Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1587/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Roberti Pandža, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Zeleno i modro d.o.o., Braće Radić 1, Kaštel Sućurac, OIB: 44813350399, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Samardžić, odvjetnik u Splitu, Ruđera Boškovića 21, protiv tuženog PR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-414/2020 od 4. siječnja 2023., 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Zeleno i modro d.o.o., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-414/2020 od 4. siječnja 2023., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 17. siječnja 2020. donio javni bilježnik iz Splita Goran Čolak pod brojem Ovrv-506/20 u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40,54 eura (ranije 305,44 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 17. siječnja 2020. donio javni bilježnik iz Splita Goran Čolak pod brojem Ovrv-506/20, u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 26,63 eura (ranije 200,68 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je ukinut u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40,54 eura (ranije 305,44 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, u kojem dijelu je zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan, s time da je navedeni platni nalog ukinut i u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 337,50 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 53,75 eura (ranije 405,00 kuna) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 17. siječnja 2020. te u odluci o troškovima postupka pod točkom II. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 62,21 eura uz 25% PDV-a te naknadu troška sudske pristojbe za žalbu prema odluci suda.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. S obzirom na to da se tužbenim zahtjevom potražuje iznos u novcu koji ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (ranije 10.000,00 kuna) te da se slijedom toga radi o sporu male vrijednosti iz čl. 458. st. 1. ZPP-a, valja napomenuti da se predmetna prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, u svezi s čl. 467. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, presuda prvostupanjskog suda se može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 67,17 eura (ranije 506,12 kuna), koji se odnosi na troškove usluge prikupljanja i odvoza miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada za 2., 3., 4. i 5. mjesec 2019. (po četiri računa - račune od 28. veljače 2019., 31. ožujka 2019., 30. travnja 2019. i 31. svibnja 2019., u ukupnom iznosu od 506,12 kuna), i to za nekretninu na adresi [adresa] u [adresa], s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog računa do isplate, koji zahtjev tužitelj temelji na vjerodostojnoj ispravi

- pregledu nenaplaćenih računa za račune izdane od 1. veljače 2019. do 31. svibnja 2019.

8. Iz prvostupanjskog postupka slijedi da je između stranaka nesporna aktivna legitimacija tužitelja, odnosno činjenica da tužitelj obavlja javnu komunalnu djelatnost prikupljanja i odvoza miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području Grada Kaštela te da je tuženik vlasnik objekta u [adresa], anagrafske oznake [adresa] na koju se odnose sporni računi kao mjerno mjesto, s time da je temeljem rezultata provedenog postupka utvrđeno da je tuženik korisnik usluge za predmetno obračunsko mjesto u [adresa], ali da u predmetnoj nekretnini ne prebiva u smislu stanovanja.

9. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj ovlašten potraživati naknadu za pruženu komunalnu usluge od tuženika kao korisnika usluge. Međutim, cijeneći da tužitelj nije dokazao da je tuženiku u spornom razdoblju uistinu pružio navedenu uslugu u obračunatom iznosu iskazanom u računima koji su predmetom ovoga spora, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe Zakon o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, broj 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19, dalje ZOGO) i na odredbe Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom („Narodne novine“, broj 50/17 i 84/19), obvezao tuženika na plaćanje fiksnog dijela naknade (cijenu obvezne minimalne usluge), zajedno s pripadajućim porezom, u ukupnom iznosu od 26,63 eura (ranije 200,68 kuna), i to za sva četiri mjeseca po 6,66 eura mjesčno (ranije 50,17 kuna mjesečno), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu za varijabilni dio naknade sa porezom u iznosu od 40,54 eura (ranije 305,44 kuna), zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim, uz obrazloženje da se takvim načinom kreiranja i obračunavanja naknade po utuženim računima (za varijabilni dio), tuženiku nameće obveza plaćanja usluge koja mu u biti nije pružena, protivno načelu "onečišćivač plaća", a da i sama jedinica lokalne samouprave, pa time i tužitelj, nije osigurala svrsishodno prikupljanje i gospodarenje otpadom i u konačnici plaćanje realnog troška sukladno stvarno pruženoj usluzi, čime varijabilni dio koji je tuženiku obračunat, nije dokazano obračunat na pravilan način od strane tužitelja, po citiranom načelu "onečišćivač plaća", tako da tužitelj jednostrano svrstava tuženika u određenu kategoriju korisnika i nameće mu varijabilni dio koji očito nije realan i nije dokazano da je usluga pružena tuženiku upravo u obračunatom iznosu.

10. Žalbenim navodima tužitelj ističe da sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude nije uzeo u obzir Odluku Grada Kaštela o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području Grada Kaštela koja je objavljena u Službenom glasniku Grada Kaštela od 31. siječnja 2019., kao niti relevantne odredbe ZOGO-a i odredbe Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom, uz izraženo shvaćanje da nije bilo mjesta pozivanju na ocjenu ustavnosti izmijenjene Uredbe o gospodarenju otpadom, koja izmjena je donesena 6. rujna 2019., tako da nije bila na snazi u vrijeme kada su izdani računi koji su predmetom ovoga spora, pri čemu da je na tuženiku bio teret dokaza je li koristio uslugu prikupljanja otpada u spornom razdoblju, s obzirom na činjenicu da korisnici nisu imali svoje individualne spremnike, već se u to vrijeme otpad prikupljao iz zajedničkih spremnika na javnim površinama u koje su korisnici ubacivali otpad.

11. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je 17. siječnja 2020. donio javni bilježnik iz Splita Goran Čolak pod brojem Ovrv-506/20, u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 40,54 eura (ranije 305,44 kuna), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, ocijenivši u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.

12. Pri tome valja dodati da ovaj sud nije razmatrao žalbene navode tuženika koji sadržajno upućuju na to da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, kao niti ostale žalbene navode tuženika koji sadržajno upućuju na to da je u predmetnom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a te u tom kontekstu žalbene navode kojima tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao da je pružio uslugu prijevoza otpada tuženiku, uz izraženo shvaćanje da je na tuženiku teret dokaza je li koristio uslugu prikupljanja otpada u spornom razdoblju na koje se odnose utuženi računi.

13. Naime, u ovoj pravnoj stvari valja poći od odredaba Direktive 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenog 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih direktiva (Službeni list Europske unije EL 312/12 od 22. studenog 2008.), koja Direktiva je implementirana u naš pravni sustav kroz odredbe ZOGO-a kojim je člankom 6. st. 1. toč. 1. te člankom 33. st. 1. propisano da se cijena javne usluge odvoza miješanog komunalnog otpada obračunava po načelu "onečišćivač plaća", dok je odredbom čl. 30. st. 1. ZOGO-a propisano da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge, kao što su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a člankom 33. st. 4. ZOGO-a, da je davatelj usluge dužan u cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. toga Zakona uključiti troškove nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškove prijevoza otpada, troškove obrade otpada i druge troškove koje propisuje Vlada uredbom, konkretno tada važećom Uredbom o gospodarenju komunalnim otpadom ("Narodne novine", broj 50/17, dalje Uredba).

14. Pri tome je odredba čl. 5. navedene Uredbe propisivala način funkcioniranja sustava sakupljanja komunalnog otpada, na način da se u okviru sustava sakupljanja komunalnog otpada pruža javna usluga prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada na lokaciji obračunskog mjesta korisnika usluge te da korisniku usluge mora biti osigurana mogućnost odvojene predaje otpada na njegovom obračunskom mjestu i korištenjem reciklažnog dvorišta, mobilnog reciklažnog dvorišta, te spremnika postavljenog na javnoj površini, kao i odvoz glomaznog otpada.

15. Nadalje, prema odredbi čl. 20. st. 2. Uredbe, pojam strukture cijene javne usluge obuhvaćao je cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio), cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) i ugovornu kaznu (ukoliko je došlo do postupanja korisnika protivno ugovoru), dok je odredba čl. 30. st. 7. ZOGO-a i čl. 4. st. 1. toč. 7. Uredbe, propisivala da Odluka koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora sadržavati odredbe o cijeni obvezne minimalne javne usluge, a odredba čl. 33. st. 5. ZOGO-a, da je davatelj usluge dužan cjenikom odrediti visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika. Odredbe o cijeni obvezne minimalne javne usluge propisane su i čl. 4. st. 1. toč. 7. Uredbe, koja odredba je Uredbom o izmjenama i dopunama Uredbe ("Narodne novine", broj: 84/19) izmijenjena na način da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave Odlukom mora propisati iznos cijene obvezne minimalne javne usluge kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge koja bi bila redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, ali i osigurati potrebna sredstva (radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva).

16. Konačno, odredbom čl. 33. st. 1. ZOGO-a propisana je dužnost davatelja usluge da obračunava cijenu pružene javne usluge na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ekonomski održivo poslovanje te sigurnost, redovitost i kvalitetu pružanja te usluge sukladno odredbama toga Zakona, odredbama Uredbe Vlade, kao i odredbama Odluke o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.

17. Povezujući iznesenu materijalno-pravnu osnovu sadržanu u ZOGO-u i Uredbi, proizlazi zaključak da obračun cijene javne usluge sadrži dva dijela - prvi dio obračuna koji je "fiksni", kojim se osigurava ekonomski održivo poslovanje, osiguranje sigurnosti, redovitosti i kvalitete pružanja javne usluge, te drugi dio obračuna koji je "varijabilni", kojim se osigurava načelo „onečišćivač plaća“, s obzirom na to da ovisi o količini predanog otpada korisnika javne usluge (onečišćivača), pri čemu je cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), bez čega navedeni sustav (kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati), ne bi mogao funkcionirati

18. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, za zaključiti je da je usluga odvoza komunalnog otpada cjelogodišnja obveza, kroz plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge (fiksnog dijela cijene usluge), pri čemu cijena te usluge, kako je navedeno, zavisi i od količine predanog otpada (varijabilnog dijela), koji zavisi od više čimbenika (svojstva otpada, vrsti nekretnine u kojoj se korisnici nalaze, njezinoj površini i namjeni, kao i sposobnosti "posjednika" da proizvede otpad i učestalosti skupljanja otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati).

19. Upravo zbog toga valja voditi računa i o tome da cijena koja se potražuje od posjednika otpada, ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu objektivno proizvesti, jer bi to bilo protivno načelu "onečišćivač plaća", na kojem načelu i počivaju citirani propisi, imajući u vidu da bi nametanjem obveze plaćanja varijabilnog dijela cijene predmetne usluge i kroz razdoblje u kojem se nekretnina ne koristi (ne trajno, nego povremeno), korisnicima takve usluge mogao biti nametnut prekomjeran teret, što bi bilo protivno načelu ZOGO-a "onečišćivač plaća", kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

20. Na žalbene navode tužitelja je za odgovoriti i to da, imajući u vidu da se tražbina tužitelja odnosi na razdoblje odvoza otpada u 2019., da se radi o razdoblju nakon što je Vlada Republike Hrvatske donijela Uredbu o gospodarenju komunalnim otpadom 2017. godine, temeljem koje Uredbe je davatelj usluga bio u obvezi uskladiti svoj cjenik s formiranjem cijene po načelu „onečišćivač plaća“, dakle na način da cijena usluge koja se potražuje od posjednika otpada, ne smije dovesti do toga da se određenim posjednicima nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen ili svojstva otpada koji oni mogu objektivno proizvesti.

21. Iz navedenog jasno proizlazi da tužitelj neosnovano žalbenim navodima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava temeljem koje je odbijen njegov tužbeni zahtjev u dijelu kojim traži isplatu varijabilne naknade za predmetnu komunalnu uslugu, jer vlasnici nekretnine za sve mjesece tijekom kalendarske godine moraju plaćati samo cijenu obvezne minimalne javne usluge - fiksni dio cijene, dok varijabilni dio moraju plaćati samo eventualno kroz razdoblje u kojem su koristili uslugu odvoza komunalnog otpada, u kojem dijelu ovaj sud polazi od činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda po kojoj nije utvrđeno da bi tuženik koristio nekretninu u razdoblju na koju se odnose računi koji su predmetom ovoga spora, radi čega u konkretnom slučaju tužitelj nema pravo na naknadu tzv. varijabilnog dijela cijene.

22. Utoliko se ukazuju bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni prigovori tužitelja da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir Odluku Grada Kaštela o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada na području Grada Kaštela, te relevantne odredbe ZOGO-a i odredbe važeće Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom.

23. Stoga, pravilno sud prvog stupnja cijeni osnovanim samo tužiteljevo potraživanje u dijelu koji se odnosi na tzv. fiksni dio naknade za odvoz otpada (obvezne minimalne javne usluge), slijedom čega sukladno odredbi čl. 451. st. 3. ZPP-a, pravilno ukida platni nalog sadržan u naprijed navedenom rješenju o ovrsi, u dijelu potraživanja koji se odnosi na varijabilni dio naknade za predmetnu komunalnu uslugu (u iznosu od 40,54 eura).

24. Pri tome u skladu s odredbom čl. 446. st. 1. ZPP-a i čl. 449.st.1. ZPP-a (iz kojih proizlazi da po prigovoru ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi zamjenjuje tužbu, tako da se ne radi o dva zasebna postupka - ovršnom i parničnom, već je ovršni postupak prerastao u parnični postupak, čime i troškovi koji su obuhvaćeni rješenjem o ovrsi, nakon donošenja odluke o prigovoru, prerastaju u jedinstveni parnični trošak), navedeni platni nalog pravilno ukida i u odnosu na troškove postupka (koji se odnose na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave), imajući u vidu da se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava na snazi u odnosu na troškove postupka, jer se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga, zajedno s ostalim troškovima nastalim u dijelu parničnog postupka (koje pravno shvaćanje je izraženo u Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova, Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017.).

25. U pogledu odluke o troškovima postupka pod točkom II. izreke pobijane presude, tužitelj žalbenim navodima određeno ne prigovara odluci o troškovima postupka, pa kako u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka.

26. Slijedom navedenog, valjalo je po čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod točkom. I. ove drugostupanjske presude.

27. Kako žalbi tužitelja nije udovoljeno, tužitelju nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka (čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke pod točkom II.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Sutkinja:

Roberta Pandža