Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4079/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari 1-tužitelja IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2-tužitelja GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obojica s boravištem u [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Dejanu Pavloviću, odvjetniku u Zagrebu, Bosutksa 31, protiv 1-tuženice AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2-tuženika ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Zlatku Žuliću, odvjetniku u Ivancu, Akademika Mirka Maleza 3, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-161/2023-32 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-161/2023-32 od 28. svibnja 2025. u točki II izreke i u dijelu točke III izreke koji se odnosi na trošak tužitelja.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-161/2023-32 od 28. svibnja 2025. u točki I izreke i u dijelu točke III izreke koji se odnosi na trošak tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da dokument od 19. ožujka 2013., koji je na ostavinskoj raspravi iza pok. GC u uredu javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar 20. prosinca 2013., pod poslovnim brojem O-2135/13, UPP-OS-[adresa]- 493/13, proglašen oporukom, a koji započinje riječima“ J a ŽC, rođn.

5.4.1940 god.”, a završava riječima“i I, nije istinit i pravno valjan, odnosno ne predstavlja oporuku pokojnog GC (točka I izreke), dok je odbijen zahtjev na utvrđenje da postoji pravovaljana vlastoručna pisana oporuka sada pok. GC, sastavljena neutvrđenog dana 2013., kojom za slučaj svoje smrti svojim nasljednicima imenuje svoje sinove, ovdje tužitelje, te unuke RC i ŠC, na način da unuku RC ostavlja osobni automobil marke Audi A6, unuku ŠC zlatninu, a sinovima MC i GC kuću s okućnicom na adresi [adresa] kao i zahtjev na utvrđenje da pok. GC i 2-tužena nisu živjeli u izvanbračnoj zajednici, odnosno da između istih nije postojala izvanbračna zajednica (točka II izreke). Također je određeno da svaka stranaka snosi svoj trošak (točka III izreke).

2. Presudu u točkama II i III izreke pobijaju tužitelji zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlažu pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno istu ukinuti i vratiti predmet na ponovni postupak. Traže trošak žalbenog postupka.

3. Prvostupanjsku presudu u točkama I i III izreke pobijaju tuženici zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP te predlažu da sud drugog stupnja u pobijanom dijelu presudu preinači u smislu žalbenih navoda odnosno podredno istu u tom dijelu ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Traže trošak sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tužitelji osporavaju navode žalbe tuženih te predlažu da sud drugog stupnja istu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Traže trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja i žalba tuženih nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje pravne nevaljanosti pisane oporuke pok. GC proglašene od javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar 20. prosinca 2013., pod poslovnim brojem O-2135/13, UPP-OS-[adresa]-493/13, utvđenje o postojanju (zatajene) pisane vlastoručne oporuke pok. GC sastavljene neutvrđenog dana 2013. te utvrđenje da pok. GC nije živio sa 1- tuženicom u izvanbračnoj zajednici.

7. Pošavši od utvrđenja da prema sadržaju dokumenta od 19. ožujka 2013. koji je 20. prosinca 2013. proglašena oporukom po javnom bilježniku Nadi Šagi-Belcar, kojom pok. GC ne iskazuje posljednju volju kojom za života raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti na način da određuje koja imovina će pripasti kome od nasljednika, već navodi da poklanja svoju kuću tuženicima jer im duguje novac i jer će ga dohraniti do smrti, ne predstavlja oporuku sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl. 40. st. 1. (pravilno čl. 30.) Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 u daljnjem tekstu: ZN) dio tuženog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje da navedeni dokument nije istinit i pravno valjan, odnosno ne predstavlja oporuku pokojnog GC ocijenio je osnovanim.

8. Nadalje utvrdivši da su saslušani svjedoci i stranke iskazivali kontradiktorno o sadržaju oporuke koju je, prema navodima tužitelja, sastavio pok. GC neutvrđenog dana 2013. a 1-tuženica sakrila sud prvog stupnja, primjenom o pravilu tereta dokazivanja koji je na strani tužitelja, utvrdio je da tužitelji nisu dokazali sadržaj oporuke kojom bi pok. GC svoju kuću s okućnicom na adresi [adresa] ostavio tuženicima te unucima RC osobni automobil marke Audi A6 i unuku ŠC zlatninu a koji sadržaj skrivene oporuke je bitan element oporuke kako bi ista proizvodila pravne učinke u smislu odredbe čl. 41. ZN te posljedično navedenom u tom dijelu tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio.

9. Pošavši od daljnjih utvrđenja utemeljenih na iskazu svjedoka EC čiji iskaz je ocijenio kao životni logičan i uvjerljiv a imajući pri tome u vidu da je isti nesrodan bilo u krvnom bilo u tazbinskom srodstvu sa strankama te da je živio u susjednoj kući i bio u kontaktu u predmetnom razodoblju sa pok. GC pa kao takav i ima relevantna saznanja o odlučnim činjenicama za ovaj spor, da su pok. GC i 1-tuženica živjeli u zajednici života koja ima obilježja bračne zajednice u razdoblju od 1. travnja 2009. pa do lipnja mjeseca 2013. (do odlaska pok. GC u starački dom zbog nepokretnosti i problema sa pamćenjem), u kući 1- tuženice, jer su jeli kod istog stola, zajednički održavali, kako nekretnine 1-tuženice tako i nekretnine pok. GC, što sigurno ne bi činili da je pok. GC bio u najamnom odnosu s 1-tuženicom te joj plaćao najamninu za smještaj u njenoj kući te da je 1-tuženica vodila brigu o pok. GC kada je bio bolestan sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl. 11. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 u daljnjem tekstu ObZ), odbio je zahtjev tužitelja na utvrđenje da između njihovog oca i 1 -tuženice nije postojala izvanbračna zajednica.

10. S ovakvim utvrđenjima slaže se i ovaj sud drugog stupnja.

11. Sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju stranke u svojim žalbama.

12. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tužitelj navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

13. Tako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio, i za to svoje utvrđenje dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da prema svom sadržaju predmetni dokument od 19. ožujka 2013. nema obilježja oporuke pok. GC jer istim pok. GC nije raspolagao svojom imovinom za slučaj smrti. Oporuka je jednostrana, opoziva, u propisanoj formi dana izjava posljednje volje kojom neka osoba raspolaže svojom imovinom ili jednim njenim dijelom za slučaj smrti. Dakle ostavitelj oporukom vrši raspoložbu svoje imovine za slučaj smrti, što u konkretnom slučaju nije ostvareno.

13.1. Žalbeni navodi tuženih kojim osporavaju navedena utvrđenja ističući da je prava volja ostavitelja bila da tuženima ostavi svoju imovinu predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi ZN, na inače nesporno utvrđeno činjenično stanje. Naime iz sadržaja navedenog dokumenta ne proizlazi da bi se radilo o njegovoj oporuci. Oporuka predstavlja pravni posao za slučaj smrti dok eventualno darovanje za slučaj smrti, što opet ne proizlazi iz sadržaja predmetnog dokumenta jer nije navedeno da se imovina poklanja za slučaj smrti, ali sve da je i bilo navedeno, predstavljalo bi pravni posao među živima čiji je učinak odgođen do časa smrti darovatelja, a ne oporuku. Nadalje na žalbene navode tuženih valja reći da je i sama 1-tuženica, a kako to proizlazi iz njenog iskaza danog u kaznenom postupku, navela kako smatra da se ne radi o pravoj oporuci niti da joj je pok. GC, koji je za života sastavio više oporuka, rekao da bi taj dokument predstavljao njegovu oporuku.

14. Isto tako, a imajući u vidu kontradiktorne iskaze saslušanih stranaka i svjedoka vezano za sadržaj skrivene oporuke odnosno da iz iskaza 2-tužitelja proizlazi da je tom oproukom pok. GC kuću ostavio svojim unucima nazivajući ih „anđelima“, a sinovima daje pravo da u nju dolaze, da iz iskaza svjedokinje ĆC da je oporukom kuću s okućnicom u [adresa] ostavio svojim unucima RC i ŠC te odredio da sinovi imaju pravo u nju doći, da je svjedok KC naveo da je oporukom pok. GC kuću ostavio njemu i njegovom bratu jer njegov otac i stric na to imaju pravo, dok je svjedok ŠC iskazao da je djed predmetnom oporukom ostavio njemu nakit i zlato, a njegovom bratu osobni automobil dok ostalo nije čuo prilikom čitanja jer su on i brat poslani izvan prostorije od strane ZC, a što je u suprotnosti sa iskazom 2-tužitelja i svjedoka KC koji to nisu isticali već su naveli da je oporuka čitana u prisutnosti svih članova obitelji 2-tužitelja, da je svjedokinja NC, kojoj je, kako navodi, neposredno poznat sadržaj oporuke i svjedok OC iskazivali da je oporukom pok. GC ostavio kuću sinovima i unucima, dok iz iskaza CC proizlazi da je kuća ostavljena sinovima, a iz iskaza svjedokinje SC da je predmetnom oporukom pok. GC svu imovinu ostavio unucima, da su svjedoci DC i ŠC iskazivali da je oporuka na prvom listu imala napomenu „važno“ dok su 2-tužitelj i drugi svjedoci koji su iskazali da su vidjeli oporuku koja je pred njima pročitana to uopće nisu naveli pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelji točan sadržaj skrivene oporuke nisu dokazali odnosno da sud, temeljem provedenih dokaza, nije sa sigurnošću mogao utvrditi sadržaj skrivene oporuke.

15. U odnosu na žalbene navode tužitelja valja reći da je točno da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da bi iz navoda tužitelja proizlazilo da je zatajena oporuka pisana na listu papira iz notesa sa memorandumom „G Notes“ (na takvom papiru pisan je dokument od 19. ožujka 2013.) međutim s obzirom da je sud prvog stupnja, a kako je to naprijed navedeno, dao niz jasnih i opravdanih razloga zašto smatra da tužitelji nisu dokazali točan sadržaj zatajane – skrivene oporuke, navedena pogreška ne čini u tom dijelu presudu nerazumljivom odnosno ne dovodi u pitanje ispravnost iste.

16. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud odlučuje prema svom uvjerenju izgrađenom na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno te svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) a te izvedene dokaze prosuđuje po slobodnom uvjerenju, ali je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima, da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu. Sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu u pogledu dokazivanja o postojanju i sadržaju zatajene oporuke sud prvog stupnja je na temelju izvedenih raspoloživih dokaza i njihove ocjene valjano utvrdio, time da u svojoj žalbi tužitelji navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja. Nasljednik koji se poziva na skrivenu ili zametnutu oporuku mora dokazati da je oporuka postojala, da je bila sastavljena u obliku predviđenom zakonom i mora dokazati sadržaj oporuke. Kako sud temeljem provedenih raspoloživih dokaza nije mogao utvrditi točan sadržaj skrivene oporuke iz 2013. pravilno je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, utvrdio da tužitelji sadržaj iste nisu dokazali.

17. I za svoje utvrđenje da je 1-tuženica sa pok. GC u razdoblju od od 1. travnja 2009. pa do lipnja mjeseca 2013. živjela u izvanbračnoj zajednici sud prvog stupnja dao je jasne i valjane razloge koje žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju. I po mišljenju ovog suda drugog stupnja sud prvog stupnja nije imao razloga ne povjerovati iskazu svjedoka EC koji je nezainteresiran za ishod spora a koji je kao prvi susjed 1-tužene imao saznanja o odlučnim okolnostima vezano za sadržaj zajednice 1-tužene i pok. GC. To tim više što je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude reproducirao iskaze ostalih svjedoka te dao ocjenu njihovih iskaza kojima nije poklonio vjeru. Iznesena utvrđenja i zaključak suda prvog stupnja glede neosnovanosti navoda tužitelja o nepostojanju izvanbračne zajednice, prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer ih žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju. Navodi iz žalbe tužitelja u bitnom se iscrpljuju u iznošenju vlastite ocjene dokaza prema kojoj je iskaz navedenog svjedoka nedovoljan, neistinit, neobjektivan i neprihvatljiv, a vlastita ocjena dokaza nije način na koji stranka može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost sudske odluke (čl. 8 ZPP-a). Žalbene navode da je navedeni svjedok ipak u tazbinskom srodstvu sa 1-tuženicom sud nije ocjenjivao budući tu činjenicu tužitelji nisu navodili tijekom postupka pred sudom prvog stupnja, to više isto nisu ovlašteni niti isticati u žalbi, a kako je to izričito propisano odredbom čl. 352. st. 1. i 2. ZPP.

18. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 30. st. 1. ZN kada je utvrdio da dokument od 19. ožujka 2013. koji je javni bilježnik proglasio kao oporuku ne predstavlja pravovaljanu oporuku jer po svom sadržaju ne predstavlja raspolaganje pok. ostavitelja za slučaj smrti, materijalno pravo iz čl. 41. ZN kada je odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje da postoji skrivena pisana oporuka iz 2013. te materijalno pravo iz čl. 11. ObZ kada je odbio zahtjev tužitelja na utvrđenje da između njihovog oca i 1-tuženice nije postojala izvanbračna zajednica.

19. I odluka o troškovima postupka sadržana u točci II I izreke je pravilna, koju tužitelji posebno niti ne osporavaju osim u kontekstu navoda kojim pobijaju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda o neosnovanosti njihovog zahtjeva.

20. Slijedom iznesenog, a kako nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 21. travnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica