Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4125/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa] republike 46, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Draženu Srbu, odvjetniku u Osijeku, Park kralja Petra Krešimira IV br. 1/II, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, radi nedopustivosti ovrhe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-960/2024-21 od 17. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-960/2024-21 od 17. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopustivosti pljenidbe i prijenosa njegovih novčanih sredstava koja se provodi kod poslodavca tužitelja, Lora d.o.o. za ugostiteljstvo i usluge, Srijemska ulica 27, Osijek, na temelju Rješenja o ovrsi posl. br. Ovrv-1584/13 od 03. svibnja 2013. ovjereno po javnoj bilježnici Biserki Arambašić u Osijeku i Izjave o suglasnosti o zapljeni kao i zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelju (točka I izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 58,63 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke).
2. Presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno istu preinači u smislu žalbenih navoda te tuženom dosudi naknadu troškova postupka.
3. Žalba tužitelja nije osnovana.
4. Među strankama tijekom postupka nisu bile sporne činjenice:
- da je 3. svibnja 2013. doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Povrv-1584/2013 protiv ovdje tužitelja a tamo ovršenika na temelju vjerodostojne isprave te da je navedeno rješenje pravomoćno i ovršno s danom 21. svibnja 2013.,
- da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj 17. lipnja 2013. dostavio Financijskoj ageniciji (u daljnjem tekstu FINI) navedeno rješenje o ovrsi na provedbu radi naplate cjelokupne tražbine po svim računima ovdje tužitelja,
- da je predmetna osnova za plaćanje isknjižena iz redoslijeda naplate u FINI dana
4. kolovoza 2018. zbog nedostatka sredstava,
- da se ovdje tužitelju usteže od plaće po spornoj osnovi koja ustega se provodi od kolovoza 2024. kod tužiteljevog novog poslodavca.
5. Sporno je bilo pravno pitanje, koje je sporno i u ovom žalbenom postupku, da li je u konkretnom slučaju došlo do zastarijevanja predmetne tražbine sukladno čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 u daljnjem tekstu: ZOO-a) odnosno da li je došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO.
6. Pošavši od utvrđenja da rok zastarijevanja novčane tražbine ne teče dok traje postupak izravne naplate odnosno postupak izvršenja osnove za plaćanje pri FINI sukladno odredbama Zakona o prisilnoj ovrsi na novčanim sredstvima ("Narodne novine" broj 68/18, 02/20, 46/20, 47/20), da je zastoj zastarijevanja u konkretnom slučaju bio do 4. kolovoza 2018. kada je sporna osnova isknjižena iz redoslijeda naplate, da predmetna tražina tuženika, s obzirom da je isti po predmetnoj osnovi, sada kod novog poslodavca tužitelja, pokrenuo ovrhu počevši od kolovoza 2024., u smislu odredbe članka 233. ZOO, nije zastarjela, da se nedostatak na ročunima ovršenika ne može pripisati krivnji ovrhovoditelja te da povlačenje osnove za naplate od strane ovdje tuženika a nakon što je FINA ex lege prestala izvršavati osnovu za plaćanje ne može smatrati odustajanjem od naplate tim više što dužniku nikada nije izdana potvrda o podmirenju duga i što je razvidno da je ponovno pokrenut postupak naplate sud prvog stupnja prigovor zastare ocijenio je neosnovanim te posljedično navedenom tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. Sa navedenim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.
8. Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u svojoj žalbi. Pobijanom presudom, ni postupkom koji joj je prethodio, nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP.
9. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu predmetne pravne situacije od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).
10. Tako je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo pri FINI postupak izravne naplate predmetnog potraživanja u kojem postupku nije uspio naplatiti svoju tražbinu niti u roku od 3 godine zbog čega je FINA, sukladno odredbi čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima isknjižila isto iz svog očevidnika naplate. Pri tome tužitelj nije niti tvrdio niti dokazao, jer to ne proizlazi iz niti jednog provedenog dokaza, da bi do nemogućnosti naplate u tom postupku došlo zbog krivnje ovdje tuženika.
11. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju, pokretanjem postupka naplate, došlo do prekida zastare predmetnog potraživanja. Na žalbene navode valja reći da se podnošenjem prijedloga vjerovnika protiv dužnika radi provođenja postupka naplate njegovog potraživanja zastarijevanje ne prekida u slučaju ako je vjerovnik npr. odustao od takvog prijedloga ili kada u zakonom propisanom roku nije poduzeo određenu radnju potrebnu da bi se postupak naplate nastavio ili na drugi skrivljeni način uzrokovao nemogućnost naplate, što, a kako to proizlazi iz provedenih dostupnih dokaza, se u konkretnom slučaju nije ostvarilo.
12. Posljedično navedenom činjenica da tuženik, kao ovrhovoditelj, nije uspio protiv ovdje tužitelja, kao ovršenika, u postupku izravne naplate naplatiti predmetno potraživanje sama po sebi nije dovoljna da bi sud mogao zaključiti da bi tuženik bio kriv za nemogućnost naplate, u kojem slučaju ne bi došlo do prekida zastare.
13. Dakle imajući u vidu da je FINA prestala provoditi predmetno rješenje o ovrsi javnog bilježnika pozivom na čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, da tužitelj nije podmirio dužnu tražbinu, da je bez krivnje tuženika, zbog nemogućnosti naplate, došlo do isknjiženja iz očevidnika naplate FINE te da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije dokazao postojanje krivnje na strani ovdje tuženika kao ovrhovoditelja pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je u konkretnom slučaju došlo do prekida zastare te da je zastarni rok od 10 godina počeo ponovno teći od trenutka kad je osnova (ovršna isprava-rješenje o ovrsi javnog bilježnika) isknjižena iz redoslijeda naplate (u kolovozu 2024.) pa kako od tada pa do ponovnog podnošenja zahtjeva za naplatu temeljem iste ovršne isprave nije protekao zastarni rok od 10 godina iz čl. 233. st. 1. ZOO da predmetno potraživanje nije zastarjelo.
14. U odnosu na žalbene navode o zastarijevanju zateznih kamata valja reći da je, u smislu odredbe čl. 223 ZOO, koji propisuje da kada zastari glavna tražbina da su zastarjele i sve sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne, zastara glavne tražbine uvjet za zastaru zateznih kamata. Pozivanje tužitelja na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 21. studenog 2019. nije primjenjivo u ovoj situaciji budući se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju koje dospijeva ubuduće.
15. Niti žalbeni navodi o tome da se tuženik nedopušteno pozivao u postupku naplate na predmetno rješenje o ovrsi a onda i na izjavu o suglasnosti o zapljeni ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude. To iz razloga što prigovor u postupku radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe može biti osnovan jedino ako tužitelj, u skladu s čl. 59. OZ, dokaže da za predmet ovrhe ima takvo pravo koje sprječava ovrhu. Samo navođenje da je ovrhovoditelj zatražio provođenje ovrhe na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi i Izjave o suglasnosti naplate ne znači da ovrha postaje nedopuštena, jer su obje valjane ovršne isprave.
16. Stoga su neodlučna razmatranja žalbe tužitelja, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZOO i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima, na inače pravilno utvrđeno činjenično stanje.
17. Prema izloženom, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prigovor zastare tužitelja ocijenio neosnovanim te posljedično tome tužbeni zahtjev odbio.
18. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1 ZPP-a) koju tužitelj posebno žalbom niti ne osporava.
19. Posljedično svemu navedenom, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu, 21. travnja 2026.
Predsjednik vijeća:
Tomislav Aralica
