Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1821/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, koju zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2975/2024-10 od 19. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika OTP BANKA d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2975/2024-10 od 19. veljače 2025. pod toč. I. i toč. II. izreke presude, te pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 307,79 eura sa zateznom kamatom.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2975/2024-10 od 19. veljače 2025. pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u daljnjem iznosu od 896,85 eura sa zateznom kamatom i u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 24. kolovoza 2006., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “2,00% (slovima: dvaposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. (OIB: 52508873833), Split, Domovinskog rata 61, platiti tužiteljici ŠĆ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iznos od 241,63 EUR, sa zateznim kamatama od 26. kolovoza 2006. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.204,64 eur, sa zateznim kamatama od 19. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužitelja odbiti, uz naknadu cjelokupnih troškova postupka i troškova žalbenog postupka, sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti čl. 5. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 24. kolovoza 2006. kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita te zahtjev kojim traži isplatu iznosa kojeg je tuženik primio na ime te ništetne odredbe.

5. Ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita, a tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o [broj kredita] dana 24. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor) kojim je tužiteljici odobren gotovinski kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.735,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate,

-da je ugovor o kreditu sastavio tuženik,

- da je u čl. 5. Ugovora navedeno da se korisnik kredita (tužiteljica) obvezuje na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % iznosa kredita,

- da je tužiteljici tuženik pri isplati kredita na ime te naknade ustegnuo iznos od 394,70 CHF što predstavlja upravo 2,00% od tog iznosa ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl.5. Ugovora,

- da stranke nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o ulaznoj naknadi jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj,

- da tužiteljica nije znala koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje zbog čega je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice.

6. Na temelju tih utvrđenja sud prvog stupnja je, pozivom na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03,46/07,79/07-dalje: ZPP/03) utvrdio da je odredba sadržana u čl. 5. Ugovora nepoštena, a time i ništetna. Primjenjujući čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22 i 156/22 i 155/23 dalje: ZOO) sud prvog stupnja je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa od 241,63 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana kada je naplaćena ulazna naknada obrade kredita. Tuženikov prigovor zastare je odbijen jer po shvaćanju suda prvog stupnja u slučaju restitucijskog zahtjeva zastarni rok teče od pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe, tako da zastarni rok iz čl.225. ZOO još nije niti počelo teći. Sud prvog stupnja se pri tom pozvao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj. Su-IV-47/2022-2.

7. Odluka suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. i II. izreke, kao i pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 307,79 eura sa zateznom kamatom pravilna je i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

9. U postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju posebno ukazuje tuženik jer pobijanu presudu, žalbenim navodima tuženika nije proturječaja i istu je moguće ispitati.

10. Razmatrajući postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude, ovaj sud nije uočio da bi sud prvog stupnja onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom, niti je povrijedio zajamčeno pravo stranaka (tuženika) na jednakost oružja pred sudom, a niti je postupak proveo protiv načela zajamčenog prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

11. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. Tužiteljica u konkretnom slučaju dokazala je postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe i traženje deklaratorne pravne zaštite, jer u smislu odredbe čl.327.ZOO koja propisuje isticanje ništetnosti, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl.328. ZOO).Tužiteljica kao ugovorna strana Ugovora o kreditu nesumnjivo ima interes na utvrđenje da su pojedine odredbe toga Ugovora ništetne.

13. U odnosu na status potrošača tužiteljice valja reći slijedeće

13.1. Iskazom tužiteljice koji je sud prvog stupnja prihvatio u cijelosti, u bitnom je utvrđeno da je prvi kredit u CHF uzela za kupnju stana koji joj je bio potreban za život, a predmetni kredit kod prednika tuženika uzela je za adaptaciju tog stana, koji je isključivo koristila za stanovanje, a kada više sve te troškove nije mogla podmirivati, odselila se, a u stanu je ostao živjeti njezin sin i majka s time da je stan i danas u njezinom vlasništvu. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na njezino ime formalno bilo otvoreno trgovačko društvo koje se bavilo prodajom tekstila, a zapravo je to bio posao koji je obavljala njezina majka jer je ona u to vrijeme bila zaposlena kao medicinska sestra u KB Sestre Milosrdnice gdje je radila 23 godine, a unatrag tri godine je medicinska sestra u Zatvoru u Remetincu.

13.2. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje, dok je potrošački ugovor, ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti (čl.3. ZZP/03). U konkretnom slučaju, kako to pravilno ocjenjuje i sud prvog stupnja Ugovor o kreditu sklopljen je između tužiteljice, kao fizičke osobe i tužene, kao kreditora radi adaptacije stana kojega je kupila za potrebe stanovanja, a tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno.

13.3. Valja dodati kako su nacionalni sudovi država članice Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom suda Europske unije.

13.4. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 29015, Costea, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: „…pojam „potrošač“ u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže“, zatim „…za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.“

14. Stoga žalbeni navodi kojima tuženik osporava tužiteljici status potrošača, odnosno iznosi tvrdnju da se ne radi o potrošačkom ugovoru nije moguće prihvatiti.

15. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom čl.81.st.2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. Tijekom postupka, a sada i u žalbenoj fazi sporno je je li odredba čl.5. predmetnog Ugovora koje se odnosi na ulaznu naknadu ništetna, te ima li tužiteljica pravo na isplatu utuženog iznosa. Sporno je i pitanje tijeka kamata, te zastare potraživanja.

17. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko ulazne naknade nisu pregovarale jer se radi o unaprijed formuliranima odredbama Ugovora o kreditu, te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

18. Naime, iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je prije sklapanja Ugovora sa službenicom banke razgovarala o tome da će kredit biti s promjenjivom kamatnom stopom, ali da joj ulazna naknada, odnosno troškovi obrade kredita, nisu spomenuti. Kada je nakon nekoliko dana pozvana u banku jer da joj je odobren kredit, tada je prvi put vidjela ugovor i primijetila je da je u njega unesen i trošak ulazne naknade odnosno obrade kredita, dva posto iznosa kredita. Na pitanje službenici što to znači, odgovorila joj je da su to troškovi koje su oni imali za obradu njezinog kreditnog zahtjeva, a kad je službenici rekla da nema mogućnosti još i to platiti, dobila je odgovor da to ne plaća posebno već će joj to biti uskraćeno od odobrenog iznosa kredita. Tužiteljica je nadalje iskazala da u toj situaciji nije imala mogućnost odbiti takav ugovor već je isti uzela i odnijela ga javnom bilježniku na potvrdu. Službenicu nije pitala u čemu se točno sastoje troškovi obrade kreditnog zahtjeva niti joj je ona bilo što posebno objasnila, a troškovi obrade zahtjeva su naplaćeni na način da joj je za iznos u tom postotku, isplaćen manji iznos odobrenog kredita.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tuženik to nije dokazao, dok je iskazom tužiteljice utvrđeno da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika zbog čega tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj, niti su joj sporne naknade bile protumačene, odnosno nije joj bilo, niti joj je moglo biti poznato na što se sporna naknada odnosi. Iz navedenog proizlazi da tužiteljici nije bila poznata niti priroda stvarno pruženih usluga niti ih je mogla razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.

19.1. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024.).

21. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Nesporna je činjenica da je ugovorna naknada utvrđena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ali to znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što ide u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog zahtjeva i odobravanju kredita. Tuženik nije naveo na što se točno naknada odnosi i koji su to troškovi kredita niti je dokazao opravdanost naknade za obradu kredita u fiksnom postotku.

23. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja – da o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba čl. 5. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužiteljici umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 2,00% iznosa kredita, ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. ZZP, te čl. 322. st 1. ZOO.

24. Nisu stoga osnovani žalbeni navodi tuženika kojima smatra da je prvotno trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive te ukoliko jesu, kao u konkretnom slučaju, uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a to stoga jer iz predmetnog ugovora uopće nije jasno na što se naplaćena naknada odnosi pa se može samo pretpostavljati da se odnosi na naknadu za obradu kredita i da tužiteljici nitko nije objasnio kakvu naknadu plaća i što predstavlja plaćeni iznos od 2,00% od iznosa kredita pa se, prema ocjeni ovog suda, nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivo odredbi.

25. Stoga se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito nalaže da su svi sudionici u obveznim odnosima dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, što potvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj: Rev-240/2024- 2 od 23. listopada 2024.

26. Neosnovano tuženik tvrdi da bi se trebao smatrati poštenim stjecateljem jer njegovo nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo on sastavio nepoštene (i upravo zbog toga ništetne) ugovorne odredbe, pa se ni on ne može drugačijim smatrati, a tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, a sve temeljem čl.1115. ZOO

27. Konačno, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV- 47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa zastara restitucijskih zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbi.

28. Međutim djelomično osnovano tuženik u svojoj žalbi ukazuje na pogrešan pravni stav suda prvog stupnja glede odluke o troškovima postupka. Naime, sud je trošak tužiteljice obračunao prema vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica označila u tužbi zbrajajući deklaratorni i kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (1.327,36 eura za deklaratorni i 241,35 eura za kondemnatorni).

28.1. Prema stavu ovog suda drugog stupnja, u situaciji kao što je predmetna, kada je predmet spora zahtjev tužiteljice za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu u kojem pravcu je tužiteljica postavila deklaratorni tužbeni zahtjev, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu čl. 37. st. 1. ZPP već se radi o situaciji iz čl. 187. st. 3. ZPP. U tom slučaju, deklaratorni zahtjev uz tužbeni zahtjev za isplatu služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1170/2020 od 25. listopada 2023., Rev- 1927/2017 od 18. siječnja 2022., Revt-156/2013 od 7. svibnja 2014.).

28.2. Neosnovano tuženik pobija odluku o trošku u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak zastupanja na ročištu održanom dana 26.studenog 2024. primjenom Tbr.9/1. Tarife jer se radilo o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari te se odredilo izvođenje daljnjih dokaza, kao i trošak sastava podneska 15. listopada 2024. primjenom Tbr.8/1. Tarife jer se radi o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za vođenje postupka. Tužiteljica ima pravo na nagradu za pristup ročištu za objavu presude, jer se radi o radnji koja je bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe čl.155.ZPP s obzirom da se na tom ročištu stranci uručuje pisani otpravak presude, a od toga dana teče i rok za izjavljivanje žalbe. Prema stanju u spisu tužiteljičin punomoćnik je pristupio na ročište za objavu presude i taj trošak popisao. Pri tom valja dodati da objava presude na internetskim stranicama e-oglasne ploče ne supstituira pravo stranke na pristup ročištu za objavu presude i s tim u vezi njezino pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika koji je bio nazočan na tom ročištu.

28.3. Na žalbene navode da je tužiteljica kao potrošač oslobođena plaćanja sudskih pristojbi i da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada ja tužiteljici dosudio trošak sudskih pristojbi , valja reći da je čl. 6. Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (" Narodne novine" broj: 51/23 ), koja je stupila na snagu 20. svibnja 2023. izmijenjen čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama na način da su oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi i potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je nije slučaj u ovoj pravnoj stvari u kojoj je predmet tužbenog zahtjeva ništetnost odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita i zahtjev za isplatom. Stoga su izneseni žalbeni navodi bez pravnog uporišta.

28.4. Što se tiče žalbenih navoda da su troškovi vještačenja previsoko određeni valja reći da u konkretnom predmetu dokaz vještačenjem nije ni bio izveden.

29. Tako je (prema vps. 241,35 eura) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25-dalje. Tarifa) tužiteljici valjalo priznati troškove postupka i to za sastav tužbe – 25 bodova (Tbr. 7/1. Tarife), za zastupanje na dva ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stari (26. studenog 2024. i 4. veljače 2025) -po 25 bodova (Tbr.9/1 Tarife), za sastav obrazloženog podneska 15. listopada 2024. –25 bodova (Tbr.8/1. Tarife), te za pristup za ročište za objavu presude-12,5 bodova (Tbr.9/3. Tarife), dakle 225,00 eura, što uvećano za PDV 25% iznosi 281,25 eura. Tužiteljici je trebalo priznati i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i presudu u iznosu od 13,27 eura. Dakle ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 307,79 eura, pa je u tom dijelu presudu suda prvog stupnja valjalo potvrditi, a u preostalom dijelu, za iznos od 896,85 zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbiti.

30. Tuženiku pravilno nije dosuđen parnični trošak jer nije uspio u parnici.

31. Slijedom svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl.373.toč. 3. ZPP odlučeno je kao pod toč. I i II. izreke ove presude.

32. Tuženik je uspio sa žalbom djelomično, i to samo u odnosu na troškove postupka (što čini sporedni zahtjev u smislu čl. 35.st.2. ZPP) pa trošak žalbenog postupka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 21. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović