Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1439/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Denisu Pediću, odvjetniku u Popovači, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-17/2025-16 od 19. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-17/2025-16 od 19. siječnja 2026. u toč. I. izreke, toč. II. izreke, te u toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 294,52 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Preinačuje se prvostupanjska presuda u toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak postupka preko iznosa od 294,52 eur do iznosa od 1.204,64 eur (za iznos od 830,48 eur) te se kao neosnovan odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 830,48 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji su dana 6. rujna 2006. sklopili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. U toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 91,88 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. rujna 2006. do isplate. U toč. III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.204,64 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Tuženik žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka i trošak žalbe, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana (u dijelu odluke o trošku).

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer ne proturječi razlozima presude, sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni te nisu u suprotnosti s isprava u spisu i drugim provedenim dokazima, te nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu se poziva tuženik.

7. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je ocjenom dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl.11. st. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci Banke u visini od 0,50 %.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio:

-da su 6. rujna 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu,

- da je u dijelu odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva prema Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila u visini od 0,50 %

- da je tužitelj potrošač,

- da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku i da se o istoj nije pregovaralo

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 91,88 eura.

10. Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud, a sve primjenom odredbi čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje ZZP/03) utvrđuje da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena te posljedično tome ništetna. Zaključuje prvostupanjski sud da tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost zaračunavanja iste u Ugovoru naznačenoj visini pa da je navedena ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da kao takva uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine o kojoj odredbi Ugovora se nije pojedinačno pregovaralo zaključuje da isto uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao korisnika kredita pa da je ta ugovorna odredba kao nepoštena ništetna pri čemu da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe koju je nametnuo korisniku kredita, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Stoga je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade po osnovi ništetne odredbe ugovora pozivom na čl. 323. st.1., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje: ZOO), otklanjajući pri tom prigovor zastare kao neosnovan jer zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost odredbi ugovora.

11. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud je pravilno, iskazom tužitelja utvrdio da je navedena ugovorna odredba ništetna te je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadrža te nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade.

12. Na žalbene navode tuženika valja reći da sama činjenica da je u ugovoru naznačeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu naplaćuje iznos naknade u naznačenom postotku koji je fiksan, ne znači ujedno da je takva odredbe poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da o spornoj ugovornoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, jer takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao vjerodostojan, dok tuženik u pravcu suprotnog utvrđenja nije predložio nijednog dokaza.

14. Također, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju nije pojašnjena sporna ugovorna odredba na način da je obaviješten na koje se određene troškove i usluge tuženika odnosi naknada za obradu kredita. Stoga je prvostupanjski sud, ujedno cijeneći da je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, kao i da tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, suprotno žalbenim navodima, pravilno zaključio da je riječ o odredbi koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

17. Tužitelj kao korisnik kredita nije bio informiran kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud o razlozima koji opravdavaju plaćanje tih naknada (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini).

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima se poziva na predmet C- 621/17 Suda EU obzirom da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 0,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi, jer tužitelju sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba platiti naknadu u visini od 0,50% iznosa kredita i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, nije bilo pojašnjeno. O odredbi se nije pregovaralo i takva novčana obveza nametnuta je tužitelju i upravo zbog navedenog tuženik kao kreditor nije postupao u dobroj vjeri jer korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnost ni za pregovaranje oko sporne odredbe ugovora o naknadi za obradu kredite niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Štoviše, tuženik nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

19. Stoga, kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

20. Na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio je teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

21. Kako je tuženik na ime sporne naknade naplatio ukupni iznos od 91,88 eur to je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO tuženik u obvezi tužitelju isplatiti navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate.

22. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost sporne odredbe Ugovora zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost tuženika. S obzirom na navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate jer je tuženik u smislu odredbe čl. 1115. ZOO nepošteni stjecatelj pa je obvezan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. Protivno žalbenim navodima pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. U odnosu na zahtjev za isplatu valja odgovoriti da se radi o zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO, a zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, konkretno od pravomoćnosti presude donesene u ovom postupku.

24. Međutim, s pravom tuženik u žalbi ukazuje da je tužitelj previsoko naznačio, a prvostupanjski sud prihvatio vrijednost predmeta spora. U konkretnom slučaju istaknut je deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, uz restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 91,88 eur, o kojoj ništetnosti sud može odlučivati i kao o prethodnom pitanju, te deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. U tom smislu izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-688/2000-2 od 7. siječnja 2004. i Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017. Slijedom navedenog, vrijednost predmeta spora u takvoj situaciji, računa se prema vrijednosti zahtjeva za činidbu te konkretno iznosi 91,88 eur, a to napose uzimajući u obzir da se ni jednoj od stranaka u postupku ne smiju nepotrebno uzrokovati veći troškovi postupka nego što su potrebni i to određivanjem vrijednosti predmeta spora deklaratornog zahtjeva znatno više od visine iznosa koji ima za cilj stvarnu restituciju.

25. Uzimajući u obzir takvu vrijednost predmeta spora (91,88 eur) tužitelju pripada pravo na nagradu za sastav tužbe temeljem Tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje Tarifa) u visini od 25 bodova, za sastav podneska od 19. ožujka 2025. prema Tbr. 8.t.1. 25 bodova, zastupanja na ročištima 15. rujna 2025. i 16. prosinca 2025. Tbr.9.t.1. po 25 bodova za svako te zastupanja na ročištu za objavu presudu prema Tbr. 9.t.3. Tarife 12,5 bodova, sve prema vrijednosti boda od 2,00 eura, ukupno 225,00 eur, uz PDV 25% 56,25 eur, ukupno 281,25 eur. Trošak sudske pristojbe prema navedenoj vrijednosti spora iznosi uz primjenu čl. 7. st.. 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18, 51/23) i Tbr.1.1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 156/22) za tužbu i presudu ukupno 13,27 eur.

26. Tako tužitelju pripada pravo na naknadu troška sveukupno u iznosu od 294,52 eur, a ne u visini od 1.125,00 eur, pri čemu neosnovano tuženik žalbom smatra da tužitelju ne pripada pravo na naknadu troška navedenih parničnih radnji jer su iste bile potrebne za vođenje ove parnice uključujući i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude kao pravila o načinu objave i uručenja presude pa kada je punomoćnik tužitelja pristupio navedenom ročištu pripada mu naknada troškova zastupanja na tom ročištu.

27. Slijedom svega naprijed iznijetog, žalbu tuženika valjalo je djelomično odbiti te temeljem odredbe čl. 368. st.1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke, a djelomično prihvatiti i temeljem odredbe čl. 373. toč.3. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

28. Budući da tuženik nije uspio s žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari već samo djelomično u odnosu na odluku o trošku zbog čega nisu nastali posebni troškovi to je kao neosnovan odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka te je na temelju odredbe čl. 166. st.1. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke.

U Zagrebu, 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević