Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3354/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice i Gabriele Topić Kordej, članice, u pravnoj stvari tužiteljice BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici iz Ogulina, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 014036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-48/2023-42 od 9. svibnja 2024. i žalbi tužiteljice protiv dopunske presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-48/2023-50 od 22. prosinca 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P- 48/2023-42 od 9. svibnja 2024. i sudi:

„Odbija se zahtjev tužiteljice kojim zahtjeva isplatu iznosa od 11.586,47 eura sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom I. izreke presude, kao neosnovan.“

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-48/2023-50 od 22. prosinca 2025. r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-48/2023- 42 od 9. svibnja 2024. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.069,89 eura sa zateznom kamatom i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka i sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici novčani iznos od 11.586,47 eura sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini obroka glavnice od dospijeća pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 3.069,89 eura s istovjetnom kamatom, sve to po stopama pobliže navedenim u izreci presude, dok je s više postavljenim zahtjevom za naknadom troškova postupka u iznosu do 3.292,55 eura tužiteljica odbijena.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica, koja žalba je sadržajno predstavljala prijedlog za donošenje dopunske presude (u dijelu u kojemu nije odlučeno o prvom (glavnom) zahtjevu tužiteljice kojim se traži utvrđenje da su Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 11.srpnja 2006. godine, Aneks uz ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 23. siječnja 2016. godine i Aneks broj 2. uz ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 02.lipnja 2016. godine sklopljeni između tužiteljice i tuženika ništetni, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog Ugovora i Aneksa Ugovoru o kreditu u smislu odredbe čl. 339.st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br.: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22,155/23- dalje: ZPP)

3. Dopunskom presudom od 22. prosinca 2025. sud prvog stupnja odbio je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da su Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 11.07.2006. godine, aneks uz ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 23.01.2016. godine i aneks broj 2 uz ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 02.06.2016. godine, svi sklopljeni između sklopljeni između tužiteljice i tuženika ništetni, pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog ugovora i aneksa ugovoru o kreditu.

4. Protiv presude žali se tuženik, osim u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da ovaj sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači u skladu s navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

5. Protiv dopunske presude žali se tužiteljica bez navođenja žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da ovaj sud drugog stupnja pobijanu dopunsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

6. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužiteljice i predlaže žalbu odbiti, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

7. Žalba tuženika je osnovana, dok je žalba tužiteljice neosnovana.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je između stranka sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 11. srpnja 2006. (stambeni kredit) kojim je je tuženoj stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 78.290,00 CHF prema srednjem tečaju (dalje: Ugovor o kreditu). Nadalje nije sporno da je između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 23. siječnja 2016. (dalje: Aneks uz Ugovor o kreditu) kojim je izvršena konverzija kredita u valutu Eur, te Aneks broj 2. uz Ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 02. lipnja 2016. (dalje; Aneks br.2. uz Ugovor o kreditu) kojim je izmijenjen čl.3. osnovnog Ugovora o kreditu glede kamatne stope.

9.Sud prvog stupnja, cijeneći izvedene dokaze nalazi utvrđenim da :

-da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske presudom broj Pž-6632/2017 pravomoćno odlučio u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika koji je u tom sporu imao procesnu poziciju petotuženika, da je tuženik povrijedio kolektivne interese prava korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima korištenjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta CHF kao i kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije korisnike kredita u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, takova utvrđenja imaju se primijeniti i na tužiteljicu kao pojedinca i ona se na isto osnovano poziva

-da je upravo cjelovitost informacije i potpuna obaviještenost o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke izostala

-da je predmetni kredit podignut radi adaptacija kuće, iz čega ujedno slijedi potrošački status tužiteljice,

- da je visina zahtjeva utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka

- da prigovor zastare potraživanja nije osnovan

10. Slijedom iznesenog prihvaća zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude.

11. Polazeći od utvrđenja da nema pravnog temelja utvrditi ništetnost cjelokupnog ugovornog odnosa stranaka koji uključuje glavni ugovor i anekse, već ima pravnog temelja utvrditi ništetnost samo ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnom tečaju jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije korisnike kredita u cijelosti informirao svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u preostalim ugovornim i dodatnim ugovornim odredbama nema odredbi koje bi bile protivne Ustavu RH, prisilnim propisima ili društvenom moralu (čl.322.st.1. ZOO) sud prvog stupnja odbija prvi (glavni) zahtjev postavljen u toč1. tužbe od 10 lipnja 2019. radi utvrđenja da su Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 11.srpnja 2006. godine, Aneks uz ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 23. siječnja 2016. godine i Aneks broj 2. uz ugovor o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 02.lipnja 2016. godine sklopljeni između tužiteljice i tuženika ništetni, te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe na temelju takvog Ugovora i Aneksa Ugovoru o kreditu.

12. Dopunska odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud prvog stupnja.

13. Ispitujući pobijanu dopunsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud drži kako u postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03-dalje ZZP/03), koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovor o kreditu propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

15. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

16. Prema čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Konačno, čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o stambenom kreditu, kojeg je tužiteljica koristila kao fizička osoba i korisnik kredita pa tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl.3.ZZP/03, pri čemu svojstvo tužiteljice kao potrošača tijekom postupka i nije bilo sporno.

19. Nadalje, iskazom tužiteljice utvrđeno je da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope, a suprotno nije bilo moguće zaključiti ni iz iskaza saslušanog svjedoka JN (djelatnika tuženika).

20. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala s osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to su očito u pitanju ništetne ugovorne odredba. Tužiteljici je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Da je tome tako proizlazi iz zakonske definicije tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl.502.a.st.1. ZPP, kao i s obzirom na sadržaj odredbe čl. 502.c. ZPP, a iz koje slijedi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a.st.1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Daljnje je prijeporno pitanje može li Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju opstati u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, a stav je ovog suda drugog stupnja da takav Ugovor o kreditu ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen.

23. Ugovor o kreditu je sklopljen 11. srpnja 2006. pa se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 dalje: ZOO/05).

23.1.Tako prema odredbi čl. 324. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s tim što će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju ako je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

24. Prema shvaćanju ovoga suda drugog stupnja, u navedenim okolnostima ništetnost samih spomenutih odredbi predmetnoga Ugovora o kreditu ne dovodi i do ništetnosti cijeloga Ugovora o kreditu u smislu citiranih zakonskih odredaba, jer taj Ugovor o kreditu može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni i jer sadrži sve bitne elemente koji su nužni za njegovo postojanje i za pravnu valjanost. Slijedom toga tužiteljica ima pravni interes zahtijevati ništetnost samo pojedinih odredaba tog Ugovora, ali ne može s uspjehom u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnim cijeloga ugovora, kako to u bitnom pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja.

25. Potrebno je navesti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da je odredba kojom je ugovorena kamatna stopa vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe.

26. U skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

27. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

28. Ovakvo pravno shvaćanje je u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C- 932/19 od 24. travnja 2020.

29. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništetan u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava o obveza potrošača i banke kao trgovca.

30. Takvo pravno shvaćanje u skladu je sa pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev- 820/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023-2 od 22. siječnja 2025.

31. Utoliko je pravilan zaključak suda prvog stupnja da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti. Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge strane. Stoga žalbeni navodi tužiteljice nisu osnovani.

32. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP budući da sud prvog stupnja nije primijenio odredbu čl. 8. ZPP a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude glede zahtjeva za isplatu. Naime, pravilno tuženik u žalbi ističe da sud prvog stupnja u pobijanoj presudi u potpunosti zanemaruje učinke Aneksa uz Ugovor o kreditu. Tako sud prvog stupnja ni u jednom dijelu obrazloženja pobijane presude ne utvrđuje da bi konverzija u konkretnom slučaju bila provedena, iako navedena odlučna činjenica među strankama nije bila sporna, pa tako ne iznosi ni svoju pravnu ocjenu o učincima iste, već se samo uopćeno poziva na dokaze koje je proveo te na učinke pravomoćnih presuda donesenih u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač. Sud prvog stupnja nadalje je odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja i zaključio da je tužiteljica dokazala osnovu i visinu svog potraživanja, bez analize činjeničnih navoda tužbe i odgovora na tužbu, osobito pozivanja tuženika na zaključeni Aneks uz Ugovor o kreditu od 23. siječnja 2016., kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i zbog čijeg postojanja tuženik smatra da tužiteljica nema pravo na isplatu.

33. Međutim, navedena se povreda može otkloniti primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 1. u svezi st. 3. ZPP jer bitne činjenice među strankama nisu sporne.

34. Tijekom postupka, a i sada žalbenog postupka, sporno je među strankama postoji li pravna osnova za isplatu utuženih iznosa s obzirom na Aneks uz Ugovor o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15).

35. Kao što je već ranije obrazloženo sud prvog stupnja je pravilno primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio da su djelomično ništetne pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika te valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF) i za to je dao valjane razloge.

36. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru. Također je između stranaka sklopljen Aneks broj 2. uz Ugovor o kreditu kojim je izmijenjen čl.3. osnovnog Ugovora o kreditu glede kamatne stope.

37. Iz činjenice da je sud prvog stupnja unatoč tome tužiteljici dosudio iznos naveden u izreci izreke pobijane presude da se zaključiti kako isti smatra da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi pa da činjenica da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim izneseni zaključak nije pravilan.

38. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

38.1. Tako je Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

39. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

40. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

41. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

42. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

43. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

44. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Aneksa uz Ugovor o kreditu. sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

45. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

46. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Aneks uz Ugovor o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

47. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

48. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“.

48.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

48.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

48.3. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

49. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom uz Ugovor o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

50. Tako je sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

51. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

52. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 JNG, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

53. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK uključuje i te uplate.

54. Učinak Aneksa uz Ugovor o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kako je to navedeno u Aneksu uz Ugovor o kreditu.

55. Slijedom iznesenog pravilna je ocjena suda prvog stupnja da ništetnost pojedinih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti, dok je Aneks uz Ugovor o kreditu (sporazum o konverziji) sklopljen u skladu s ZID ZPK valjan i proizvodi pravne učinke, bez obzira što je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, pa ne postoji razlozi za ništetnost kako Ugovora o kreditu tako i Aneksa uz Ugovor o kreditu te njegovih kasnijih dodataka i sporazuma o osiguranju novčane tražbine.

56. Nadalje, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz Ugovor o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja sporazuma o konverziji, kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da je tužiteljičinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu što zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanom.

57. Na navode žalbe glede tijeka zatezne kamate i zastare ovaj sud nije posebno odgovarao jer je zahtjev za isplatu odbijen kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP).

58. Slijedom navedenog, presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu preinačena je primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 1. ZPP i zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, dok je dopunska presuda potvrđena, primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP te je odlučeno kao pod toč.I. i II. izreke ove odluke.

59. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.166.st.2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i Bešlić, zahtjev broj 72152/2013). Unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i Aneksa uz Ugovor o kreditu ( ali je utvrđena djelomična ništetnost spornih ugovornih odredbi) kao i isplatom utuženog iznosa, bilo je primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa Vrhovnog suda RH o spornom pitanju nije ujednačena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

60. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti zahtjeve tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak