveza glavnog dužnika, ne može se, pozivom na odredbu čl. 1004. st. 3. ZOO, „osamostaliti“ obveza solidarnog jamca u odnosu na obvezu glavnog dužnika, niti se može obvezu solidarnog dužnika u takvoj situaciji samostalno promatrati glede okolnosti je li nastupila zastara potraživanja tuženika (vjerovnika) prema tužiteljici (kao solidarnom jamcu).

15. Nadalje, vezano za prekid zastarijevanja koji je nastao podnošenjem zadužnice na naplatu, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama Revd 647/22-2 od 15. veljače 2023., Rev 1027/21-2 od 3. svibnja 2022., Rev 441/2022- 2 od 25. siječnja 2023. i dr. odredbe Ovršnog zakona prema kojima se ovrha dovršava dostavom rješenja o ovrsi banci odnosno Financijskoj agenciji, ne mogu se primijeniti u slučaju kad na računu dužnika nema dovoljno novčanih sredstava. Dakle, u slučaju kada do izvršenja osnove za plaćanje ne dođe zbog nedostatka sredstava na računu i zadužnica nije povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu, ne prestaje već i dalje traje.

16. S obzirom da iz sadržaja spisa proizlazi da je na temelju prijedlogu za ovrhu od 23. listopada 2007. temeljem vjerodostojne isprave-Izvatka iz poslovnih knjiga na cjelokupnoj imovini ovršenice javni bilježnik 22. studenoga 2007. donio rješenje o ovrsi (stranica 25 do 27 spisa), a da je 11. lipnja 2010. (stranica 50 spisa) dostavljen Privrednoj banci Zagreb d.d. zahtjev vjerovnika radi naplate potraživanja temeljem Izjave o zapljeni računa (obična zadužnica), dok je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na utvrđenju da je tuženik pokrenuo ovršni postupak na temelju zadužnice 23. listopada 2007., utoliko su osnovani žalbeni navodi tuženika da je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

17. Stoga je valjalo temeljem čl. 370. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u odnosu na glavnu stvar i predmet vratiti istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

18. Budući da je ukinuta presuda u pogledu glavne stvari valjalo je, po žalbi tuženika, ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

19. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi sporne činjenice odlučne za rješenje predmetnog spora imajući u vidu pravna shvaćanja na koja mu je ukazano ovim rješenjem, te će na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) potom donijeti novu odluku o tužbenom zahtjevu.

20. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj