Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3257/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, kojega zastupaju punomoćnici Josip Grošeta i Mateja Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5901/2023-10 od 28. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5901/2023-10 od 28. travnja 2025. pod toč. I. izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor", te pod toč. III., IV. i V. izreke presude.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđen je ništetnim dio odredbi Ugovora o [broj kredita] od 3. veljače 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba pod posl. br. OU-152/06 dana 6. veljače 2006. sklopljen između tužitelja i tuženika a koji u čl. 7. glasi "…, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća." i čl. 9. glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 351,07 EUR sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 229,81 EUR sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.151,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. travnja 2025. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka (toč. V. izreke).

2. Protiv navedene presude pod toč. I. izreke kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor", te pod toč. III., IV. i V. izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP). Predlaže u tim dijelovima presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka i troškova žalbenog postupka, sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

5. U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik jer pobijana presuda, nije proturječaja i istu je moguće ispitati.

6. Tužba nije niti preuranjena jer u trenutku kada presuda postaje pravomoćna i kada počinje teći zastarni rok za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva pravomoćan je i deklaratorni dio presude pa, dakle, ne može biti govora o preuranjenosti tužbe za kondemnatorni dio presude jer se istom odlukom odlučuje o oba zahtjeva tužitelja te nije potrebno ranije odlučiti o deklaratornom, a nakon toga o kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva. Zbog navedenoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 338. st. 4. te čl. 326. a i čl. 186. c ZPP.

7. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03, koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste (čl.87.st.1. ZZP/03, odnosno čl. 102.st.1. ZZP/07)

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 3. veljače 2006. sklopili Ugovor o [broj kredita] koji je potvrđen po javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba dana 6. veljače 2006. pod br. OU-152/06 (dalje: Ugovor o kreditu) a kojim je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 18.149,16 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita bio je 84 mjeseca, a isti je tužitelj trebao otplatiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 7. Ugovora). Kredit je bio namijenjen za kupnju novog vozila marke Daewoo/Chevrolet. U čl. 2. Ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamatna stopa 5.50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U čl. 9. Ugovora stranke su ugovorile da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koji odredi kreditor. Nesporno je i da je tužitelj kredit u cijelosti prijevremeno otplatio 28. siječnja 2009. te je tada tuženik naplatio tužitelju naknadu za tu prijevremenu otplatu u iznosu od tadašnjih 1.731,53 kn sada 229,81 EUR. Nije sporno niti da je tužitelj s osnova rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od tadašnjih 2.645,14 kn sada 351,07 EUR.

10. Tijekom postupka, a sada i u žalbenoj fazi sporno je, je li odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna, te ima li tužitelj pravo na isplatu utuženog iznosa. Sporno je i pitanje tijeka kamata, te zastare potraživanja.

11. Temeljem iznesenih nespornih utvrđenja i ocjenom provedenih dokaza te pozivanjem na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, sud prvog stupnja zaključuje da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika. Stoga po ocjeni suda prvog stupnja ugovorna odredba kojom se naknada za prijevremenu otplatu kredita čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva jer predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja navedene naknade, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Naime, očito je da je utvrđenje visine naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezano uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o tome, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja, a tuženik nije dokazao da je tužitelja upozorio na koji način se utvrđuje navedena naknada, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi. Navedena odredba predmetnog ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga, sud prvog stupnja zaključuje da je tužitelju trebalo ponuditi-objasniti, razloge ugovaranja navedene naknade, dok je tuženik primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane.

11.1. Isto tako, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženik u postupku ničim nije dokazivao niti tvrdio da bi prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja pretrpio kakvu štetu čiju bi onda naknadu s osnovom (pa i u obliku naknade za prijevremenu otplatu kredita) mogao potraživati od tužitelja (čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine", broj: 35/05-dalje ZOO). Okolnost da je naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita prethodno bila predviđena i navedena u tuženikovim promotivnim i općim uvjetima nije odlučna, s obzirom da tužitelj nesporno nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Nadalje, sporna odredba o prijevremenoj otplati kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1065. ZOO, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Uzrok ništetnosti te odredbe nije zabrana manjeg značenja, a takva jednostrana ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjestan iznos naknade koje tužitelj ima obvezu vratiti banci i jer je u potpunosti ovisna o odluci banke.

12. Slijedom iznesenog, nalazeći prigovor zastare neosnovanim prihvaća zahtjev tužitelja i odlučuje kao pod toč. I., II. i III. izreke presude.

13. Takva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pregovarale jer se radi o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Naime, iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da s tuženikom glede samih uvjeta kredita, nije ništa pregovarao te ne zna koliko je iznosila naknada za prijevremenu otplatu kredita. Naveo je kako se o toj odredbi nije moglo posebno pregovarati, niti mu je ista posebno pojašnjavana, već je bila sastavni dio ugovora isto kao i odredba o promjenjivoj o valutnoj klauzuli, a nije mu bilo pojašnjeno temeljem čega se ta naknada obračunava.

14. Sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03

15. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16. Prema tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za prijevremenu obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17. Također, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost koliki su troškovi za prijevremenu otplatu kredita, pa u tom smislu tuženik nije dokazao ni visinu troškova koju je eventualno imao. Obzirom da iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, pravilno je sud zaključio da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

18. Među stranka tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik naplatio tužitelju za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.731,53 kn, sada 229,81 EUR.

19. Stoga je pravilno sud ocijenio da je ugovorna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 87. st. 1. ZZP/03) te je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva (u pobijanom dijelu pod toč. I. i toč. III. izreke presude) pravilno primijenio materijalno pravo.

20. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo."

21. Nadalje, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi, jer su one bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa nisu mogle postati valjane njegovim ispunjenjem. Odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan ako uzrok ništetnosti naknadno nestane, dok stavak 2. propisuje da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene pretpostavke: da je ugovor izvršen u cijelosti i da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značaja.

22. Budući je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, ne može se smatrati da se radi o zabrani manjeg značaja. Stoga nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 326. st. 2. ZOO

23. Prema tome, neovisno o činjenici što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi, niti pravo na isplatu preplaćenih iznosa. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a ispunjenjem ugovora uzrok ništetnosti ne nestaje, pa su žalbeni navodi tuženika izneseni u tom smjeru neosnovani.

24. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito nalaže da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024- 2 od 23. listopada 2024.

25. Neosnovano tuženik tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, sve temeljem čl. 1115. ZOO

26. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbi.

27. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, kako to po osnovu (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i po visini dosuđenih troškova (čl. 155. st. 1. ZPP).

27.1. Tužitelj ima pravo na nagradu za pristup ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP s obzirom da se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od toga dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Prema stanju u spisu tužiteljev punomoćnik je pristupio na ročište za objavu presude i taj trošak popisao. Pri tom valja dodati da objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je bio nazočan na tom ročištu.

28. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

29. Tuženik nije uspio sa žalbom pa trošak žalbenog postupka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović