Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1607/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku u Varaždinu, Pavlinska 5, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 (kao pravnom slijedniku Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb, Podružnica Čakovec, Matice Hrvatske 6), kojeg zastupa punomoćnik Matić Hrvoje, odvjetnik u Zagrebu, Petrova 182, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-305/2025-11 od 26. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-305/2025-11 od 26. veljače 2026.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na isplatu zateznih kamata na iznos od 49.587,98 kuna tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da naknadi tuženom troškove postupka u iznosu od 2.405,16 eura (točka II izreke).

2. Protiv navedene presude, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima te u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja odnosno podredno istu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari bio je zahtjev za isplatu plaćenih iznosa po osnovi ništetnih dijelova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u predmetnom potrošačkom ugovoru za koji je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje ZID ZPK/15). U ovoj žalbenoj fazi postupka predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je tužitelju kao potrošaču tuženik kao banka uračunala prilikom izračuna konverzije.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu sadržajno ukazuje tužitelj u svojoj žalbi.

6. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

7. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i prednik tuženika, kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o stambenom [broj kredita], dana 26. ožujka 2005., na iznos od 72.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, uz valutnu klauzulu s rokom vraćanja do 30. travnja 2035.,

- da je čl. 3. i 6. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,99 % godišnje koja se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke, te da je ugovorena i valutna klauzula,

- da iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane tuženice,

- da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,

- da je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P - 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je, između ostalih, tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženica postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama),

- da je u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH u odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te je u navedenom postupku pravomoćno utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženica u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 79/07 i dr.),

- da je 22. ožujka 2016. zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, i koja je provedena u skladu s ZID ZPK/15, te da je utvrđen manjak uplata u iznosu od 213,25 EUR (1.628,98 kuna), s time da je obračun glavnice utvrđena primjenom srednjeg tečaja tuženice na dan 30. rujna 2015. kao dana konverzije,

- da je sklapanjem Dodatka u konkretnom slučaju ostvareno načelo iz odredbe čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita podrazumijeva zamjenu ugovora o kredita radi promjene valute i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiranim u EUR,

- da prigovor zastare istaknu po tuženiku nije osnovan,

- da je pravomoćno u ovoj pravnoj stvari (presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2477/2023 od 15. srpnja 2025.) odbijen tužbeni zahtjev na isplatu glavnice u iznosu od 49.587,98 kn, pa da se o tom zahtjevu više ne odlučuje u ponovljenom postupku,

- da je u ponovljenom postupku, a imajući u vidu da je naprijed navedenom drugostupanjskom odlukom, ukinuta prvostupanjska odluka u ovoj pravnoj stvari samo u dijelu odluke o zahtjevu tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice, predmet postupka samo zahtjev za isplatu zateznih kamata,

- da tužitelj, u skladu sa navedenom drugostupanjskom odlukom, ima pravo samo na isplatu zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je tužitelju kao potrošaču tuženik kao banka uračunala prilikom izračuna konverzije, i to na pojedinačne iznose obračunatih na pojedinačne iznose od dana plaćanja do dana izvršene konverzije, a koja obveza proizlazi iz čl. 1115. ZOO,

- da sud međutim nije mogao tužitelju, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, dosuditi niti isplatu naprijed navedeni zateznih kamata na pojedinačne svote na više plaćene iznose koje je banka uračunala prilikom izračuna konverzije jer iz dopune nalaza i mišljenja financijske vještakinje, koji je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio a na koj i tužitelj i nije imao primjedbi, proizlazi da u konkretnom slučaju provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR nije utvrđen višak uplata (preplata) već manjak, pa ne postoji osnovica za obračun zatezne kamate, sud prvog stupnja zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata odbio je kao neosnovan.

8. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

9. Neosnovani su navodi tužitelja kojim osporava utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti njegovog zahtjeva na restituciju odnosno da je sud prilikom odlučivanja u ovoj pravnoj stvari trebao uzeti u obzir utvrđenu preplatu po prvotnom nalazu i mišljenju financijske vještakinje te na te iznose preplate dosuditi tužitelju zatezne kamate. Naime, među strankama nije sporno da su iste zaključile Dodatak ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK.

10. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava Vrhovni sud RH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U - I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15.

11. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, i njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovoru. Stoga Dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (u tom smislu i VSRH u rješenju Š1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz odredbe čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 i 110/15, dalje ZZP/14).

12. Odredbe Dodatka ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/15 odraz su prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/15 zbog kojeg se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1 i 5. ZZP/14, važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka ugovoru pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

13. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st.1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita.

14. Nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu nakon sklapanja Dodatka ugovoru ne obvezuju tužitelja jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka ugovoru izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja u plaćanju dospjelih obveza, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK/15) uzeti u obračun konverzije na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom – ZID ZPK/15. Na trgovcu tj. banci je bila obveza da potrošaču ponudi sklapanje dodatka ugovora o kreditu čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, dok je potrošaču sklapanje takvog dodatka bilo ostavljeno na izbor, a u konkretnom slučaju tužitelj je kao potrošač prihvatio ponudu i Dodatak je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te izaziva pravne učinke.

15. Tako je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi banke, putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do njegova sklapanja je došlo na temelju pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije.

16. Kraj činjenice da je tuženik postupio na temelju kogentnih odredbi ZID ZPK/15 jer je utvrđeno da je u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otpla te kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te su stranke suglasno utvrdile ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Dodatka, razlike koje tužitelj je tužitelj zahtijevao tužbom, nakon zaključenog Dodatka nisu (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat iznosa propisane člankom 1111. ZOO.

17. Primjena ZID ZPK/15 kao posebnog propisa derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenog dijela odredbe o valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom sklopljenim sukladno odredbama ZID ZPK/15, sa jasno propisanim načinom raspolaganja nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

18. Na taj način je valjano prestala obveza tuženika (čl. 160. st. 1. ZOO) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih dijelova odredbi iz ugovora o kreditu, a koja bi proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZID ZPK/15 sklapanjem Dodatka ugovoru sa tuženikom, nema više pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu, jer izračun konverzije kredita iz čl. 19. c st. 1 ZIP ZPK/15 uključuje i te uplate pa niti zatezne kamate na te iznose.

19. Tužitelju jedino pripada pravo na isplatu zateznih kamata i to od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba koje je tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita pa do dana izvršene konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze koje je tužitelj preuzeo sklapanjem Dodatka ugovora. Naime, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalno pravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim kako je dopunskim nalazom i mišljenjem financijske vještakinje, kojem tužitelj nije niti prigovarao, utvrđeno da provedenom konverzijom predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR nije utvrđen višak uplata (preplata) već manjak te da ne postoji osnovica za obračun zateznih kamata pravilno je sud prvog stupnja i taj dio zahtjeva tužitelja odbio kao neosnovan.

20. I odluka o troškovima postupka, koju tužitelj žalbom posebno niti ne osporava, pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 142/12, 107/15, 37/22 i 138/23).

21. Slijedom svega navedenog, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica